Veljko Papić osuđen i zbog naredbe za izvlačenje tijela Boška i Admire

Kantonalni sud u Sarajevu osudio je Veljka Papića na dvije godine zatvora za zločine počinjene nad civilnim stanovništvom u sarajevskim naseljima Grbavica i Kovačići tokom 1993 i 1994. godine, potvrđeno je iz ovog Suda Balkanskoj istraživačkoj mreži Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

U ranijem istraživanju BIRN BiH je pisao da je Papić bio jedan od osnivača i potpredsjednika Ravnogorsko-romanijskog pokreta sa Sokoca.

Papića je Kantonalni sud proglasio krivim za radnje koje je poduzimao kao komandant Treće čete Prvog bataljona u sklopu Sarajevsko-Romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS).

Proglašen je krivim jer je izdavao naredbe, prinuđavajući na rad civile nesrpske nacionlnosti, pripadnike radnog voda i u više navrata ih je izlagao životnoj opasnosti.

U presudi Kantonalnog suda, u čiju pismenu izreku je BIRN BiH imao uvid, se navodi da je pripadnike radnog voda protivno njihovoj volji uz psihičko zlostavljenje prisiljavao na obavljenje teških i ponižavajućih fizičkih poslova, najčešće na prvoj borbenoj liniji izlažući ih opasnosti po život, bez naknade i određenog radnog vremena, bez obzira na vremenske uslove.

Zadatke nisu smjeli odbiti, bojeći se za svoj život i živote članova svojih porodica pod prijetnjom da će biti ubijeni, navodi se u presudi.

Istom presudom Papić je oslobođen za dio radnji počinjen nad pripadnicima radnog voda 1993. godine.

U presudi Kantonalnog suda navodi se pored ostalog da je Papić četvorici pripadnika radnog voda naredio i izvlačanje tijela Boška Brkića i Admire Ismić koje su Sarajlije kasnije prozvali sarajevski Romeo i Julija.

Prema presudi Kantonalnog suda, Papić je pripadnicima radnog voda naredio da sa linije razdvajanja između Vojske Republike Srpske i Armije BiH, u blizini Vrbanja mosta, izvuku tijela ubijenih Brkića i Ismić, civila ubijenih 18.maja 1993. godine.

„Prilikom prelaska na suprotnu stranu, naređujući im da prvo izvuku muškarca, a potom ženu, zaprijetivši da će im likvidirati porodice u slučaju njihovog bijega, što su oni u cilju zaštite života sebe i porodica, izlažući se opasnosti zbog intenzivnih borbenih dejstava morali i učiniti, noseći tijela do ulice Beogradska, a potom do mrtvačnice u Lukavici“, navodi se u presudi Kantonalnog suda.

Papić je osuđen i jer je u proljeće 1994. godine u jednom bunkeru naredio trojici pripadnika radnog voda da prethodno spakovane eksplozive koji su se nalazili u četiri drvena sanduka težine od po 20 kilograma povezane kablovima i elektrodetonatorima odnosu i postave u „crvenu“ zgradu, koja se nalazila na liniji razgraničenja između Splitske i Beogradske ulice i to u dio zgrade u kojoj su bili smješteni pripadnici Armije BIH, pod prijetnjom da u koliko neko od njih pobjegne da će im usmrtiti porodice.

U presudi se navodi da je Papić, kako bi pokazao ozbiljnost svojih prijetnji, bez razloga pretukao jednog pripadnika radnog voda udarajući ga nogama i rukama, nakon čega su pripadnici radnog voda ponijeli sanduke sa eksplozivom preko Beogradske ulice do posljednje zgrade linije razdvajanja, te su ušli u ulaz zgrade kojima je Papić pokazao, gdje su postavili eksploziv.

Na presudu Papiću postoji mogućnost žalbe Vrhovnom sudu Federacije.

BIRN BiH je u ranijem istraživanju, putem sudskih dokumenata o registraciji, identifikovao Papića kao jednog od osnivača Ravnogorsko-romanijskog pokreta sa Sokoca. Prema dokumentu iz 2009. godine Papić je bio i jedan od potpredsjednika udruženja. On nije želio govoriti da li još uvijek obavlja tu funkciju. U ovom istraživanju identifikovani su i članovi drugih udruženja kojima je suđeno ili su osuđeni za ratne zločine.