Mogli smo spasiti hiljade ljudi, ali nismo željeli glumiti državu

Ovog skromnog teksta ne bi bilo da Fadil Novalić, premijer Federacije BiH nedavno nije rekao: „Ali da smo mi htjeli glumiti državu mi bismo vakcinu nabavili u decembru“.

To se može reći i ovako: „Mogli smo spasiti živote stotina, možda i hiljada ljudi, ali nismo, jer nismo htjeli glumiti državu“, piše Andrej Nikolaidis za Žurnal.

FADILOV STAV JE SUROV

Da je Fadil htio, ispada, u Federaciji bi do danas bile vakcinisane i ulične mačke. Ali čemu to vodi? Nabaviš vakcine, pa nešto drugo, pa nešto treće… Ljudi naviknu da im sve nabavlja Federacija pa zaključe kako im država i ne treba. I dok dlanom o dlan, eto ti separatističkih tendencija usred Sarajeva. Fadilov stav je surov – ali nije li takav svaki istinski patriotizam? Novalić nečinjenjem stvara uslove za smrt sugrađana – reći će zlobnici. Oni koji su u stanju vidjeti širu sliku, razumiju da on brani suverenitet BiH; nije on kao Dodik, koji na svoj entitet prebacuje jednu po jednu ingerenciju sa državnog nivoa.

E sad… Kad je već nabavio respiratore, vala je Fadil mogao nabaviti i vakcine – pa makar i preko „Zlatne maline“. Mada, kad pogledaš iz te perspektive, nije teško razumjeti Novalića. Je li kupio i u Bosnu dognao respiratore, doduše neupotrebljive za svoju namjenu? Jeste. Pa završio u pritvoru. Da je nabavio vakcine – opet ne bi valjalo. Opet neko ne bi bio zadovoljan i njega bi opet privelo. Ovako: svak svoj posao. Vakcine neka nabavlja država. Zbog vakcina neka u pritvor ide neko drugi.

Covid-pandemija i nesposobnost bosanskohercegovačkih (uzgred, i crnogorskih) vlasti da nabave vakcine razotkrila je ne samo beskrajni javašluk i neodgovornost onih koji vladaju, nego i zapanjujuću ravnodušnost pred smrću koja je mogla biti izbjegnuta onih nad kojima vladaju. Način na koji su bosanskohercegovačke vlasti obavile (odnosno nisu obavile) posao zaštite građana BiH i njihove vakcinacije skandalozan je: citirana Novalićeva izjava je tek kockica u bizarnom mozaiku sa motivom katastrofe.

Ali nalazim da je ne manje fascinantno ovo: u Bosni i Hercegovini (i u Crnoj Gori, uzgred) više je ljudi javno protestvovalo zbog mjera za suzbijanje pandemije koje su donešene, nego zbog vakcina koje NISU nabavljene. Ispostavilo se da snažniji bijes javnosti izaziva to što ne rade kafane nego to što umiru ljudi koji nisu morali, ni trebali, niti smjeli umrijeti – samo da je država, Federacija, bilo ko… radio svoj posao.

SPAŠAVANJE LJUDSKIH ŽIVOTA

Čini se samorazumljivo, ali očito nije: spašavanje ljudskih života svačiji je posao. Da neko izgovori: „Da smo htjeli glumiti hitnu pomoć i vatrogasce, mogli smo spasiti onu familiju u zapaljenom automobilu“; ili „Da smo htjeli glumiti socijalne radnike mogli smo onu bebu ostavljenu u sjijegu spasiti od smrzavanja“, šta biste rekli, šta biste uzviknuli? Sociopata!? Ishod nečinjenja je isti, i u slučaju familije ostavljene u vatri, bebe ostavljene u snijegu i građana ostavljenih bez vakcine – smrt. Novalić, doduše, sugeriše kako za nečinjenje vlasti Federacije postoji ideološki razlog – što ne da nije isprika, nego stvar čini još gorom.

Ono što je neprihvatljivo u svakodnevnom životu moralo bi biti neprihvatljivo i u politici. Ona, politika, ne smije biti iznad života. Ona to kod nas, međutim, jeste. Ta politika nepogrješivo osjeća da nije dužna pokazati odgovornost prema životu građana, niti građani imaju načina (čak i kad bi to htjeli) da je zbog toga pozovu na odgovornost. Takva politika nužno stvara sistem protiv života: onaj u kojem ćete zbog sistemskog javašluka život izgubiti. Sistem u kojem ćete, čak i ako ga nekako preživite i poživite, svoj život, u najboljem slučaju, protraćiti.