Legendarni baka Slišković
“Cijelu noć smo pili, pa sam sutra Dinamu dao četiri gola, a još sam se i kladio sa sudijom”
“Ja sam sudiji Maksimoviću, koji nam je dosudio slobodnjak iz mrtvog ugla, rekao onako polupijan i mamuran, da ću zabiti gol u suprotne rašlje”
Popularni balkanski Maradona, kako često tepaju legendarnom Blažu Baki Sliškoviću, dao je intervju u kojem je iznio niz zanimljivih stvari, anegdota iz uzbudljive karijere…
Nekadašnji veznjak Hajduka, Olympiqua, Pescare, Lensa govorio je za Mozzart Sport, a u kojem se prisjetio svoje karijere…
“Nogomet mi u početku nije bio u prvom planu. Bavio sam se plivanjem. Čak sam uspješno pohađao i časove klavira”, rekao je Blaž.
Da nije postao nogometaš, vozio bi – Formulu.
“Početkom 70-ih godina moj pokojni otac je vozio Peugeot 504, a ja sam ga vrlo često znao izgurati iz dvorišta na cestu i onda bez očevog znanja upaliti i vozati po gradu. Doslovno sam znao ukrasti mu auto, a imao sam svega 13-14 godina. Volio sam Formulu 1!”
Prisjetio se i legendarne utakmice protiv Dinama u dresu Veleža…
“Početkom februara 1980. godine igrali smo protiv Dinama u Mostaru. Ja i još tri-četiri igrača Veleža smo izlazili noć prije utakmice i ostali smo do kasno. Zapili smo se, profeštali i došli kući u samu zoru. Par sati smo odspavali i došli na utakmicu. Dao sam im četiri gola i igrao fantastično.”
I nije jedina zanimljiva stvar iz te utakmice:
“Ja sam sudiji Maksimoviću, koji nam je dosudio slobodnjak iz mrtvog ugla, rekao onako polupijan i mamuran, da ću zabiti gol u suprotne rašlje. Kladili smo se u piće. Namjestio sam loptu i pogodio. Ostao je bez teksta.”
Poslije te utakmice prišao mu je Marko Mlinarić.
“Rekao mi je, ‘Lako vam je bilo nas dobiti kad smo sinoć ostali do kasno vani’. A ja mu odgovorih ‘Pa moj Mlinka, zar ti misliš da smo mi bili u kazalištu?'”.
Otimali su se tada za Baku evropski velikani. U prvi red iskakao je Monako, kojeg je tada sa klupe vodio legendarni Arsene Wenger.
“Wenger je insistirao na mom dolasku, međutim, Bernard Tapi nije htio da me pusti u direktnog konkurenta, pa je pred sam kraj prelaznog roka stigla ponuda od italijanske Pescare, koju sam prihvatio. Doduše, to je bila pozajmica“.
Seria A tada je bila broj jedan kada je reč o nacionalnim prvenstvima. Tamošnji klubovi okupili su sam krem evropskog i svjetskog fudbala krajem 80-ih godina.
“Igrati u to vrijeme u Italiji, sa takvim fudbalskim imenima je zaista nevjerovatno. Pescara je u to vreme bila grad koji je živio za fudbal. Od 45.000 stanovnika bukvalno više od pola je dolazilo nedjeljom na domaće utakmice. Imao sam tu čast da teren dijelim sa fantastičnim igračima. Maradonom, Platinijem, Bonjekom, Rudijem Felerom, Janom Rašom, Rudom Gulitom, Rajkardom , Van Bastenom. U to vrijeme to je bilo nezamislivo“, priča Baka o tadašnjim velikanima Serije A, i nastavlja.
“Sjećam se utakmice u Pescari sa Napolijem koju smo izgubili sa 0:1. Imao sam tu čast da nakon utakmice razmijenim dres sa Maradonom. Ja sam u Pescari nosio broj 10, a on u Napoliju. Slikali smo se, i to je uspomena koja ostaje za cijeli život. Nema tih para za koje bih sada dao ovaj dres“.