Nikad objavljena svjedočanstva iz potjere za Ratkom Mladićem

Sedam dana nakon što je 19. januara u New Yorku objavljena knjiga Juliana Borgera Na tragu krvnika (The Butcher’s Trail), urednika i novinara uglednog britanskog The Guardiana, u Beogradu sam razgovarao s dvojicom ljudi, do u detalje upućenih u potragu i uhićenje zločinca Ratka Mladića. Iz dijela Borgerove opsežne knjige od četiri stotine stranica, Guardian je objavio dio koji dokazuje da je riječ o uzbudljivom štivu, punom neobičnih detalja i pikanterija o krvniku iz Srebrenice kome se, otkako je nakon 14 godina skrivanja, uhapšen 26. maja 2011., danas sudi u Den Haagu, piše Telegram.hr.

“Mladića smo mogli uhititi punih pet godina prije toga. Bili smo samo nekoliko metara daleko od njega i da se nije radilo o opstrukciji službe sigurnosti, imali bismo ga”, priča mi osoba koja je aktivno sudjelovala u pronalaženju Mladića, ali se dugo vremena borila s tadašnjom aktualnom vlasti u Srbiji koja je sabotirala istragu i štitila Mladića. Kada to više nije bilo moguće javno, srbijanska je vlast, na čelu s Vojislavom Koštunicom (u vrijeme dok je trajala bezuspješna potraga za Mladićem bio je predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, a kasnije premijer Srbije) činila sve da Mladića zaštiti.

Dojava i sabotaža

Nakon što je Srbija, pod pritiskom međunarodne zajednice, sredinom svibnja 2002., donijela zakon o suradnji s Haškim sudom, taktika je – kaže moj sugovornik – bila sljedeća: nekoliko mjeseci nakon što bi se Mladić prebacio na novu lokaciju, u čemu je imao prikrivenu, ali svesrdnu podršku vlasti, pompozno bi se otkrivalo njegovo ranije boravište. To je bila strategija prema međunarodnoj zajednici i glavnoj tužiteljici Carli del Ponte, taktika kojom se željelo dokazati kako vlast čini sve da uhiti Mladića, stalno mu je na tragu, za petama, ali on se vješto skriva i nemoguće ga je pronaći.

“Akciju je vodila tajna služba, BIA (Bezbedonosno-informativna agencija) i tog 5. travnja 2006. – dakle, pet godina prije nego što je Mladić uhićen – opkolili smo Malu Moštanicu, selo 25 kilometara južno od Beograda. Imali smo dojavu da se ondje krije Mladić i cilj akcije bio je pretresti dvije kuće u vlasništvu braće Mladićeve supruge Bose, jer smo sumnjali da se ondje krije”, priča mi jedan od najzaslužnijih ljudi za uhićenje krvnika iz Srebrenice.

“Pretresli smo obje kuće i nismo ništa pronašli. U blizini se muvao neki dječak, bilo mu je desetak godina i kad su ga agenti BIA-e pitali čije je treća kuća u blizini, rekao je da pripada ‘čika Miroslavu‘. Miroslav je bio treći brat Mladićeve supruge, ali kako kuću nije preveo u svoje vlasništvo, nismo znali da mu pripada. Jedan od agenata BIA-e upitao je Vukašina, brata Mladićeve supruge, gdje je Vladimir, a ovaj je odgovorio da je u Beogradu. Dao nam je njegov broj mobitela, nazvali smo ga i našli na Banovom Brdu. Naredili smo Miroslavu da odmah ode u policijsku postaju na Čukarici i ondje nas pričeka.

Agenti BIA-e htjeli su pretresi i tu kuću, ali jedan od njih rekao je kako za to nemaju nalog, pa da se treba konzultirati sa šefovima. Nakon kraćeg vremena stigla je uputa iz vrha BIA-e: javljeno je da se tu kuću ne dira, jer nema naloga za pretres. Mada smo, po zakonu, i bez naloga mogli ući u tu kuću, to nije učinjeno. A s tavana te kuće promatrao nas je Mladić. Saznao sam to kasnije, nakon pet godina, kad smo ga uhitili i ispitali.

Istu večer, kada su agenti BIA-e i policija nakon okončane istrage već odavno bili u Beogradu, Mladić je napustio sklonište i prebacio se u Lazarevo, 140 kilometara sjeverno od Male Moštanice. Kasnije sam naložio istragu tko je iz BIA-e rekao da se ne obavi pretres treće kuće, u kojoj se Mladić skrivao, doslovce samo nekoliko metara od pripadnika tajne službe i policije i doznao da je iza toga stajao Rade Marković, šef tajne službe, koji je imao snažnu podršku tadašnjeg premijera Koštunice.”

Istovremeno s potragom za Mladićem, taktika progonitelja bila je i presjeći kanale kojima se financirao njegov bijeg i skrivanje, ali i otežati položaj njegove porodice. Jedan od dvojice mojih sugovornika, koji je sudjelovao u najintenzivnijoj fazi potrage za Mladićem, navodi primjer.

Otkaz u Telekomu

“Supruga Mladićeva sina Darka, Biljana, radila je u Telekomu Srbije. Razgovarali smo s direktorom i zatražili da joj da otkaz, a on, kako bi imao za to opravdanje, naložio je da iz Beograda ode raditi u Podgoricu. Ona to nije prihvatila, pa je dobila otkaz. Ali kad smo uhitili Mladića, zamolio sam direktora Telekoma da je ponovno vrati na posao, što je i napravio. Nismo željeli činiti odmazdu prema njima kad to više nije bilo potrebno.”

Porodica Ratka Mladića, osobito njegov sin Darko, bili su pod stalnom paskom tajnih službi i policije. Iako je u nekoliko navrata obavljen pretres kuće Mladićeva sina, ništa nje pronađeno.

“Bilo je to tako sve dok nam Francuzi nisu dali specijalni rendgenski uređaj kojim se moglo otkriti i ako je nešto skriveno u zidovima. Tada smo pronašli Mladićeve dnevnike u kojima je sve pedantno zapisivao, a što je kasnije glavnom tužitelju Haškog suda, Sergeu Brammertzu, poslužilo za podizanje još nekih optužnica. Našli smo i snimke njegovih razgovora, među ostalima i s generalom Perišćem i Momirom Bulatovićem. No, tom prigodom pronašli smo i vrećicu s 80.000 dolara koju je Mladićev sin donio iz Moskve”, kaže za Telegram jedan od dvojice potpuno upućenih ljudi u sve detalje potrage za Mladićem, s kojim smo razgovarali u Beogradu prošle srijede, 27. januara.

Da je Mladić imao snažnu podršku Rusa, ne samo financijsku, nego i političku, svjedoči i Borgerova knjiga Na tragu krvnika u kojoj opisuje kako je ruska tajna služba FSB (koja je nastala nakon ukidanja KGB-a, 1995.) imala snažnog upliva u pomaganje Mladiću, te da je nalog za to dolazio iz samog vrha Kremlja, od Vladimira Putina.

No, u potrazi za Mladićem, veliku ulogu imali su i engleski obavještajci. MI6, kaže moj sugovornik koji je surađivao s Britancima u potrazi za Mladićem, bio je uvjeren da se on skriva u Bosni. Donosili su satelitske snimke mjesta na kojem su mislili da je lociran. I na drugim snimkama tog mjesta, koje je pribavilo MI6, činilo se da je u pitanju Mladić. Bio mu je neobično sličan, vidjelo se kako oprezno izlazi iz kuće, u jednom trenutku čak i kako rakijom ispire neku ozljedu na nozi, no kasnije se pokazalo da nije riječ o Mladiću, nego drugoj osobi koja istrazi nije bila zanimljiva.

Bilo je mnogo dojava o tome gdje se skriva Ratko Mladić i sve je to trebalo provjeriti. Dosta vremena izgubili smo na tvrdnjama čovjeka koji nam je donio fotografiju snimljenu s tavana jedne kuće u Ledincima, selu između Sremske Mitrovice i Novog Sada. Na njoj je bila osoba vrlo slična Mladiću. U početku taj nam čovjek nije želio reći gdje je fotografija snimljena. Tražio je protuuslugu. On je, naime, imao neki posao s Telekomom Srbije, isporučio im je robu vrijednu oko milion eura, koju su ovi vratili, jer nisu bili zadovoljni kvalitetom. Ali on je nije htio preuzeti, tražio je da mu to plate, pa od nas zahtijevao da pritisnemo Telekom. Za uzvrat, rekao je, otkrit će nam Mladićevo sklonište. Pregovarali smo s njim i kad smo saznali da se Mladić, kako je on tvrdio, skrivao u Ledincima, opkolili smo selo, napravili policijsku raciju, da bismo ondje pronašli nekog jadnog potpukovnika, koji je uistinu ličio na Mladića, ali to nije bio on.”

Sugovornici Telegrama, osobe upoznate i s najtananijim postupcima istrage, tvrde kako se provjeravala doslovce svaka informacija koja je mogla dovesti do otkrivanja Mladića. Tako je praćena ženska osoba iz jednog vojvođanskog mjesta koja je u apoteci kupila veću količinu lijekova kakve uzimaju bolesnici nakon moždanog udara.

Istraga je, naime, imala informaciju da je Mladić pretrpio cerebralni inzult, pa se sumnjalo da je ta žena – s obzirom na to da je kupila neuobičajeno veliku količinu – Mladića željela opskrbiti lijekovima za dulje vrijeme. Pokazalo se, međutim, da je trag bio pogrešan.

Potraga za Mladićem osobito se intenzivirala kada na čelo Srbije 2004. dolazi Boris Tadić. Ne jednom sastanku u njegovu kabinetu, na kojem je bila i tadašnja crnogorska tužiteljica Vesna Medenica, Miodrag Rakić, šef kabineta Borisa Tadića i – kao šef Biroa za koordinaciju rada službi sigurnosti – član akcijskog tima za pronalaženje i uhićenje Mladića, doturio je Vladimiru Vukčeviću, tužitelju za ratne zločine, papirić na kojem je pisalo: ”Locirali smo R. K.”

Vukčević i jedan od njegovih bliskih suradnika, koji je također bio na sastanku kod Tadića, pogledali su se i zbunjeni, na papirić napisali: ”Jeste li mislili na R. M?”, jer su pretpostavljali da je riječ o Mladiću. Međutim, lociran je bio Radovan Karadžić. Bila je to 2008. godine, na čelu Vlade još je bio Vojislav Koštunica.

Agenti BIA-e imali su pouzdanu informaciju da se Radovan Karadžić krije u Beogradu pod imenom Dragan Dabić. Radovan Karadžić, alias dr. Dabić, koji je doživio holivudsku fizičku transformaciju, radio je kao alternativni psihoterapeut i ordinirao na krajnje ekscentričan način, među ostalim tražeći od pacijenata da piju mokraću.

Dlaka koja mu je presudila

Agentica BIA-e, lažno je došla zatražiti njegovu pomoć, i dok ju je na sebi svojstven, ekscentrični način, liječio masažom, uspjela je krišom uzeti jednu od dlaka s njegove bujne brade. DNK analizom utvrđeno je da je dr. Dabić, čovjek bujne sijede brade i još bujnije kose, Radovan Karadžić.

“Nismo ga odmah htjeli uhititi jer smo mislili da kontaktira s Mladićem, pa da nas može dovesti do njega. Kasnije smo doznali da su Karadžić i Mladić jedno vrijeme uistinu stanovali jedan blizu drugoga, u ulici Jurija Gagarina na Novom Beogradu, samo nekoliko blokova udaljeni jedan od drugoga. No, nisu kontaktirali. Imali smo ga pod stalnim nadzorom, a onda smo, ujutro 21. jula 2008. odlučili uhapsiti ga.”

Međutim, inspektori BIA-e, na čijem je čelu tada bio Saša Vukadinović (na čelo BIA-e došao je samo tri dana prije nego što je uhićen Karadžić) ponovno su se suočili s opstrukcijom. Prije nego što je akcija hapšenja trebala početi, dr. Dragan Dabić (Radovan Karadžić) izašao je s torbom u ruci iz svoga stana i uputio se prema autobusnoj stanici. Agenti BIA-e pustili su ga da sam uđe u autobus koji je vozio prema Zelenom vencu, a onda ga na pola puta presreli i zaustavili.

Uhapsili su Karadžića, koji je namjeravao s obližnjeg stajališta međugradskih autobusa krenuti u Vojvodinu, put nekog od fruškogorskih manastira. Kasnija rekonstrukcija otkrila je da je Karadžić doznao da će tog jutra biti uhapšen pa je namjeravao pobjeći. Dok je bio u autobusu, na putu prema Zelenom vencu, zgrada u kojoj se skrivao i dalje je bila pod prismotrom.

Ubrzo, onamo je stigao sin njegova brata Luke i iz zgrade se uputio s vrećom u koju je Karadžić, na brzinu, potrpao najnužnije stvari. Otkrilo se da je Karadžića na hapšenje upozorio Amfilohije Radović, metropolit crnogorsko-primorski. Njemu je tu informaciju dojavio akademik Matija Bečković, a ovome pak netko iz kruga bliskog Vojislavu Koštunici, najvjerojatnije netom smijenjeni šef BIA-e, Rade Marković. Marković je, ranije u velikoj policijskoj akciji Sablja, nakon ubojstva Zorana Đinđića (12. marta 2003.), bio uhapšen i osumnjičen za pripremu atentata na tadašnjeg srbijanskog premijera, ali ga je Koštunica ubrzo rehabilitirao i postavio na čelo tajne službe.

Krug ljudi koji je znao da se pod imenom Dragana Dabića krije Karadžić, bio je prilično širok, a među njima bio je i Momo Kapor, danas pokojni književnik koji je većinu svojih knjiga tiskao u Zagrebu. Kapor je još 2002. ilustrirao Karadžićevu zbirku pjesama za djecu Ima čuda, nema čuda, u kojoj je na jednom od crteža i dr. Dabić, odnosno Karadžić, zamaskiran u naočale, gustu bradu i bujnu kosu povezanu u perčin. Baš onakav kakvog će ga, šest godina kasnije, uhiti kao dr. Dabića.

Karadžić, kažu sugovornici Telegrama koji su sudjelovali i u njegovu otkrivanju i privođenju, nije bio prioritet akcijskog tima. Carla del Ponte tek bi povremeno za njega pitala, Mladić je bio kapitalac kojeg je željela.

Iz istih razloga, srbijanske tajne službe nisu se osobito trudile ni oko Gorana Hadžića, haškog optuženika koji je – što je za mnoge bilo iznenađenje – uhićen posljednji. Hadžić je uhapšen 20. jula 2011., dva mjeseca nakon Ratka Mladića.

“Mogli smo ga uhititi mnogo prije. Znali smo gdje se krije i mi smo ga iz manastira namamili da dođe u mjesto gdje smo ga kasnije uhitili, u blizini Krušedola, nadomak Novog Sada. A nismo ga htjeli hapsiti ranije da se ne bi govorilo kako opet varamo Haag i isporučujemo im manje ribe od glavne, najkrupnije koju su tražili, Ratka Mladića”, kaže sugovornik Telegrama.
Otkriva i zanimljive detalje: Hadžić nije bio u dobrim odnosima sa suprugom, imao je ljubavnicu, a najvažnije osobe koje su mu pomagale u bijegu bila je njegova sestra Goranka Meseldžija i Hadžićev kum, Zoran Mandić, zvani Mandarina. Hadžićeva sestra odlazila bi u crkvu i sa svećenikom stalno razmjenjivala papiriće, o čemu su agenti BIA-e imali dojavu. Ali pustili su ih, znali su da na taj način, uz posredovanje svećenika, sestra komunicira s bratom.

“Bio je to neobičan svijet, u kojem se sve vrtjelo oko ljubavnica”, kaže mi, smijući se, osoba kojoj su poznati svi detalji istrage i hvatanja ratnih zločinaca u Srbiji.

“I pop koji je bio Hadžićev teklič, imao je ljubavnice, dvije, povremeno i tri. Presreli smo jedan njegov telefonski razgovor kada se vratio s liječenja iz Sremske Kamenice – imao je srčani udar zbog prekomjernog uzimanja viagre – u kojem, na zgražanje liječnika, pita može li uzeti makar samo pola tablete. Takvi su to tipovi bili. Prije nego što je Hadžić uhapšen, porodica ga je nagovarala da se preda. Nudilo im se milion eura ako Hadžić pristane na predaju. Njima je to bilo primamljivo, osigurali bi si budućnost. No, Hadžić se nije želio predati.”

Dvojica mojih sugovornika, neposrednih aktera potrage za najtraženijim haškim bjeguncem, Ratkom Mladićem, kažu kako nisu bile točne informacije da je srbijanski predsjednik Boris Tadić iz svog kabineta izravno pratio Mladićevo hapšenje, otprilike onako kako su u Bijeloj kući – 24 dana prije toga, 2. maja 2011. – pratili akciju likvidacije Bin Ladena.

“Sve dok Mladić 26. maja nije uhapšen u Lazarevu, nismo znali da je on ondje, vjerovali smo da se skriva u Bosni, u što nas je uvjeravao MI6. Znali smo, međutim, da dio Mladićeve obitelji, njegova dva bratića, žive u Lazarevu i znali smo da imaju slavu na Đurđevdan, 6. maja. Također smo imali informaciju da će njegov sin Darko s djecom doći onamo. Tajno smo pratili što se tog dana ondje događalo”, priča jedan od dvojice sugovornika Telegrama.

“Kad sam od tajnih službi dobio snimke tog događaja u oči mi je upalo kako dvoje djece Darka Mladića, Ratkovih unuka, neprestano hoda oko kuće i kako ih ostali fotografiraju mobitelom. Mislio sam: vjerovatno je kurir u toj kući, mora čekati da ovi vani naprave što više slika Mladićevih unuka, pa da mu te slike odnesu. Nekako mi se to činilo logičnim. Pa rekoh: hajmo uhapsiti tog kurira i on će nas sigurno odvesti do Mladića.

Naše opkoljavanje Lazareva i kuća Mladićevih bratića, bila je zapravo želja da uhitimo Mladićeva kurira. Kad je rano ujutro policija upala u zaključanu kuću Mladićeva bratića Branislava, koji je otišao na njivu, vidjeli su u polumraku, jer rolete su bile spuštene, starca u neurednoj sobi. Ormar je bio otvoren, odjeća, nekakve trenirke, razbacane uokolo, pomiješane s novinama, u općem neredu. Na stoliću su opazili pištolj, vojnu knjižicu i osobnu iskaznicu. Na njoj je pisalo: Ratko Mladić. ‘Ko ti je taj?’, pitao je policajac, ne znajući da pred sobom ima najtraženijeg haškog bjegunca. ‘Ja sam onaj kojeg tražite. Našli ste me’, rekao je Mladić. Policajac mu je odbrusio: Nemoj me zajebavati”.

Hapšenje Ratka Mladića, zanimljivo, dogodilo se kada su trojica ključnih ljudi iz akcijskog tima za njegovo lociranje i hapšenje, bila izvan zemlje. Šef BIA-e Saša Vukadinović i koordinator srbijanskih tajnih službi Miodrag Rakić, bili su u Sjedinjenim Američkim Državama. Vladimir Vukčević, glavni tužitelj za ratne zločine, nalazio se na Brijunima, u društvu Mladena Bajića, glavnog državnog odvjetnika, i Sergea Brammertza, haškog tužitelja. Bajić je u jednom trenutku rekao Vukčeviću da ima informaciju kako je Mladić uhapšen pod lažnim imenom Milorad Komadić.

Vukčević je, s Brijuna, pokušao provjeriti informaciju. Nedugo nakon toga, iz Amerike ga je nazvao Miodrag Rakić. ”Imamo glavnog”, rekao je. ”Koliko je pouzdano?”, upitao je šokirani Vukčević. ”Apsolutno. Možeš obavijestiti Brammertza”. Glavni haški tužitelj u tom je trenutku sjedio tačno do Vukčevića. Ovaj mu je predao mobitel: s druge strane, u Americi, bio je Rakić, šef krovne obavještajne službe Srbije. Nakon samo nekoliko trenutaka Brammertzovim licem razvukao se širok osmijeh. Potapšao je Vukčevića po koljenu: ”Čestitam, imamo ga”, rekao je. U međuvremenu hrvatski su mediji već objavili da je Mladić uhićen. Bili su brži od medija u Srbiji, gdje je tu vijest, točno u podne, trebao priopćiti Boris Tadić.

S Bajićem na Brijunima

“Kad sam tog jutra, prije nego što je vijest objavljena, iz redakcije u kojoj sam tada radio, saznao da je Mladić uhićen, nazvao sam jednog od najbolje obaviještenih beogradskih novinara, Verana Matića, direktora i glavnog urednika TV B92.

Nije znao za uhićenje, rekao je da jest doduše uhapšen čovjek u jednom selu u Srbiji, za kojeg se mislio da je Mladić, ali to nije bio on. Za tri sata već sam bio u Beogradu i na radiju, negdje na autocesti iza Šida, čuo Borisa Tadića kako službeno obznanjuje da je Mladić uhapšen.

Sutradan, jedan od ljudi iz Specijalnog suda za ratne zločine, ispričao mi je nekoliko indiskrecija o prvom saslušanju Ratka Mladića. Bio je dezorijentiran, uplašen i infantilno tražio da mu u ćeliju donesu televizor, ruske klasike (Tolstoja i Dostojevskog) i svježe jagode. Bila je puna sezona tog ranog voća, koje je zločinac, očito volio.”

Prošle srijede, u razgovoru s jednom od osoba koja je sudjelovala u ispitivanju Mladića, koje je počelo u 19.38 sati, istoga dana kada je uhićen, 26. maja 2011. i vodilo se pod oznakom Kir-Po2 52/2011, saznajem i druge detalje.

“U početku, kad je stigao u pritvorsku jedinicu Specijalnog suda za ratne zločine, bio je jako uplašen, mislio je da ćemo ga ubiti. Ali kako je vrijeme odmicalo, postajo je sve sigurniji i bahatiji. Jednom od zamjenika tužitelja obraćao se s ‘debeli’. Dobio je čašu vode, ali je odbio piti iz plastične i tražio da mu donesemo staklenu. Usput, rekao je, da se ne bojimo, da je neće razbiti i njome pokušati prerezati vene. Tražio je od svih nazočnih da mu kažu što su po nacionalnosti, a kada je jedan od zamjenika tužitelja, nakratko izašao iz sale, rekao je da ništa neće govoriti dok se ovaj ne vrati. Tako je i bilo.

U više je navrata ucjenjivao Milana Dilparića, istražnog suca Višeg suda u Beogradu, stalno isključujući mikrofon i ne želeći mu odgovarati na pitanja dok mu se ne dopusti da govori o svojoj učiteljici iz osnovne škole. Kad ga je istražni sudac pitao o porodičnim prilikama i je li mu se sin zove Darko, Mladić je doslovce rekao: ‘Rodila ga je moja Bosa, valjda sa mnom, DNK sistemom, ima moju krvnu grupu’.

A kad ga je sudac pitao što je završio od škole, Mladić je rekao: ‘Ja sam završio od vojnih škola Vojnu akademiju, kao šesti u rangu, prvi u rangu je bio Umek, Ivan, Slovenac. Tu je u Beogradu, viđao sam ga tijekom ovoga rata, pozdravljamo se. Gospodine suče, pišite i ovo: 14. februara 1964. godine primljen sam u Komunističku partiju Jugoslavije, jer kada su promijenili ime u Savez komunista ja to nisam volio, od tada Tita nisam mirisao. Vidjelo se da s njim svi mlate.”