Kako su tužioci zaboravili prijave pouzdanog prijavitelja korupcije u Upravi za indirektno oporezivanje

Duže od decenije Mehmedalija Osmić vodi bitku s domaćim pravosuđem. Niz njegovih prijava, pisama i upozorenja na kriminal i korupciju u i oko Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (UIO BiH) ostali su neodgovoreni, smješteni u ladicama Državnog tužilaštva uprkos tome da je “zviždač” i pokretač procesa koji je rezultirao prvostepenom presudom u slučaju protiv bivšeg direktora UIO-a Kemala Čauševića, piše Detektor.ba.

Mehmedalija Osmić čekao je duže od 13 godina da Državni sud potvrdi njegove navode o korupciji u Upravi za indirektno oporezivanje, gdje je radio. Kada govori o presudi kojom je bivši direktor Kemal Čaušević nepravosnažno osuđen na devet godina zatvora zbog korupcije, Osmić ne likuje. Staloženim, odmjerenim i jasnim rečenicama on naglašava koliko je presuda važna za borbu protiv korupcije.

Ali presuda Čauševiću ne donosi mir ovom penzioneru. Ostalo je toliko nekažnjenog kriminala i korupcije u Upravi, na šta je upozoravao, kaže on. Nada se da će novi “zviždači” pomoći da se zloupotrebe zaustave, ali da neće morati da se suočavaju sa zastrašivanjima i pritiscima kojima je on bio izložen.

On je još 2007. godine počeo govoriti o nepravilnostima unutar Uprave za indirektno oporezivanje. Prisjeća se da su tada do njega stizale informacije, ali nije znao kako ih najbolje upotrijebiti ili proslijediti. Zbog toga je odlučio napraviti Samostalni sindikat zaposlenika Uprave.

“Trebao mi je pečat i ime”, kaže on i prisjeća se da je na konferenciji za medije povodom osnivanja sindikata prvi put govorio o kriminalu.

“Jedan novinar progovori: ‘Ko stoji iza kriminala?’ Ja sam tada rekao: ‘Kemal Čaušević.’ Sutra u novinama haos. I tako je krenulo”, kaže Osmić.

Njega je obradovala pažnja građana, ali je ubrzo otkrio inertnost domaćeg pravosuđa. Nakon konferencije za novinare tokom koje je javno prijavio korupciju, tužioci ga nisu pozvali na razgovor, što će uglavnom obilježiti narednu deceniju uz tek nekoliko izuzetaka.

“Ako neko na salveti napiše prijavu, Tužilaštvo mora reagovati ako se odnosi na krivična djela, posebno na teška krivična djela. Naprotiv, krenulo je nešto drugo. Zvali su me novinari, a bilo je novinara koji su svašta pisali, pa sam ih tužio. Svi su govorili da sam budala, da neću dobro završiti. Čak su i kolege bježale od mene”, prepričava Osmić.

Pritisci i prijetnje

U vrijeme fokusa na Čauševića, Osmić se suočavao s disciplinskim postupcima. Potom je premješten iz Odsjeka za istrage u Odsjek revizije i kontrole, gdje je radio kao inspektor za kontrolu poreskih obveznika. Tada i danas vjeruje da je iza tih odluka stajao Čaušević.

Tek nakon što je sâm podnio krivičnu prijavu protiv tadašnjeg direktora Uprave, kaže, dobio je telefonski poziv od tadašnjeg glavnog državnog tužitelja Milorada Barašina. Poziv je došao nakon konferencije za medije u Banjoj Luci, nedugo nakon podnošenja krivične prijave.

“Ja sam davao izjavu pet sati”, prisjeća se Osmić.

Dok objašnjava kako je njegova izjava bila osnova za podizanje optužnice protiv Kemala Čauševića, Osmić se ne hvali, nego želi naglasiti da od tada do danas tvrdi i ponavlja da je u tom saslušanju bilo temelja za znatno veći proces, koji Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije željelo pokretati.

Sam Čaušević je nakon hapšenja tvrdio kako je u sve upetljan politički vrh Bosne i Hercegovine i da su tužitelji zataškali sve.

Kada je u martu 2018. godine konačno pozvan kao svjedok na suđenje Čauševiću, on se nadao da će imati priliku pred Sudom ispričati sve što zna o korupciji u Upravi.

“Kažem: ‘Imali smo 2014. akciju Džoker’, a tužilac: ‘Stop, stop, stop’ (…) Vidim ja koliko je sati”, kaže Osmić.

On je nakon svjedočenja otišao da pita tužitelja zašto se u optužnici ne nalaze sve osobe na koje je ukazivao tokom davanja iskaza u Tužilaštvu BiH. Zanimala ga je reakcija tužitelja na njegovo spominjanje tadašnjeg pomoćnika direktora Sektora za carine i desetina drugih uposlenika.

“I kažem: ‘Šta ćemo s njima?’ Kaže: ‘Mehmedalija, mi njima ne smijemo ništa.’ To mi je rekao državni tužilac BiH. Tad je sve bilo jasno. U ovoj mojoj priči vidite jad i čemer cijele BiH i jad i čemer ovog naroda koji slijepo glasa za svog vođu”, kaže Osmić.

Sama akcija desila se u ljeto 2014. godine i tada je uhapšeno više od 30 uposlenika Uprave, uključujući Čauševića. On je nakon tri mjeseca pušten iz pritvora, a optužnica protiv njega podignuta je tek 2017. godine.

Od davanja iskaza Osmić je godinama čekao na podizanje optužnice. U međuvremenu je Tužilaštvu BiH slao urgencije, na koje nikada nije dobio odgovore.

Sve se promijenilo kada je na čelo Tužilaštva BiH došao Goran Salihović.

“Vi ste pitali je li bilo odgovora Suda ili Tužilaštva. Nije, do momenta kada je Goran Salihović došao. (…) Radili smo ko zmaj”, kaže Osmić, koji za Salihovića kaže da su bili poznanici i prijatelji.

Osmić vjeruje da je na odlasku Salihovića iz Tužilaštva BiH predmet “Pandora” zaustavljen. Zbog toga je pisao pismo tadašnjem direktoru Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) Perici Staniću, bivšem predsjedniku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) Milanu Tegeltiji i tada novoj glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić te tadašnjem ministru sigurnosti Draganu Mektiću.

“Podastrao sam dokaze o ‘Pandori’. Znao sam da su je zaustavili, gdje su je zaustavili. (…) To je pismo bilo prije hapšenja Čauševića a nakon što je Goran otišao. Niko nije reagovao. Stanića sam razumio, čovjek pred penzijom. Ni Tegeltija, ja mu ga lično odnio. Tražio razgovor s njim, neće ni da čuje. (…) Nema momenta da sam dobio bilo šta što bi ukazivalo da neko hoće da reaguje”, prisjeća se Osmić.

On kaže da ga Tužilaštvo BiH nije obavještavalo o stanju njegove prijave, koju je podnio kao predsjednik Sindikata, iako su to obavezni.

On vjeruje da je u “Pandori” trebalo biti uhapšeno još barem 50 ljudi, uz već privedene, da bi kriminal bio zaustavljen. Većina privedenih je ubrzo i puštena.

Kaže da nikada nije prestao vjerovati da su za dešavanja u Upravi znali i šefovi najvećih političkih partija u BiH.

“Sanader nije ništa šta je ‘Pandora’ trebala biti. To je trebala biti totalna reforma u BiH. (…) Kriminalne radnje koje su činjene u Upravi nastavljene su zbog nedostatka kazne. Dobili su vjetar u leđa. To nije sporno. Tužilaštvo je pod šapom politike. Unutar toga je i korumpirano. I ne samo Tužilaštvo, sve institucije u BiH”, tvrdi Osmić.

Gordani Tadić, nedavno smijenjenoj glavnoj državnoj tužiteljici, Osmić je, kako kaže, slao tri pisma odnosno zamolbe da razgovara o predmetima. Ali ona nije pokazala interes, kaže Osmić.

“Kada sam penzionisan, davao sam izjavu na okolnosti događanja u Upravi, predmeta koji su rađeni i tako dalje. To je u vrijeme Tadić, poslije podizanja optužnice protiv Čauševića. Oni su me pitali šta ima od dokumentacije jer treba da se izvrši primopredaja, ali nije izvršena primopredaja. (…) Po onome što mi je rečeno, predmeti svi stoje između dva tužitelja – Gorana i Gordane. Mnoga djela su još aktuelna, to su teška djela, 25 predmeta, nikada ništa nije urađeno”, kaže Osmić.

Pismo iz 2010.

Ovaj iskusni istražitelj i danas drži organizovanim sve dokumente koje je koristio da razotkrije korupciju. Još uvijek čuva pismo koje je 2010. godine poslao na 11 adresa funkcionera za koje je vjerovao da trebaju reagovati. Dobio je samo jedan odgovor.

“Ovo pismo se može upotrijebiti za tužitelja, ispravi i napiše ‘krivična prijava’. Znate ko je reagovao. Zove mene Dušanka Majkić. Kaže: ‘Gospodine Osmiću, nije valjda ovo istina?’ ‘Gospođo, istina je.’ (…) Sad zamislite koliko je toga. To bi se mogla napuniti soba dokumentacije šta sam sve nosio za 14 godina. Odem 2012. u Tužilaštvo da pitam gdje je moj predmet. On [tužitelj] se popne na stolicu i uzme predmet, kaže: ‘Evo ga.’ U tom predmetu je ovo pismo bilo. Nikad nije ništa niko uradio! I velim tužitelju: ‘Šta ćemo sad?’ Kaže tužitelj: ‘Ne znam, Mehmedalija’”, prisjeća se Osmić.

Ali nije samo “Pandora” predmet do kojeg je Osmiću bilo stalo. Kada je 2013. godine postao šef Odsjeka za provedbu propisa, zatražio je uvid u sve predmete koji su se ticali kriminala i korupcije. Tom prilikom je u Upravi za indirektno oporezivanje, kaže, zatekao desetine predmeta koji nisu rađeni. Kako je ispričao danas penzionisani Osmić, Tužilaštvu BiH je proslijedio upit o fazi predmeta. Dobijeni odgovor je glasio kako u predmetima nema elemenata krivičnog djela. Vrijednost tih predmeta je, kaže Osmić, bila oko 100 miliona konvertibilnih maraka.

“Evo kako je funkcionisalo: ja napravim izvještaj o počinjenom krivičnom djelu, pošaljem tužitelju, ja čuvam primjerak, čuva on – i pojeo vuk magarca”, ilustruje Osmić.

On podsjeća da je Tužilaštvo BiH ignorisalo i otkrića revizora o nepravilnostima u Upravi. Ti su izvještaji, tvrdi Osmić, trebali biti obaveza Tužilaštvu.

“Tužilaštvo je trebalo uzeti izvještaj, preraditi ga i napisati ‘krivična prijava’ i uputiti sudu. I tako je to izgledalo. To se nikada nije desilo. Nikada pravosuđe nije analiziralo revizorski izvještaj. To podvlačim tri puta”, tvrdi Osmić.

On danas s ponosom govori u rezultatima svog rada tokom četiri godine u Odsjeku za provedbu propisa, dok nabraja da je oduzeto 100 tona duhana, roba višemilionske vrijednosti, oružje, droga… On je time želio Upravi, a posebno tuzlanskoj grani, vratiti ugled.

“Cilj mi je bio da pokažemo da država može funkcionisati, i može. (…) Bosna i Hercegovina u ovoj političkoj organizaciji može da funkcioniše odlično. Država sa dva entiteta i Brčko distriktom. Samo treba prijetnja silom – a ko može da prijeti, i ne da prijeti, nego da provede mjere? Tužilaštvo i Sud! To nama treba”, kaže on.

“Sve je to trajalo do jedne konferencije za medije na kojoj je [Salihović] rekao da nakon akcije ‘Pandora’ slijedi predmet ‘Robne rezerve RS-a’. Tu je bila kap preko čaše. (…) On nije pao jer su oni pametni k'o političari, ali oni su ga oborili zbog njegove nezajažljivosti. Je li trebao ‘pasti’? Jeste”, smatra Osmić.

Protiv Salihovića danas se vodi krivični postupak zbog pronevjere novca. Salihoviću je na teret stavljeno da je od februara 2013. do 28. septembra 2016. godine iskoristio službeni položaj, postupao suprotno propisima i pribavio korist u iznosu preko 80.000 konvertibilnih maraka.

Nakon penzionisanja, Osmić je od Tužilaštva u više navrata tražio da mu se odgovori na pitanje šta je sa upućenim predmetima, a nedavno je svjedočio pred Komisijom za utvrđivanje stanja u pravosuđu Parlamenta BiH.

Korupcija u Upravi i danas postoji, tvrdi Osmić, spominjući i svog prijatelja Emira Mešića, koji je ranije prijavio nepravilnosti u radu UIO-a Državnom tužilaštvu i od Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije je zvanično dobio status “zviždača”.

“Ja sam Emiru rekao kad je krenuo: ‘Samo naprijed, uspjet ćeš. Ti si mlad, pametan i pošten. Možeš još dočekati novu državu.’ (…) Ovo što je Emir počeo, ja mu se divim i rekao sam mu da ću mu stajati iza leđa. (…)”, kaže Osmić.

“Tu hrabrost mora biti kompletna. Ne možete biti malo hrabri pa onda biti kukavica. Po putevima gdje su vikali da sam ja to i to, hodam podignute glave. Tako će i Emir. On će doći do cilja, i ja ću. Molimo Boga da budemo zdravi i živi. Cijena mora biti tolika, ne može jeftinije. Morate biti kompletni. Kemu je, između ostalog, osudila moja upornost. ‘Pandora’ se ne bi desila da nisam vršio pritisak i bio toliko u medijima. I da nije došao Goran Salihović. Ali on je i kriv što je ‘Pandora’ zaustavljena”, zaključuje Osmić.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije odgovorilo na upit Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) o navodima Osmića.