Simi Stuparu 12 godina zatvora za zločine u Vlasenici

Sud Bosne i Hercegovine donio je prvostepenu presudu kojom je Simo Stupar, nekadašnji pripadnik rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti (SJB) Vlasenica, osuđen na 12 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih 1992. na području Vlasenice, dok je Zoran Tešić zvani Koke, kao bivši pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), oslobođen.

Stupar je proglašen krivim da je u periodu od aprila do kraja septembra 1992. godine učestvovao u širokom i sistematskom napadu na bošnjačko stanovništvo na području Vlasenice učešćem u ubistvu, zlostavljanju civila te prisilnim nestancima.

U presudi se navodi da je Stupar 18. maja 1992. učestvovao u napadu na selo Džamdžići, kojom prilikom je ubijeno pet osoba te zapaljeno više kuća i vikendica, kao i da je učestvovao u ubistvu civila Šabana Hurića, koji je bio invalid i kretao se uz pomoć štake, prema kojem je pucao skupa s još tri osobe.

Prema istoj presudi, u prostorijama Policijske stanice u Vlasenici u prvoj polovini juna 1992. učestvovao je u premlaćivanju civila Bajre Durića, koji je tučen nogama i palicom, te u nečovječnom postupanju prema S-6, koji je udaran lancima po leđima i kojem je zatim naređeno da klekne na koljena i laktove, te su mu na leđima urezali krst i “četiri S”, a potom sipali so na rane.

Proglašen je krivim i što je 10. jula 1992. učestvovao u hapšenju i odvođenju prema Han-Pijesku Saliha i Avde Zukića, kojima se tada izgubio svaki trag, dok njihova tijela 2007. nisu ekshumirana.

Predsjedavajući Sudskog vijeća Darko Samardžić je u obrazloženju presude kazao da se Sud uvjerio da je Simo Stupar ostvario bitna obilježja zločina protiv čovječnosti, da je Optužba iznijela dovoljno dokaza o postojanju širikog sistematskog napada čiji je učesnik bio optuženi.

Iskazi svjedoka, prema sudiji Samardžiću, za osuđujući dio presude ocijenjeni su vjerodostojnim i pouzdanim i mogu se dovesti u vezu s ostalim provedenim dokazima, te je optuženi postupao s direktnim umišljajem kao saizvršilac u ubistvu, te pri premlaćivanju i odvođenju civila, jer je znao kakve posljedice ostavljaju njegove radnje.

“Cijenjene su olakšavajuće okolnosti za optuženog, među kojima su njegova ranija neosuđivanost, porodične prilike i korektno držanje. Kada su u pitanju otežavajuće okolnosti, pokazao je brutalnost prema oštećenim civilima”, rekao je sudija Samardžić.

Istom presudom Stupar i Tešić su oslobođeni po tri tačke optužnice, odnosno da su u maju 1992. u prostorijama policije tukli svjedokinju S-5, učestvovali u napadu na selo Alihodžići, te da su učestvovali u odvođenju 50 mještana ovog sela u logor “Sušica”, gdje su muškarci ostali, dok su žene i djeca prebačeni u Cersku.

Obrazlažući oslobađajući dio presude, sudija Samardžić je kazao da iz iskaza svjedoka ne proizilazi da su optuženi poduzeli bilo koju radnju prisile, osim što su ih primijetili na mjestu događaja.

“Niko od svjedoka nije rekao da su optuženi bili prisutni u ‘Sušici’ niti da su učestvovali u njihovom obezbjeđenju. Ni sama optužnica ne sadrži opis radnji, već samo da su bili prisutni kao obezbjeđenje kretanja civila u selu”, naveo je sudija Samardžić.

U odnosu na obojicu optuženih je odbijena optužnica u tri tačke – da su u julu 1992. učestvovali u opkoljavanju i paljenju kuće civila u Vlasenici, dok je u odnosu na Stupara odbijeno da je u odveo dvoje civila kojima se gubi svaki trag, dok je još jednog civila odveo na Gradinu i maltretirao ga, iz razloga, kako je rečeno u sudnici, što je Tužilaštvo odustalo od ovih tačaka optužnice.

Obojica optuženih su oslobođeni naknade troškova postupka, dok se oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

Suđenje u ovom predmetu je počelo u martu 2019., a sa Simom Stuparom i Zoranom Tešićem su bili optuženi Zoran Stupar i Goran Tešić, u odnosu na koje su predmeti razdvojeni, te su za njima raspisane potjernice.

Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe.