Prof. dr. Lejla Turčilo reagovala na napade: “Kako se postaje negator genocida”

Profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu te šefica odsjeka za Komunikologiju, dr. Lejla Turčilo na svom Facebook profilu oglasila se povodom prozivki za negiranje genocida, zbog čega i kako je proglašena negatorom genocida te kako se pojedinci obračunavaju sa nepodobnim na primjeru FPN-a.

Njenu objavu prenosimo u cijelosti:

“Prije nekoliko godina Fakultet političkih nauka u Sarajevu (FPN) objavljuje konkurs za prijem asistenata, na koji se prijavljuje, između ostalog, koleginica koja je dvostruka zlatna značka. No, uz argument tadašnjeg dekana da ‘ocjene nisu mjerilo’, uz izvještaj koji glorificira neke druge ‘kvalitete’ i uz stav ‘što ja da se zamjeram’ većine na Fakultetu, bira se neko drugi. Taj neko potom odlazi u inozemstvo, završava doktorat i nakon tri godine, opet nasuprot kandidata koji ima znatno veći broj objavljenih knjiga, radova itd, i kao presedan koji se nikad do tada nije načinio, taj neko bira se iz zvanja asistenta (a bez prolaska kroz zvanje višeg asistenta) direktno u docenta. Metod je opet isti: ‘nabildani’ izvještaj, stav tadašnjeg dekana da je zakon tu da se zaobilazi, stav ‘šta meni treba da ja pravim problem’ kod većine kolega i masovno dizanje ruku za. Osim još jedne hrabre kolegice, u oba slučaja bunila sam se samo ja.

Nakon što je puno detaljnije o ovome što ovdje tek ukratko prepričah izvijestio jedan istraživački portal, novi docent na sjednici Odsjeka čita pismo kako sam taj tekst naručila ja, uz ključni ‘argument’ da sam autoru tog teksta bila mentorica (jer, valjda, svi novinari kojima sam ikad predavala ima da pišu kako ja kažem i kad ja kažem). I onda kreće ono što bi bio sjajan scenarij za film. Opet tadašnji dekan poziva i kolegu i mene na sastanak da se ‘dogovorimo’ da predmet koji ja predajem preuzme on, jer on to želi, a ja sam mu pravila probleme, pa eto da vidimo šta ćemo. Redovna profesorica koja odlazi u penziju, inače članica komisije koja je kolegu birala prvi put, na sjednicama Odsjeka me proglašava nekompetentnom za taj predmet (iako sam ga predavala dok je ona bila u diplomatiji, odakle mi je povremeno poručivano da se tu ne “odomaćujem”) i da bi ga ona po odlasku u penziju ostavila nekom drugom. Pogađate već – ja više ne predajem taj predmet. Iako sam na Općoj komunikologiji (kao i na svim drugim predmetima uvijek) od studenata ocijenjena najvišim ocjenama, odrekla sam se tog predmeta dopisom u kojem sam tadašnjem dekanu rekla da ako je to cijena da vratim svoj mir – u redu. Nakon toga za jednu prijavu doktorske teze kažem na sjednici da je loša, a mentorica, tadašnja šefica Odsjeka Žurnalistika, odgovara da mi ‘očito smeta što je kandidat i autor te prijave imam’ (pismo mog protesta protiv te objede da imam nešto protiv islamskih vjerskih službenika dostavila sam FPN).

Vidim u kom smjeru ide moje difamiranje, branim se svojim referencama i radom. Ide moj izbor u zvanje redovne profesorice i pola sata prije sjednice Vijeća tadašnja šefica Odsjeka, kolega docent i najlošije ocijenjena redovna profesorica na Odsjeku, upućuju pismo Vijeću da odbije moj pozitivan izvještaj, jer su moji tekstovi aktivistički, a ne naučni itd. I usput dodaju da sam ja na FPN došla kao službenica (jer sam kao najbolja studentica u generaciji najprije na FPN volontirala na projektu saradnje s Rutgers University iz SAD, a potom birana za asistenticu, višu asistenticu, docenticu i vanrednu profesoricu). Vijeće gotovo jednoglasno (pogađate već bez čijih glasova) usvaja izvještaj i bira me u zvanje redovne profesorice. Hvala kolegicama i kolegama na tome, a hvala i nekima na tapšanju po ramenu u četiri oka za hrabrost, jer znam valjda kome sam se zamjerila, no više bih voljela da su bar jednom glasno rekli da to što mi rade ti kojima sam se zamjerila nije u redu. Oslobodili bi tako sebe okova nezamjeranja; ja sam svoju slobodu platila, ali je imam.

Uskoro, FPN dobiva novi menadžment, a Odsjek Žurnalistika mene za šeficu. Potpisujemo ugovore za praksu sa više od 30 medija, no stiže prigovor na sjednici Odsjeka da šaljemo studente u medije koji negiraju genocid (jer ugovori podrazumijevaju medije iz cijele BiH, jednako kao što imamo i studente iz cijele BiH). Odlazim sa studentima na SEEMO konferenciju u Zagreb, što je prvi put da studenti dobiju takvu priliku, pravimo nekoliko sjajnih projekata za studente, opremamo biblioteku novim knjigama, studenti dobivaju laptope kao nagradu za učešće u tim projektima, pravimo studentski blog. Dok ja radim na tome, pojavljuju se tekstovi na portalu Sejl media čije screenshotove vidite. Proglašava me se nekim ko izjednačava heroje odbrane i ratne zločince, da vodim djecu po NVO seminarima u zemlje iz kojih su nas napadali, zatim se “otkriva” ekskluzivno da sam pijun Nenada Kecmanovića, dovedena na FPN da rušim suverenitet BiH itd. Počinju uvrede u komentarima i u mom inboxu, FPN piše pismo podrške meni, na čemu sam zahvalna sadašnjem dekanu.

Slutim da su ovi tekstovi naručeni (jer ‘argumenti’ u njima jako liče na one iz prigovora na moj rad od jednog dijela mog Odsjeka), no dokaze nemam. Usmeno mi iz Memorijalnog centra Srebrenica ‘došapnu’ da kolega traži da se s YouTube-a skine video mog čitanja imena žrtava genocida u Srebrenici, jer kako ću ja koja genocid negiram to uopšte čitati (video nije skinut i hvala im na tome). I onda nedavno, na službeni mail od kolege docenta dobijem zahtjev da, iako to nije moja nadležnost, poništim indeks neke kolegice kojoj u njemu piše da je iz Srbinja/Foče (screenshot u prilogu). Objasnim nadležnosti na FPN i proslijedim zahtjev onima koji tu nadležnost imaju, no autorica tekstova sa Sejl media objavljuje istu informaciju o nazivu Srbinje u indeksu studentice (kako li oni to saznaše, šta mislite?) opet uz najavu da će o tome pisati, jer moj Odsjek (ili odsIjek, kako autorica tekstova piše) krši zakone (screenshot je u prilogu).

Nakon toga, u radu čiji je mentor opet ista osoba (kolega docent), nas tri kolegice uočimo ozbiljne nedostatke, utvrdimo ozbiljan plagijarizam i sve tri odbijemo potpisati da je rad dobar. Kandidatkinja me prijavljuje instancama od nivoa Fakulteta do Ministarstva (opet samo mene i ad hominem) da je sprječavam da magistrira (iako me samo nekoliko mjeseci ranije putem maila titulirala kao ‘nekog čiji joj se način rada i posvećenost studentima sviđa’, moleći me da joj upravo ja budem mentorica, što sam morala odbiti, jer godinama imam najveći broj mentorstava na Odsjeku, pa je kolegica kao drugi izbor birala kolegu docenta). Napišem joj mail i akademski objasnim da mora rad korigovati, komisija joj da 5 stranica sugestija, no kolegica predaje skoro isti rad vec za nekoliko dana. Zakazujemo sastanak s njom, čujemo od mentora da to što neko ne citira izvore je ok, jer se rad ‘piše na osnovu onoga što se nauči tokom studija, a ne prepisujući citate’, od kandidatkinje čujemo da ‘jeste uzela pitanja za anketu iz rada iz Zagreba od druge kolegice’, ali da ona smatra da je njen rad ok i zato nije uvažila sugestije. Ponovimo joj iste zahtjeve za korekcije i na kraju sastanka kažem da bi bolje bilo da to koriguje, nego da se dopisuje sa mnom lažnim argumentima za koje je mogu tužiti za klevetu, što bi posebno kao buduća novinarka morala da zna. Iz sale me ispraća povik kolege da ‘prijetim studentici’, a za dva dana i mail s obaviješću da je kandidatkinja završila korekcije rada na osnovu naših obimnih sugestija i da bi bilo dobro da rad komisija što prije pročita pa da ga ona da u proceduru. Po treći put objasnim mentoru da je procedura takva da ona predaje rad, on piše izvještaj, a mi ga potpisujemo ili ne kao komisija. Također, naglasim da rad opet treba proći detekciju plagijarizma, jer je već jednom vraćen kao plagijat i da sam sve to pokušala objasniti i na prethodnom sastanku, koji izgleda nije rezultirao ničim. Dobijam odgovor da će on izvještaj napisati, uz rečenicu da sam “izašla iz akademskih dimenzija” i neprimjereno komunicirala s kandidatkinjom (screenshot u prilogu).

Ubrzo nakon toga, kakve li ironije, u Fažani na panelu o zarobljenim medijima i zarobljenoj državi, dobijam screenshot (koji je također tu) da Sejl media piše kako pojedine ‘profesorice’ mobinguju bošnjačke studente, a daju diplome djeci ratnih zločinaca, potpomognute podrškom genocidaša i agresora. ‘Profesorica’ pod navodnicima sam ja, ime mi se ne spominje, jer sam već posredno ovom portalu zaprijetila tužbom za klevetu, tekst je nastavak kampanje kojom me se predstavlja negatorom genocida i mrziteljicom Bošnjaka, a podrška genocidaša je nastavak kvaziargumenta da me na FPN postavio Nenad Kecmanović (kako li autorka sa Sejla u Kanadi saznade za sastanak na FPN i to da sam kolegici rekla da je mogu tužiti, a njen mentor to okvalifikovao kao prijetnju, ko li im je to opet prenio interna dešavanja na FPN?).

Ako ste imali strpljenja pročitati ovu moju tiradu do kraja, da odgovorim i na pitanje iz naslova: negator genocida, petokolonaš se, bar u mom slučaju, postaje tako što za koruptivan izvještaj za izbore u zvanja kažeš da je koruptivan (i to dva puta), da nije u redu da neko provede 8 godina do zvanja docenta u zvanju asistenta i višeg asistenta, a neko za tri godine od asistenta postane docent, tako što otvoriš vrata Odsjeka za studentske razmjene, konferencije i projekte, i tako što nekom ko prepiše 36% master teze kažeš da se to zove plagijat, i iako mu mentor piše da je rad odličan, svojim potpisom tu tvrdnju ne želiš i ti potvrditi. I sve to radiš javno, direktno i transparentno. Jer ja drugačije ne znam, a i očigledno, za razliku od nekih mlađih kolega, nemam konekcije u no name desnim portalima pa da se preko njih iza leđa razračunavam i oponentima stavljam mete na čelo. Različiti su nam svjetovi, a izgleda i svjetonazori. Elhamdulillah.”