Napadi 11. septembra – Najrazorniji teroristički napad u historiji čovječanstva

Prošlo je 20 godina od terorističkih napada na američki simbol moći – Svjetski trgovinski centar. Taj napad, u kojem je poginulo 2.977 osoba, ostao je do današnjeg dana najrazorniji teroristički napad u historiji čovječanstva.

Svako ko ima više od 30 godina se sjeća događaja koji su se odvijali 11. septembra 2001. godine bez obzira gdje su se nalazili.

Veliki broj ljudi je osjetio šok i nevjericu dok su nijemo posmatrali haos koji je uslijedio danima i mjesecima kasnije.

U julu te godine održao se samit G-8 u Genovi. Samitu je prisustvovala i Bushova savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice. Tada su oabvještajni zvaničnici dobili informaciju da bi islamistički teroristi mogli izvršiti napad avionom na taj samit.

Mjesec dana poslije toga, 6. augusta, američki predsjednik je dobio informaciju da Osama bin Laden ima namjeru izvršiti napade unutar teritorije SAD-a.

Međutim, kada je prvi avion udario u Sjeverni toranj, sama Rice je priznala kasnije za Washington Post da je to „zaista, jedna neuobičajena avionska nesreća.“

Neupitno je da napadi 11. septembra 2001. godine predstavljaju veliki neuspjeh obavještajnih službi. bez obzira, napadi na ovoj skali bili su skoro nezamislivi čak ljudima koji su bili upoznati s terorističkim prijetnjama.

Prošlo je tačno 17 minuta između udara prvog aviona u Sjeverni toranj i udara drugog aviona u Južni toranj Svjetskog trgovinskog centra. U tih 17 minuta, brojni Amerikanci su bili ubijeđeni da su svjedoci samo jedne izuzetno tragične avionske nesreće.

Taj sentiment su nam i oni sami ispričali u brojnim svjedočenjima koja su dostupna na internetu.

Prvi avion, koji je bio u vlasništvu aviokompanije American Airlines, udario je u Sjeverni toranj između 93. i 99. sprata i pri tome uništio stubišta zbog čega je više od hiljadu ljudi, koji su se nalazili iznad tih spratova, postalo zarobljeno. Dakle, svi oni koji su se u tom momentu nalazili iznad 92. sprata nisu preživjeli.

U tih 17 minuta, dogodile su se mnoge stvari o kojima je teško razmišljati i koje je teško razumjeti.

Prva od tih stvari je što mnogi ljudi koji su se nalazili u Južnom tornju nisu vidjeli nikakvu potrebu za evakuacijom. Gore od toga je što je ljudima, koji se jesu počeli evakuisati, rečeno da se vrate na svoja radna mjesta.

Čak ni ljudi koji su se nalazili u Sjevernom tornju ispod zone udara nisu evakuisani. Prema njihovim svjedočenjima nakon napada, kazali su da su jednostavno čekali vatrogasne brigade da dođu i ugase požar.

Zbog toga su ispraznili stubišta kako bi vatrogasne ekipe lakše pristupile mjestu udara. Niko nije pomislio koliko bi taj požar mogao uzrokovati strukturalnih problema koji će kasnije dovesti do urušavanja cijele zgrade.

Ljudi koji su se nalazili u Južnom tornju kasnije su govorili da su vidjeli ono što su smatrali papirima i predmetima kako padaju sa Sjevernog tornja zgrade. Međutim, trebalo im je vremena da shvate da to nisu predmeti nego ljudi koji su ispadali ili su se bacali sa zgrade.

Kasnije je procijenjeno da je između 50 i 200 ljudi ili ispalo ili su se bacili s tornjeva Svjetskog trgovinskog centra.

U prvim danima su brojni mediji i novinske organizacije objavljivali slike i snimke osoba koje su se bacale s tornjeva. Ali nekoliko dana nakon napada, većina njih je odlučila da nije prikladno, pa su prestali objavljivati.

Teško je zamisliti kako su se osjećali ljudi koji su posmatrali prvi udar aviona iz Južnog tornja ili sa ulica Manhattana. Nevjerica, šok i tuga koju su osjećali dok su posmatrali požare i padajuća tijela svojih sugrađana.

Još je teže zamisliti kako su se osjećali kada su čuli motore drugog aviona samo 17 minuta kasnije.

Na internetu se mogu naći video snimci koji upravo bilježe ove trenutke i nikada neće prestati biti zaprepašćujući. Nastranu same snimke, zvuk koji je uhvaćen na tim snimcima je zaprepašćujući. Inače nikada nemamo priliku čuti zvuk motora komercijalnog aviona koji leti punom brzinom. Nešto duboko uznemirujuće se nalazilo u samom tom zvuku.

Ono što je drugi avion učinio je da je pokazao da prvi udar nije bio samo tragična nesreća. To je bio trenutak spoznaje za mnoge Amerikance koji su posmatrali događaje dok su se dešavali.

Jedan avion je mogao biti uzrokovan kvarom na avionu, greškom pilota ili, kao što su neki svjedoci mislili tada, otmicom koju vodi osoba s teškim mentalnim problemima. Međutim, nakon drugog udara postala je jasna namjera čina.

Jedna manja, ali jednako značajna tragedija koja je obilježila ovaj događaj, predstavlja nastanak brojnih teorija zavjera o ovim napadima.

Od jednog od najviše zabilježenih događaja u historiji čovječanstva nastale su neke od najiracionalnijih teorija zavjera.

U jednom momentu je čak 16 posto Amerikanaca vjerovalo da su napadi 11. septembra zavjera američke vlade, da su oni to uradili sami sebi kako bi izazvali rat u Iraku i ukrali njihovu naftu.

I sada postoje ljudi koji vjeruju da je Pentagon pogođen raketom, a ne avionom bez obzira što je na tom letu bilo osoba koji su pričali sa članovima svojih porodica do samog momenta udara. Bez obzira što su brojn ljudi bili svjedoci momenta udara na Pentagon. Njima čak nije bilo bitno ni to da su dijelovi aviona bili pristuni na mjestu udara. Za njih je to bila raketa i to je dokazalo umiješanost američke vojske.

Drugi teoretičara zavjera tvrde da avioni koji su udarili Svjetski trogovnski centar nisu bili avioni nego hologrami, a glasovne poruke putnika u ta dva aviona lažirala je CIA. Oni tvrde da je američka vlada u tajnosti ubila sve putnike koji su se trebali naći na tim avionima.

Također vjeruju da su se tornjevi urušili ne zato što nisu napravljeni tako da podnesu udare komercijalnih aviona s punim tankerima super zapaljivog avionskog goriva nego zato što su eksplozivi postavljeni u zgradama.

Dakle, mjesecima je grupa psihopata donosila eksplozive noću u tornjeve Svjetskog trogvisnkog centra dok se jednog dana nisu odlučli da ih detoniraju.

Ono što je sigurno je da su napadi 11. septembra promijenili tok historije cijelog svijeta od sigurnosnih procedura na aerodromima do zakona o emigraciji.