Zastara i odbacivanje tužbi kao dodatna kazna za preživjele

Većina preživjelih žrtava seksualnog nasilja osjeća da ih je sistem napustio i izdao zbog prakse pozivanja na zastaru u parničnim postupcima za odštetu zbog nematerijalne štete koja im je nanesena, a rezultat je odbacivanje svih tužbi i dodatni finansijski pritisak, zbog čega se žrtve osjećaju razočarano i ovu praksu nazivaju “dodatnom kaznom jer su preživjele”, piše Balkanska istraživačka mreža BiH (BIRN BiH).

Većina preživjelih žrtava seksualnog nasilja osjeća da ih je sistem izdao zbog prakse pozivanja na zastaru u parničnim postupcima gdje zahtijevaju odštetu nematerijalne štete, što rezultira dodatnim finansijskim pritiskom, zbog čega žrtve ovu praksu nazivaju “dodatnom kaznom jer su preživjele”.

Kako se navodi u preliminarnim nalazima studija o reparacijama u BiH koje je uradio TRIAL International u saradnji sa Global Survivors Fundom i lokalnim partnerom Udruženjem građana “Vive žene”, ratno seksualno nasilje bilo je sistematsko i institucionalizirano, što je potvrđeno presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Prema nalazima, presude iz predmeta ratnih zločina ukazuju da je motiv seksualnog nasilja počinjenog u BiH bila etnička netrpeljivost.

Oko 20.000 žena i muškaraca je silovano ili seksualno zlostavljano tokom rata u BiH, a ova vrsta nasilja je vršena na području cijele države, navodi se u nalazima i dodaje da se najviše slučajeva vezuje uz područja Višegrada, Foče, Rogatice, Prijedora, Zvornika, Vlasenice, Mostara, Konjica, Bijeljine i Brčkog.

Priroda fizičkih povreda je takva da preživjele osobe i dalje pate od tjelesnih posljedica i zdravstvenih problema čak dva desetljeća nakon tih događaja, stoji u preliminarnim nalazima. Mnoge od tih povreda i stanja, kako stoji u dokumentu, ne liječe se jer se preživjeli i dalje suočavaju sa stigmom koja ih sprečava da traže rehabilitaciju.

Društvena stigma još uvijek mnogim preživjelim otežava da govore o svojoj traumi, što, uz nedostatak adekvatne podrške, dovodi do straha od traženja pravde i reparacije.

“Mnoge preživjele osobe, a posebno muškarci, osjećaju stid i kriju šta im se desilo od svoje porodice. Većina preživjelih skriva traumu od svoje djece jer ih je strah kako će ona na nju reagirati. To također utiče na porodične odnose”, navodi se u nalazu.

Iako je BiH uspostavila domaći program reparacija koji uključuje preživjele žrtve ratnog seksualnog nasilja usvajanjem pravnog okvira za administrativne reparacije, još je daleko od pružanja adekvatnih, brzih i učinkovitih reparacija preživjelim prema međunarodnim standardima.

“Mnoge preživjele žrtve nezadovoljne su stepenom procesuiranja ratnih zločina u BiH, koji smatraju niskim i nedosljednim, ističući da mnogi počinitelji još uvijek slobodno žive kako u inostranstvu, tako i u BiH, dok su preživjele osobe i njihove porodice lišeni pravde. Iako su sudovi usvojili revolucionarnu praksu dodjeljivanja obeštećenja preživjelim u krivičnim postupcima, ono je dostupno samo onima koji su svjedočili u postupku. Mnogi preživjeli strahuju da neće doživjeti procesuiranje svojih počinitelja i da stoga neće imati priliku tražiti obeštećenje kroz takve postupke”, ističe se u nalazima.

Većina preživjelih, kako se ističe, osjeća da ih je sistem napustio i izdao zbog prakse pozivanja na zastaru u parničnim postupcima za odštetu zbog nematerijalne štete koja im je nanesena, a koje vode protiv države BiH i njenih entiteta. Rezultat je odbacivanje svih tužbi i dodatni finansijski pritisak na žrtve, zbog čega se žrtve često osjećaju razočarano i ovu praksu nazivaju “dodatnom kaznom jer su preživjele”.

“Mnogi tužitelji su uporno izbjegavali svoje dužnosti prema Zakonu o krivičnom postupku, a preživjeli se suočavaju s komplikacijama u izvršenju presuda zbog insolventnosti počinitelja. Ovo, uz činjenicu da tužitelji ne preuzimaju aktivnu ulogu i ne provode pravovremene istrage o imovini počinitelja kako bi se olakšala učinkovita isplata odštete, završi se tako da preživjeli ne dobiju odštetu koja im pripada”, naglašeno je u preliminarnim nalazima.

Fragmentirani pravni okvir rezultira nejednakim postupcima za pristup pravima i nejednakim tretmanom žrtava ratnog seksualnog nasilja na području BiH. Priznavanje statusa žrtve i prava koja proizlaze iz tog statusa zavisi od prebivališta preživjele osobe.

Rok za podnošenje prijave za priznavanje statusa žrtve torture prema Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture Republike Srpske (RS) je pet godina od dana kada je zakon stupio na snagu, a ne postoje garancije zaštite identiteta prema ovom zakonu za žrtve seksualnog nasilja kojima su prethodno odobrene mjere zaštite identiteta u krivičnom postupku, navodi se u dokumentu.

Preliminarni nalazi preporučuju da bi BiH trebala usvojiti zakonodavne i druge mjere kako bi garantirala da preživjele žrtve ratnog seksualnog nasilja imaju jednak pristup učinkovitim pravnim lijekovima u cijeloj državi, bez obzira na mjesto stanovanja, a Vlada RS-a bi trebala produžiti rok od pet godina za podnošenje prijave, kao i da imaju pravo na rehabilitaciju.

Vlasti u BiH trebaju osigurati da žrtve dobiju odštetu u krivičnom postupku, da vlast osigura odštetu ukoliko počinitelj ne pruži reparaciju, da se ne primjenjuje zastara. Vlasti u državi trebaju osigurati da su djeca rođena kao posljedica ratnog silovanja uključena u okvire reparacije kao posebna kategorija sa specifičnim potrebama, te izmijeniti zakone o parničnom postupku tako da identitet preživjelih kojima je odobrena zaštita identiteta u krivičnom postupku bude zaštićen i u parničnom postupku.

Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) je u septembru pisala da je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH oformilo radnu grupu za pravljenje plana implementacije odluke UN-ovog Komiteta protiv torture (UN CAT) donesene sredinom 2019. protiv BiH zbog neispunjavanja obaveza prema žrtvi ratnog seksualnog nasilja.