Svjedok zločina kod Kiseljaka: Zločinci moraju biti kažnjeni radi budućnosti

Od 12. do 16. juna 1993. godine snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) iz Kiseljaka su, u saradnji s Vojskom Republike Srpske s Ilidže, počinile ratni zločin nad bošnjačkim stanovništvom u području sela Han-Ploča kod Kiseljaka, javlja Anadolu Agency (AA).

Zločinci su tada za četiri dana masakrirali 78 Bošnjaka. Većinu tijela žrtava spalili su u njihovim građevinskim objektima kako bi prikrili tragove zločina.

Abdul-Aziz Drkić, svjedok stradanja Bošnjaka na tom području koji je tada ostao i bez oca Omera efendije Drkića koji je ubijen u svom džematu u naselju Han-Ploča zajedno sa drugim muslimanima, u razgovoru za AA prisjetio se tadašnjih momenata i strahota kroz koje je prošao zajedno sa porodicom i komšijama.

“Tada sam imao sedam godina. Bili smo ja i brat, a majka je tada bila trudna. A jedan brat je bio s dedom na Bjelašnici. Mi smo sve to preživjeli. Došli su na vrata i odveli nas. Žene i djecu na jednu stranu, a muškarce na drugu. To je taj zadnji trenutak kada smo se vidjeli s ocem. Nakon toga nismo više ništa saznali, a po svemu sudeći, oni su ubijeni i negdje sahranjeni, ali nismo još uvijek našli ostatke tijela”, ispričao je Drkić koji danas radi kao predavač na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, naglasivši:

“Nisam vidio lično neko ubistvo ali se sjećam da su kada su ulazili na vrata, da je ispaljen rafal kroz ulazna vrata, a onda su nas odveli. Mi smo kasnije bili tri sedmice u logoru u Kiseljaku. Potom smo pušteni preko šuma za Visoko na slobodnu teritoriju”.

Ubijene čak i starije osobe i djeca

Istakao je da su u tom zločinu ubijene čak i starije osobe i djeca koji nisu predstavljali nikakvu prijetnju bilo kome.

“Ljudi su prvo hapšeni, vezani i onda su ubijani na nekoliko mjesta. Ima dosta starijih žena među žrtvama. Dvije žene su bile potpuno nepokretne, ali iako su bile nepokretne, oni su ih ubili, ubijeno je i dijete od 13 godina, nekoliko momaka od 16 i 17 godina, to se očigledno radilo neselektivno”, ispričao je.

Svjedoči kako je njegovoj majci bilo posebno teško jer je tada bila trudna i pored sebe je imala još dvoje djece.

“Bilo je to teško podnijeti, ali bio sam tada dijete, i to mi nije bilo toliko strašno kao mojoj majci koja je tada bila u sedmom, osmom mjesecu trudnoće. Sad kad imam svoju porodicu, a prije o tome nisam mnogo razmišljao, pomislim kako je babi bilo u tim zadnjim trenucima kada nije znao šta se s nama dešava, kad je vidio da će biti ubijen, a ne zna šta će s nama biti, da li ćemo biti ubijeni ili nećemo”, rekao je Drkić.

Posmrtni ostaci oca još nisu pronađeni

Iako je prošlo skoro tri decenije od strašnih zločina, posmrtni ostaci njegovog oca još uvijek nisu pronađeni.

“Vrlo je teško i očekivati, čak i ako budu pronađeni, da bude neka mogućnost identifikacije jer imali smo slučaj prije godinu, dvije kada su pronađene neke kosti za koje se pretpostavlja čije bi mogle biti, pošto znamo zbog svjedočenja nekih da su ubijeni neki ljudi tu, ali ipak dva puta DNK analiza nije uspjela, nije bilo moguće identifikovati jer su uglavnom oni posipali leševe s nekom tečnošću koja gotovo u potpunosti uništi sve ostatke. Tako da je teško očekivati da dođe do indentifikacije kad bi se i našle kosti. Još uvijek komšije i svi su nekako zatvoreni i ne žele da pričaju o tome. Znamo da je to bila organizovana akcija. Još uvijek ne znamo ko je sve bio uključen u čišćenje tog prostora i odvoz mrtvih”, rekao je Drkić.

Pozvao je komšije Hrvate, ako znaju bila šta o stradanju Bošnjaka na tom području, da otkriju informacije radi bolje i sretnije budućnosti cijelog društva.

“Želim pozvati komšije jer čvrsto vjerujem da i među njima ima dobrih ljudi. Ako neko ima neke informacije, želio bih ih pozvati da ih otkriju. Majka mi je nedavno ispričala kako se ona sjeća da su, kada se sve to dešavalo, do babe došle neke komšije Hrvati, trojica, plačući, da pitaju šta da urade jer su vidjeli da su neke komšije muslimani ubijeni. Imali su očigledno taj osjećaj komšijski”, ispričao je.

Kako je kazao, porodice žrtava očekuju od Tužilaštva Bosne i Hercegovine da radi svoj posao i da pomogne da zločinci budu kažnjeni.

“Ovdje je jasno ko je učestvovao u zločinu. Imamo jednog čovjeka koji je uhapšen i koji je priznao zločin. On je bio komandant voda, Miroslav Anić. Priznao je da je kao komandant voda lično ubio 15 ljudi i postigao je neki dogovor sa Tužilaštvom, određena mu je minimalna kazna od 15 godina, a njegovo obećanje da će svjedočiti protiv ostalih učesnika do danas nije se obistinilo. Nikad dalje ništa nije urađeno iako ovdje ima ova komandna odgovornost, jer ima neko ko je bio nadređen Aniću. To su sve poznata imena. Postoji neki spisak imena s haškom oznakom. Puno je informacija, a ništa se ne radi. Mi se moramo boriti za pravdu zbog sebe i svoje djece jer nažalost svakim danom svjedočimo da zločinci mogu zaključiti kako se zločin isplati jer ne budu za to kažnjeni. Mi ako želimo budućnost i ako hoćemo da ovo društvo živi, moramo dati do znanja ljudima da neće proći nekažnjeno. Vjerujem da na ovom svijetu nema adekvatne kazne za zločince koji su ubili 10, 15 i više ljudi, ali opet potrebno je da se zločinci kazne radi naše budućnosti”, poručio je Drkić.

Za zločine do sada je osuđen samo Miroslav Anić Firga, komandir „Maturica“, koji je priznao da je lično ubio 15 Bošnjaka. Preživjeli Bošnjaci prepoznali su i druge zločince protiv kojih se vode istrage.