Problemi nisu samo u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Zenici: Kako se male bolnice nose s pandemijom

U posljednje vrijeme mediji su intenzivno izvještavali o stanju na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu – od problema s kisikom, preko ispovijesti porodica, pa sve do pisma anesteziologa i „malina“ respiratora. Osim toga, javnost je otprilike upoznata sa stanjem u bolnicama na području Tuzlanskog, Hercegovačko-neretvanskog i Zeničko-dobojskog kantona.

Kakvo je stanje u drugim bolnicama na području Federacije BiH? Novinari Žurnala razgovarali su s direktorima nekoliko bolnica koji su nas upoznali s izazovima s kojima se susreću danas. Podsjetimo, prije otprilike godinu dana Žurnal je objavio tekstove u vezi sa stanjem u bolnicama na području Unsko-sanskog i Srednjobosanskog kantona. Ukratko, tada je najviše nedostajalo respiratora, zaštitne opreme i medicinskog osoblja.

Godinu poslije, situacija u tom smislu je znatno bolja, ali ne savršena, slažu se Žurnalovi sagovornici. Međutim, u vrijeme kada brojimo najviše žrtava od posljedica zaraze od početka pandemije, zdravstvene ustanove susreću s novim problemima.

SBK: MNOGO PACIJENATA I „BORBA“ S KISIKOM

„Situacija nikada nije bila ozbiljnija, jer je na liječenju 40 teških pacijenata, od kojih je 12 na respiratoru“, priča prim. dr. Velimir Valjan, direktor Hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj.

Prije samo godinu u cijelom Srednjobosanskom kantonu bilo je ukupno 11 respiratora. Prema riječima dr. Valjana, danas samo u ovoj bolnici postoji 14 kliničkih respiratora: „Dijelom smo ih kupili mi od naših sredstava, a dijelom smo ih dobili i kroz donacije – Njemačka ambasada, UNDP, iz bolnice iz Mostara…“

Valjan ističe odličnu saradnju s drugim bolnicama u SBK. Kako kaže, poštuju se odluke Kriznog štaba SBK prema kojima se pacijenti s najtežom kliničkom slikom liječe u Novoj Biloj i Travniku, nešto lakši slučajevi se smještaju u Bolnicu za plućne bolesti i tuberkulozu u Travniku, a oni pacijenti s najlakšom kliničkom slikom, a koji ipak zahtijevaju bolničko liječenje, liječe se u Bugojnu i Jajcu.

Kako ističe dr. Valjan, najveće glavobolje zadaje im nabavka kisika: „S kisikom je svakodnevna borba. Stalno sam u kontaktu s tehničkom službom, koliko ima boca, rade se procjene… Posljednjih nekoliko dana u prosjeku potrošimo 150 velikih boca. Deset puta, pa i više trošimo sada nego prije pandemije. Bila je jedan dan kritična situacija kada smo na stanju imali devet boca, a čekamo isporuku, najavljeno nam stiže za sat. Pa smo čekali hoće li doći, hoće li biti nekakva prometna nesreća i slično. To nam stvara najveće stresove. Sa tim liježem, sa tim ustajem.“

Priča nam kako clexanea, lijeka koji sprečava formiranje ugrušaka u krvi, više nema: „Nema ga više nikako u BiH. Srećom, ima zamjena. Konkretno mi više clexanea nemamo, već koristimo zamjenske lijekove, neće pacijenti biti uskraćeni. Jedina razlika je što se češće moraju raditi laboratorijske pretrage, koagulogrami.“

Dr. Valjan dodaje da ni oni nemaju lijekove kao što su remdesivir i tocilizumab, a koriste ih samo ako ih porodice oboljelih nabave i to samo u određenim situacijama kada se, prema kliničkoj slici, mogu dati određenom pacijentu.

Direktor Bolnice u Novoj Biloj nedavno je bio u centru medijske pažnje kada je izjavio da ne koriste donirane respiratore koje je nabavila FUCZ preko „Srebrene maline“.

Za Žurnal objašnjava tu odluku: „Naši anesteziolozi su testirali te mašine, konstatirali su da nemaju potrebne module za tretman teških pacijenata. Sve da sam ja i rekao da se koriste, odgovorni ljudi koji rade s tim, to ne bi koristili. Vidjeli smo da to nije to, sklonili ih u skladište i to je to. Mi smo dobili tih šest respiratora, te još jedan isti u okviru donacije Ujedinjenih Arapskih Emirata. Mi ih nikada nećemo koristiti. Mi ne sporimo ništa, neka se vodi da mi ne znamo koristiti te respiratore. Ako ih neko drugi zna koristiti, mi smo ih spremni ustupiti.“

Spomenimo i to da novi direktor JU „Bolnica Travnik“ Adnan Šatrović nije bio raspoložen za razgovor s novinarima Žurnala.

RAČUN BOLNICE U BIHAĆU BLOKIRAN

Dvije bolnice u Unsko-sanskom kantonu (Kantonalna bolnica „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću i Opća bolnica u Sanskom Mostu), pandemiju su dočekale sa samo sedam respiratora. Danas, bolnice imaju preko 20 respiratora.

Shodno ranije postignutom dogovoru, Kantonalna bolnica u Bihaću podnosi najveći teret, odnosno u ovoj ustanovi se liječe pacijenti s težom kliničkom slikom, uključujući i one kojima je neophodan respirator.

„Mi u Kantonalnoj bolnici imamo četiri COVID odjela i na tim odjelima trenutno imamo oko 80 pacijenata. Uglavnom se radi o srednje teškim i teškim pacijentima. Trenutno imamo 20 vrhunskih respiratora. Kako smo ih nabavili? Mi smo kupili pet, pa smo dobili donaciju UNDP-a, pa od Evropske komisije…“, govori za Žurnal direktor dr. Hajrudin Havić.

Prim. dr. Mustafa Avdagić, direktor Opće bolnice u Sanskom Mostu, priča nam da je pandemija uzrokovala i prekompoziciju rada: „Mi smo dobili jedan novi odjel, COVID odjel sa 15 kreveta. Zbog toga smo morali angažirati i novi kadar da bi taj odjel radio. Što se tiče respiratora, četiri respiratora posudili smo Kantonalnoj bolnici u Bihaću, a mi imamo dva.“

Dr. Avdagić dodaje kako su dobili dva respiratora koje je nabavila FUCZ: „Ne mogu reći ni da rade ni da ne rade. Prošli su ateste, ali ne koristimo ih zato što nemamo pacijenata za njih.“ S druge strane, dr. Havić ističe da nisu ni tražili, ni dobili te respiratore. „To su transportni respiratori i za ovaj vid liječenja nama ne odgovaraju“, ističe on.

Bolnice lijekove poput remdesivira nemaju, već ih kupuju porodice pacijenata. Kisika imaju dovoljno iako je, kako navode, potrošnja ogromna. Clexanea također imaju, a kada ga nema, koriste druge, zamjenske lijekove.

Poseban problem za ove zdravstvene ustanove jeste to što zaposlenicima još uvijek nisu isplaćene plaće za mart. Dr. Havić objašnjava zbog čega:

„Dva su razloga zbog kojih plate kasne. Prvo što nije bio usvojen budžet USK i što nije bio usvojen finansijski plan Zavoda zdravstvenog osiguranja. Međutim, to se evo rješava i to nije toliki problem. Drugi, bitniji razlog je taj što mi imamo blokiran račun po sudskoj presudi. Jedna firma nas je tužila i dobila. To je oko 2,4 miliona maraka osnovice plus kamata, ukupno negdje oko tri miliona maraka. Kantonalni premijer, ja i još nekoliko nadležnih imat ćemo sastanke s predstavnicima te firme. Moramo se nekako dogovoriti.“

Ukoliko se ipak ne dogovore, zaposlenici bihaćke bolnice neće imati plaće, ali to vjerovatno i nije najveći problem. „Mi smo sve plaćali avansno – clexane, kisik… Mi ako to ne platimo ove sedmice, nećemo ga ni imati“, ističe Havić.

Direktor Opće bolnice u Sanskom Mostu ima i drugih problema. „Nisam baš zadovoljan vakcinacijom. Definitivno je ta neka antipropaganda protiv AstraZenece utjecala. Imali smo mi pristup vakcinama, ali nije dovoljan broj medicinskog osoblja pristupio vakcinaciji. Tek kada je došao Pfizer, nešto se više ljudi vakcinisalo. Možda se vakcinisalo 50-60% bolnice“, ističe dr. Avdagić.

U GORAŽDU HRONIČNO NEDOSTAJE MEDICINSKOG OSOBLJA

Epidemiološka situacija u Bosansko-podrinjskom kantonu Goražde početkom marta bila je znatno pogoršana. Pozitivna na koronavirus bila je i direktorica Kantonalne bolnice u Goraždu prim. dr. Nermina Kamenica, koja je još uvijek na bolovanju. Mijenja je prim. dr. Aldijana Begović, inače pomoćnica direktora za medicinske poslove.

„Posljednjih nekoliko dana situacija se polako stišava. Manji je broj pacijenata koji dolaze na hospitalizaciju, manji je broj i zaraženih. Od polovine marta imali smo od 40 do 45 ležećih pacijenata, sada se taj broj spustio na oko 25 pacijenata“, objašnjava dr. Begović.

Ističe kako su tokom posljednjeg vala morali aktivirati i vanbolnički izolatorij kako bi mogli primiti sve pacijente kojima je potrebna pomoć. Navodi da je najveći problem ove zdravstvene ustanova nedostatak prvenstveno medicinskog kadra.

„Mi od samog osnivanja imamo problem s kadrom, naročito ljekarskim. Uglavnom imamo po jednog ili dvojicu ljekara specijalista. Nas su u uvjetima pandemije napustila dva ljekara, nažalost to je tako“, kazala je ona.

Kao što je to slučaj u drugim bolnicama, i u goraždanskoj se susreću s izazovom nabavke kisika, clexanea i drugih lijekova koje koriste, a koji su, kako objašnjava dr. Begović, znatno poskupljali u posljednje vrijeme. Troše se, kako navodi, u enormnim količinama.

Kada je riječ o skupim lijekovima kao što su remdesivir i tocilizumab, dr. Begović ističe da ih oni nemaju: „Ti lijekovi se koriste uglavnom na kliničkim centrima. Mi nemamo infektologa i mi svakog težeg pacijenta šaljemo prema KCUS-u. Ali, generalno, zna se kada se ti lijekovi daju, npr. remdesivir se mora dati na samom početku bolesti da bi imao neku efikasnost. Nama dođu već s komplikacijama kada ga je kasno primijeniti. I pored toga, bilo je ljudi koji su privatno kupili te lijekove i koristili ih.“

Upravo su u Kantonalnu bolnicu Goražde prvo došli respiratori koje je nabavila FUCZ. Iako su na kraju uspjeli instalirati te respiratore, dr. Begović navodi da se oni ne koriste:

„Imali smo dva respiratora prije pandemije, ono što koristimo na našoj intenzivnoj njezi i sali. Nakon toga smo, koliko se sjećam, dobili jedan preko UNDP-a i onda smo dobili dva o kojima se sada priča. Da li ih koristimo? Ne koristimo, jer mi svakog težeg pacijenta šaljemo na Klinički centar. Mi tokom pandemije nismo imali pacijente na respiratoru, iz jednostavnog razloga jer imamo samo jednog anesteziologa.“

Kada je riječ o drugim manjim kantonima u Federaciji, situacija je, uglavnom, slična, iako detalje nismo uspjeli saznati jer se na dostupne brojeve telefona bolnica niko nije javljao.

Posljednje informacije koje stižu iz Posavskog kantona govore da je počela vakcinacija medicinskog osoblja, prvenstveno u Kantonalnoj bolnici u Orašju.

Dalje, Kantonalna bolnica „Dr. fra Mihovil Sučić“ u Livnu centralna je kada je riječ o Kantonu 10. U ovoj bolnici su, prema medijskim izvještajima, mnogi odjeli pretvoreni u COVID odjele kako bi mogli primiti sve pacijente. Nedavno su se iz ove bolnice javno zahvalili svima koji su donirali medicinsku opremu, lijekove, hranu i novac, te im tako pomogli u borbi protiv virusa.

Spomenimo i to da je Zapadnohercegovački kanton jedini kanton u Federaciji koji nema svoju bolnicu i u potpunosti je oslonjen na SKB Mostar, piše Žurnal.info.