Margeta Hašimbegović: Scena je dom za snove koje sanjaju umjetnici

Monografija “Scenografija: prostor za snove; Narodno pozorište (1921–2021)“ promovira historiju bosanskohercegovačkog pozorišta, s posebnim naglaskom na jednu od najvažnijih disciplina izrade scenskih okruženja i atmosfera: scenografiju. Ovo vrijedno djelo posvećeno je historiji i razvoju scenografije kroz umjetnički rad brojnih domaćih i međunarodnih scenografa, pozorišnih slikara u najvažnijoj pozorišnoj instituciji Bosne i Hercegovine, Narodnom pozorištu Sarajevo.

Autorski tim koji je radio na pripremi Monografije su inicijator i voditeljica projekta Marijela Margeta Hašimbegović (scenografkinja i dipl. ing. arhitekture), urednica Monografije Mirela Latić (teatrolog i komparativist), Igor Vučak (historičar umjetnosti i komparativist), Gradimir Gojer (reditelj, pisac i teatrolog), Amina Abdičević (savjetnica u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH), Tamara Sarajlić-Slavnić (lektor i viši kustos Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH), Branko Dursum (dizajner).

Monografijom se obilježavaju dva jubileja – 100 godina Narodnog pozorišta Sarajevo i 60 godina Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, koji je izdavač ovog vrijednog djela.

-Scena je dom za snove koje sanjaju umjetnici. Među njima su i scenografi koji predstavljaju svoju kreativnost i čaroliju kroz razna scenska uprizorenja. U tom beskonačnom prostoru izmjenjuju se različiti scenografski rukopisi što daje poseban pečat estetskom i vizualnom doživljaju svake predstave. Naslov monografije o scenografiji poziva na čitanje, sa željom da čitaoca zainteresuje za sve što se zbivalo nekada, a događa i sada u kontekstu 21. vijeka na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo – kazala je u razgovoru za Fenu idejna voditeljica projekta Monografije, rukovoditeljica tehničke službe Narodnog pozorišta Sarajevo scenografkinja Marijela Margeta Hašimbegović.

Rad na Monografiji započeo još 2015. godine, a ona navodi da je razmišljala da treba zabilježiti rad likovnih umjetnika, koji su ostavili trag na sceni Narodnog pozorišta.Tako je okupila manji tim stručnjaka iz oblasti pozorišne i likovne umjetnosti.

Skice je ustupio Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti.Omogućen je i pristup raznovrsnoj teatrološkoj literaturi i periodici i onda su rađena istraživanja pomoću literature koja je sačuvana u Arhivu i Biblioteci NPS, privatnim bibliotekama urednika i autora, arhivima, kao i bibliotekama koje su dostupne preko interneta.

-Napravili smo izbor skica koje se mogu vidjeti u Monografiji, kontaktirali smo živuće scenografe te koristili i njihove privatne arhive, kao i njihova iskustva u scenografskom poslu. Naša težnja je bila da pružimo doprinos dokumentovanju scenografske prakse u Narodnom pozorištu Sarajevo, te sačuvamo trag u vremenu koje u posljednjih 100 godina svjedoči o fascinantnom razvoju scenografije kao posebne grane primijenjene i pozorišne umjetnosti. Naša osnovna inspiracija je bezgranična ljubav prema pozorišnoj umjetnosti – kazala je Margeta Hašimbegović, dodavši da je kompletan tim dao stručni doprinos, u namjeri promocije i očuvanja kulturne baštine.

Govoreći o ulozi scenografije u predstavama, njenoj ulozi da se predstava približi publici, Margeta Hašimbegović je podvukla da je neizostavan dio pozorišne predstave scenografija koja svojim likovnim oblikovanjem doprinosi stvaranju atmosfere predstave, njenoj dinamičnosti, funkcionalnosti, kinetici izvođača i zajedno sa kostimografijom donosi ideju predstave na svoj unikatan i jedinstven način.

– Kroz istoriju scenografije Narodnog pozorišta provlače se razni uticaji koji su formirali stilska opredjeljenja u određenom vremenu. Uticaj slikarstva kroz iluzionističke inscenacije je evoluirao u scenski prostor arhitektonske i multimedijalne forme, kasnije konceptualne i ambijentalne. Snažan uticaj donose i tehnološke ekspanzije, posebno razvojem scenske rasvjete, koji znatno mijenjaju scenografske stilove oblikovane od strane modernističkih načela pozorišne produkcije. Kroz prizmu teatroloških, ideoloških, teorijskih načela, ali i kroz samu mobilnost umjetnika – gostujućih scenografa koji su predočavali svoju kreativnost i nove trendove u oblasti scenografije, može se pratiti nastanak, razvoj i transformacija scenografije u Narodnom pozorištu, a tako i u drugim pozorištima – podvukla je Margeta Hašimbegović govoreći o razvoju scenografije kroz vrijeme.

Ona ističe da danas bilježimo snažan tehničko-tehnološki uticaj u ekspanziji upotrebe video materijala kao dijelu scenografskih rješenja, koji svojom imaginacijom formiraju jedan sasvim novi scenski prostor i polako uvode u ovaj segment novu dimenziju u procesu rada scenografa – realizatora video materijala.

U 100 godina postojanja Narodnog pozorišta predstavljeno je više od 1.500 premijernih izvedbi i Monografija bilježi rad preko 160 domaćih i gostujućih scenografa na tim premijerama.

-U prvim dekadama rada Kuće na Obali, nije postojao termin ‘scenograf’ već se njihov rad registrovao u afišama kao ‘dekor’ ili ‘likovno opremanje’, a počesto nije bio ni zabilježen. Kasnije u afišama nailazimo na termine ‘slikar’, ‘slikarski radovi’ i sl. Redovno korištenje termina ‘scenograf’ naći ćemo u svim premijernim afišama nakon Drugog svjetskog rata. Ovo nas navodi na zaključak da je proces priznavanja scenografije kao oblasti primijenjene umjetnosti, trajao – naglašava inicijatorica Monografije “Scenografija: prostor za snove; Narodno pozorište (1921–2021)“ Marijela Margeta Hašimbegović.

Od prvih domaćih slikara, scenografa, grafičara, arhitekata i drugih ličnosti zaslužnih za održavanje bosanskohercegovačke kulturno-historijske i umjetničke baštine, a kroz razvoj scenografije na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, u Monografiji, između ostalih, tematizira se rad Romana Petrovića, Karla Mijića, Oskara Svatoša, Jovana Križeka, Radenka Miševića, Hakije Kulenovića, Strahinje Petrovića, Veselina Badrova, Hele Volfart-Kojović, Ibrahima Ljubovića, Franje Likara, Nesima Tahirovića, Affana Ramića, Antuna Augustinčića, Vladimira Poznanovića, Karla Klemenčića, Radovana Marušića, Mersada Berbera, Safeta Zeca, Slobodana Perišića, Vanje Popović, Osmana Arslanagića, Kemala Hrustanovića, Miodraga Tabačkog i mnogih drugih.

– Kroz istoriju scenografije Narodnog pozorišta prisutan je jako mali broj žena, scenografkinja. Pored Hele Volfart Kojović, Vanje Popović, Marijele Margeta Hašimbegović, Amre Zulfikarpašić, bilježimo veću prisutnost u novoj generaciji, a među njima su Adisa Vatreš-Selimović, Sabina Trnka, Mirna Ler, Lejla Hodžić, Sanda Popovac, Meua Hočevar, Dinku Jeričević, Tanju Roš, Ladu Maglajlić … i druge gostujuće scenografkinje iz regije. Scenografija je iznimno široka kreativna disciplina koja umjetnicima otvara nove percepcije i mogućnosti. Iz ličnog iskustva mogu reći da sam stečenim zvanjem inžinjera arhitekture ‘svoju arhitekuru’ pronašla u scenskom prostoru, prostoru za snove. Ovdje nema scenskih pravila i ograničenja i svaki put nova scenska rješenja uvode nas u nove kreativne procese, u nove prostore za snove – podvukla je.

Govoreći o uslovima za rad koje scenografi imaju, Margeta Hašimbegović navela je da uslovi za rad koji obezbjeđuju kvalitet jednog scenografskog rješenja su pored scenografske ekspresije i kapacitirane radionice za izradu scenografije, budžeti produkcije, kao i tehnološka opremljenost pozornice.

-To podrazumijeva kapacitiranost kako scenskog tako i osoblja koje se bavi rasvjetom. Danas balansiramo i djelujemo na samim granicama optimalnih uslova rada i svi pozorišni djelatnici pružaju svoj maksimum kako bi vizual predstave donijeli u što boljem svjetlu sa ciljem očuvanja kontinuiteta umjetničkih vrijednosti, koji je uvijek pružala Kuća na Obali, između ostalog i u oblasti scenografije – podvukla je u razgovoru za Fenu voditeljica projekta Monografije posvećene stogodišnjici ove svojevrsne umjetnosti teatra Marijela Margeta Hašimbegović.

Monografija “Scenografija: prostor za snove; Narodno pozorište (1921–2021)“ bit će promovirana u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, u petak, 10. decembra.