Pandemija i mediji: Novinari kao daktilografi treće klase (VIDEO)

Pandemija koronavirusa uticala je na sve sfere društva, pa tako i na medijsku industriju. Nezavisni i istraživački novinari nikada se nisu nalazili pred većim zidom, niti je ograničavanje slobode izražavanja i slobode medija ikada bilo izraženije.

Sagovornici Žurnala složili su se u tome da su određene institucije trenutnu situaciju iskoristile samo kako bi se još više zatvorile i kako bi izbjegle odgovor na pitanja koja su od javnog interesa, piše Žurnal.

OTEŽANO DOBIJANJE ODGOVORA

Semira Degirmendžić, je novinarka portala Fokus.ba koja je razotkrila aferu “respiratori Srebrene maline”. Za Žurnal otkriva da njeno iskustvo u vezi pristupa informacijama, od aprila do danas, govori da je otežano dobijanje odgovora od političara i institucija najizraženije u slučajevima i situacijama koji su od najvećeg javnog interesa.

“Najteže je dobiti odgovore na pitanja koja se direktno tiču zdravlja građana i njihovih prava”, kaže Degirmendžić, ističući da su mediji u BiH i prije pandemije bili suočeni s problemom nepoštivanja Zakona o slobodi pristupa informacijama od većine institucija vlasti, kao i ustanova od javnog značaja.

Ovaj problem je u vrijeme pandemije postao još izraženiji.

“Moji upiti institucijama vlasti, poput Vladi FBiH ili konkretno Ministarstvu zdravstva FBiH koji se odnose na uvoz određenih lijekova ili prava građana u vrijeme pandemije, kao i kliničkim centrima u Sarajevu, Tuzli i Mostaru, a među kojima su i oni na koje sedmicama nema odgovora, samo su neki koji svjedoče o tome da se vlastima ne žuri odgovoriti na pitanja koja itekako zanimaju i direktno se tiču javnosti. Samo potvrđuju koliko su oni neodgovorni prema svojim građanima”, tvrdi Degirmendžić.

Navodi da je evidentan i otežani pristup informacijama u vezi sa raspodjelom donirane pomoću poput maski, rukavica, dezinfekcionih sredstava, pa tako, ističe, redakcija Fokusa mjesecima čeka odgovor na pitanje od nadležnih da li je ijedan građanin BiH dobio ijednu masku od nekoliko miliona koliko ih je stiglo putem donacija.

Degirmendžić navodi da su ovo samo neki od primjera koji govore o tome da nadležni u vrijeme kada je novinarima uglavnom onemogućen direktan kontakt s njima, kao što su press konferencije koje zbog epidemiološke situacije mnogi uglavnom ne praktikuju, selektivno odgovaraju na upite i izbjegavaju odgovore na ona pitanja koja ustvari najviše zanimaju javnost.

– U takvoj situaciji novinari moraju iznalaziti alternativna rješenja kako bi uprkos blokadama u institucijama vlasti došli do informacija od javnog interesa. To je svakako teži i dugotrajniji put, jer se dodatno mora provjeravati i utvrđivati tačnost nezvanično dobijene informacije, što ide i na štetu novinara, a samim tim i javnosti. Jer, zbog ovakvog odnosa vlasti građani ili ostanu uskraćeni za informacije ili ih dobijaju sa zakašnjenjem, zaključuje Degirmendžić.

Novinarka EuroBlica iz Banje Luke Milkica Milojević smatra da pandemija nije donijela nove probleme nego nam je samo učinila očiglednijim one koje već imamo.

– Kada je u pitanju slobodan protok informacija, sloboda govora, sloboda mišljenja, pa i sloboda medijskog izvještavanja mi smo imali situaciju da nam gomila stvari prolaze ispod radara zato što je pažnja javnosti bila usmjerena samo na pandemiju, i još uvijek je. Imamo povećan nivo korupcije, pa i korupcije u takozvanim javnim nabavkama za potrebe suprotstavljanja pandemije, a da to nisu ispratili mediji onako kako bi se očekivalo, kaže Milojević.

Ona smatra da se novinari bave površnim stvarima i utrkuju se ko će prvi objaviti izvještaj o broju oboljelih. Jer, onaj ko tu informaciju objavi pet sekundi ranije pokupio je klikove.

– I mi se zamajavamo s tim stvarima dok nam prolaze javne nabavke. Ekolozi su u početku pandemije upozorili da je masa radova u vrijeme lockdowna na malim hidroelektranama počela jer se ljudi ne mogu okupiti da protestvuju i onda se to odražava i na rad medija, tvrdi Milojević.

Korupcija cvjeta u ogromnim razmjerama, dodala je, a da pažnja medija nije usmjerena na to.

“Nisu dostupni ni elementarni podaci. Ja sam lično slala mjesecima Fondu zdravstvenog osiguranja upite za hitne javne nabavke, koje ustvari nisu nikakve javne nabavke… Mi imamo 300 neotpakovanih respiratora koji su plaćeni više nego što treba i većinu njih je kupila jedna firma koja je bliska vladajućem SNSD-u. I koji nikada neće biti raspakovani. Znate zašto? Jer mi uopšte nemamo medicinskog kadra koji bi mogao raditi sa 300 respiratora, naglašava Milojević.

Ono što je poražavajuće, navodi, jeste što je ovu priču u kojoj se radi o 34 miliona maraka prenio samo jedan portal.

– Tekst je moj i stojim iza svake tačke. Nikad nijednog demantija nisam dobila. Svašta prolazi ispod radara dok mi trčimo ko će prvi objaviti broj zaraženih. Novinari su u mnogim situacijama svedeni na daktilografe treće d klase koji ne moraju čak ni tačno kucati, samo da bude brzo”, tvrdi Milojević.

Ona je još spomenula i činjenicu da su novinske kuće dovedene u nepovoljnu situaciju, te da se čak spekulira i sa informacijom da su prihodi medijskih kuća po osnovu marketinga opali do 80 posto. Novinari se suočavaju sa povećanjem obima posla, a smanjenjem plata ili čak otpuštanjima.

– Na scenu stupa i auto-cenzura. Nema gore cenzure od autocenzure, ljudi se boje da će ostati bez hljeba i onda unaprijed prebiraju da li će ili neće o nečemu izvještavati, zaključuje Milojević.

Džana Brkanić, zamjenica urednika Balkanske istraživačke mreže BiH (BIRN BiH) kaže da su oni početkom pandemije preusmjerili sve snage sa suđenja, koja su tada zaustavljena, na monitoring javnih nabavki, medicinske opreme i brojne nepravilnosti s kojima se naše društvo suočava.

– Otkrili smo nekoliko afera, a doći do informacija nikada nije jednostavno, pogotovo ne sada. Kako najviše pišemo o pravosuđu, ni prije ni tokom pandemije iz Tužilaštva BiH ne dobijamo tražene informacije. Govorim o velikoj broju mailova na upiše naših novinara. I druge su institucije iskoristile pandemiju kao izgovor, pa su nam recimo iz Ministarstva energetike RS na upit o određenom dokumentu kazali da nam ga ne mogu dati jer rade u smjenama i da “koleginica nije tu deset dana”, kaže nam Brkanić.

Tokom “korona” mjeseci novinari BIRN-a zabilježili su neodgovorene upite iz Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo, MUP-ova HNK i RS, Ministarstva culture i sporta KS, Federalnog ministarstva zdravstve i još nekih institucija.

Brkanić kaže da nekada na odgovore iz pojedinih institucija čekaju i duže od 10 dana, zbog bolovanja i izolacije u kojoj, recimo, bude glasnogovornik određene ustanove, a nema zamjenu.

“Teško se baviti istraživačkim novinarstvom uvijek, a u ovo doba pogotovo. Mi smo, recimo, morali odustati od određenih putovanja zbog virusa iako su nam bila vrlo bitna zbog priča na kojima radimo. Mnogi sagovornici nisu se željeli naći s nama jer se boje susreta, s pravom, ali trpe naše priče. Najviše pravosudno tijelo, VSTVBiH, ove sedmice održava sjednicu bez prisustva javnosti i šta je to do onemogućavanja novinara da rade svoj posao… Mi smo uvijek posebnu pažnju posvećivali fact chechingu svega što objavimo, ali danas čini se više nego ikad medijski prostor je preplavljen dezinformacijama, a njih će biti manje budu li mediji pravovremeno dobijali odgovore i službene informacije”, naglašava Brkanić. Zabrinjava je, dodala je, informacija o broju novinara koji su u BiH ostali bez posla, a plaši se da će ta brojka rasti.

DVIJE POZITIVNE STVARI

No, generalna tajnica Udruženja novinara BiH Borka Rudić ukazuje na to da smo se svi više fokusirali na negativne stvari, pa su nam promakle i dvije pozitivne koje su se dogodile proglašenjem pandemije: prva, mediji su počeli da djeluju informativno i edukativno prema građanima, a druga; solidarnost između medija.

Podsjeća na ideju o formiranju medijskih pulova (kako bi se smanjila mogućnost infekcije novinara) koja je potekla od Bh. novinara, Društva novinara, jednog broja medijskih organizacija i regulatorne agencije za komunikacije.

– Međutim, vlast je to iskoristila da oteža pristup javnim informacijama na način da je pravila liste novinara koji mogu doći. Onda se dala mogućnost da se putem e-maila pošalju pitanja i svako od kritičnih pitanja nije pročitano na press konferenciji i novinari nisu imali priliku da propituju, postavljaju kritička pitanja, potpitanja ukoliko nisu zadovoljni odgovorom, podsjeća Rudić na način rada medija u vrijeme lockdowna koji je u BiH trajao od 22. marta do 25. maja.

Ona smatra da je to bilo ciljano namješteno kako bi vlasti uskratile ili otežale pristup javnim informacijama, novinarima i medijima i donosili su odluke koje su direktno kršile pravo na slobodu izražavanja. Za primjer je navela primjer odluke sa zakonskom snagom u RS-u, a koja se nije striktno odnosila na medije, ali jeste na pojedinci koji su putem društvenih mreža širili dezinformacije.

– Onda je otvoreno 18 prekršajnih slučajeva protiv osoba koje su na društvenim mrežama kritikovale odluke kriznog štaba, vlasti, kliničkog centra… Srećom, krajem maja ta odluka je pod pritiskom nevladinih i međunarodnih organizacija, te novinarskih udruženja stavljena van snage i MUP RS je obustavio sve postupku, podsjeća Rudić.

Druge odluke su se odnosile na Krizni štab HNK koji je bio donio odluku o zatvaranju press konferencija za novinare, mjesec i po ili dva od proglašenja pandemije, i to onog trenutka kada su novinari počeli postavljati kritička pitanja o radu Kliničkog centra na Bijelom brijegu, o slučajevima zaraze, o tome kako funkcioniraju i da li postoje izolatoriji, covid centri i sl.

Slične odluke su imali i Krizni štabovi FBiH i Općine Stari Grad Sarajevo. Udruženje novinara BiH se žalilo ombudsmenima koji su Kriznim štabovima FBiH i HNK preporučili da otvore konferencije za medije.

“Treća negativna stvar su pritisci na novinare i medije posebno na one koji su pisali o nabavkama maski i dezinfekcionih sredstava od firmi koje nisu imale u svom portfoliju da se mogu baviti tim stvarima… Posebno je slučaj respiratora pokazao koliko je vlast bila rigidna i koliko je pokušavala da sakrije sve informacije od značaja za građane a povezane su sa eventualnom korupcijom”, kaže Rudić, podsjetivši da je Udruženje novinara BiH u tom periodu objavilo 27 saopćenja koji su se odnosili na različite vrste pritisaka i prozivanja medija.

Oni su, dodaje, reagovali i na ponašanje direktorice KCUS-a koja nije odgovarala na novinarske upite, te na istup direktora kliničkog centra u Banjoj Luci kada je novinarka TV-a tražila odgovor na neka pitanja.

Štefica Galić je urednica portala Tačno.net i ona smatra da je pandemija dodatno opravdanje institucijama za nerad.

“I da, još više su se zatvorile, možda je to najbolji termin. Novinari imaju ključnu ulogu i opterećeni su – kako pravovremeno i tačno informirati javnost o pandemiji i njenim posljedicama, kako prepoznati lažne informacije, statistike, štetu koju mogu time nanijeti javnosti koja je i tako zbunjena i prestrašena. Zbunjena je i medicinska struka i javnost i novinari. Ne znam koliko novinara je specijalizirano za izvještavanje o zdravstvu uopće. Zato im je otežan rad – nedostatak pouzdanih informacija koje dobijaju od zdravstvene struke i o kojima izvještavaju ali i zbog ograničenog kretanja, rada od kuće, sigurnosti na kraju krajeva jer se i sami mogu zaraziti na terenu. Mnoge redakcije su otpuštale svoje novinare tako da su dodatno i egzistencijalno ugroženi”, ističe Galić.

Istovremeno naglašava da se za nju nije ništa posebno promijenilo, te da su oni nisu portal koji objavljuje vijesti iz minute u minute, već pišu kritičke tekstove o događanjima u društvu, koji uključuju naravno i stanje u kojem smo sada zbog pandemije.

“Slobodni smo uvijek bili, nastojimo ostati tačni i u ovoj pandemijskoj situaciji kao i ranije. Mislim da je otežano dolaziti do informacija o pandemiji zbog zbrke u zdravstvu a i općenito u društvu kao što je naše. Mi sve što objavljujemo provjeravamo privatno od ljudi koji rade u zdravstvu a koje lično znamo. I dalje radimo istraživačke priče o korupciji i kriminalu i objavljujemo ih mada u ovakvoj situaciji ne znam ni ko ih čita. Ljudi su se ‘zabavili’ samo pričama o pandemiji”, dodala je Galić.

Fedžad Forto, generalni sekretar Društva novinara BiH i zamjenik glavnog urednika u agenciji Fena, kaže da teške ekonomske posljedice pandemije posebno pogađaju medijske kuće, da je veliki broj medija doveden na rub opstanka i da su novinari u nekim medijima već na samom početku pandemije dobili otkaze.

“Imajući na umu ranija iskustva, realno je strahovati da će društvene i političke elite iskoristiti ovu situaciju da u zamjenu za materijalnu pomoć medijima da opstanu stave te medije pod svoju kontrolu”, smatra Forto.

Činjenica je da su mediji najzaslužniji za otkrivanje nekih od slučajeva malverzacije u doba pandemije pri čemu, dodao je, oni koji su takve afere stvarali nisu prezali da vrše pritisak na novinare koji su afere otkrivali.

“Bili smo svjedoci izjava kojima se prijetilo novinarima krivičnim gonjenjem jer su otkrivali afere, da ne spominjemo pokušaje relativizacije novinskih priča na društvenim mrežama, posebno u slučaju kolegice Semire Degirmendžić”, tvrdi Forto.

REPORTERI BEZ GRANICA

Ovogodišnji izvještaj Reportera bez granica “Indeks slobode medija 2020.” pokazuje da će naredna decenija biti odlučujuća za novinarstvo, sa pandemijom COVID-19 koja samo naglašava brojne krize koje prijete pravu na slobodno izvještavanje, nezavisne i pouzdane informacije.

U njihovom izvještaju se navodi i da “pandemija koronavirusa pokazuje negativne faktore koji prijete pravu na pouzdanu informaciju, te je sama po sebi pogoršavajući faktor”.

Od bivših jugoslovenskih republika, prema ovom izvještaju, po slobodi medija najbolje je rangirana Slovenija, a nakon nje ide BiH koja zauzima 58. mjesto, što je za pet mjesta bolje nego prošle godine. Zatim slijede Hrvatska (59), Albanija (84), Sjeverna Makedonija (92), Srbija (93), te Crna Gora (105).

U izvještaju se dalje navodi da postoji jasna povezanost između suzbijanja medijske slobode kao odgovora na pandemiju korona virusa i položaja država na listi Reportera bez granica.

Tamara Filipović Stevanović, generalna sekretarka Nezavisnog udruženja novinara Srbije smatra da su “vlasti iskoristile pandemiju da se dodatno zatvore i da dodatno ne odgovaraju na neka novinarska pitanja”.

U ovakvim uslovima je, tvrdi, posebno teško istraživačkim novinarima, koji najviše koriste mehanizam dostavljanja podataka za javnost putem zvaničnih upita. Institucije iskorištavaju trenutnu situaciju, tvrdi ona, kao izgovor da nemaju vremena da se bave novinarskim pitanjima ili da ta pitanja nisu u interesu građana i da mogu da ugroze javno zdravlje.

Ona podsjeća da su se novinari u Srbiji sa najvećih ograničenjima po pitanju nedostavljanja informacija od javnog značaja od različitih institucija susretali u vrijeme vanrednog stanja od 15. marta do 6. maja.

Što se tiče medija čini se da je situacija u susjednoj Crnoj Gori trenutno najgora. Naime, mjesec prije parlamentarnih izbora glasovima tadašnje skupštinske većine usvojen je i stupio je na snagu Zakon o medijima.

– Na osnovu tog Zakona, novinar na zahtjev Tužilaštva mora odati izvor ako je to “neophodno radi zaštite interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta, zaštite zdravlja”, kaže nam Željka Vučinić, novinarka ND “Vijesti”.

Prema njenim riječima, za novinare nema “usporavanja” ni u ovako ekstremnim situacijama jer rade posao koji je od interesa javnosti.

“Tokom prvog talasa pandemije činilo se da se ništa osim toga ne dešava, ali ispostavilo se da je to “zatišje pred buru”. Ubrzo su u Crnoj Gori uslijedili izbori na kojima je došlo do smjene vlasti, formiranje Vlade koje je i dalje aktuelno pitanje… Među prvim mjerama koje je Vlada donijela zbog prijetnji od širenja virusa bila je da mediji ne prate direktno konferencije za medije Kriznog štaba Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti, već su pitanja mogli postavljati putem uspostavljene platforme. To je nakon određenog vremena promijenjeno”, podsjeća Vučinić.

Za razliku od drugih zemalja, nisu usvajana rješenja koja su bila direktno povezana sa medijima i njihovom izvještavanju u doba korone, ali su bila aktuelna pitanja na kojima se radilo i prije toga.

Zbog trenutne epidemiološke situacije nije nastavljen dijalog oko izmjena Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI) i to će sačekati novu skupštinsku većinu, odnosno, novu Vladu.

“Zakon o SPI sadrži norme koje predviđaju brojna ograničenja za rad istraživačkih novinara i nevladinog sektora”, kaže Vučinić. Ona je dodala da je pandemija aktuelizovala ulogu i značaj medija, koji svoj posao obavljaju i redovnim odlascima na teren, bez obzira na epidemiološki rizik.

Ilija Jandrić, urednik i voditelj na N1 Hrvatska kaže da je u Hrvatskoj došlo do otkazivanje saradnje mnogim vanjskim saradnicima i slobodnim novinarima, a neke redakcije su smanjile plaće stalno zaposlenim novinarima od 30 do 50 posto.

“Poseban problem su lažne vijesti koje se šire društvenim mrežama i internetom. Novinari stoga moraju dodatni trud ulagati u provjeru istinitosti informacija. Zabilježeni su i napadi na novinare. Konkretno, u travnju u Splitu snimateljicu N1 fizički je napao sudionik mise ispred katoličke crkve jer je snimala taj događaj koji je prema epidemiološkim mjerama bio zabranjen, a nedavno je muškarac sa psom vrijeđao i prijetio našoj reporterki i ravnateljici Klinike za infektivne bolesti u Zagrebu prije uključenja uživo u Dnevnik N1, nezadovoljan propisanim mjerama”, kaže Jandrić.

Osvrnuo se i na istraživačko novinarstvo, te navodi da se ono i dalje “žilavo održava na portalima, afere se i dalje razotkrivaju”.

– S druge strane, najpopularniji istraživački magazin Provjereno Nove TV u jeku proljetnog vala epidemije privremeno se nije emitirao, a sada dosta priloga temelje na intervjuima preko Skypea ili Zooma. Dakle, okolnosti za novinare su pogoršane, otežane, ali većina medija i dalje uspijeva obaviti svoju funkciju – izvijestiti javnost o svim važnijim događajima pa i razotrkivati afere, dodao je.

Jandrić nam kaže da je u ovim okolnostima teže doći do informacija u ličnom kontaktu, ali prednost digitalnog doba je da to možemo i elektroničkim putem. Kad je riječ o državnim institucijama u Hrvatskoj, naš sagovornik kaže da nije bilo nekog drastičnog zatvaranja za medije zbog pandemije koronavirusa.

Za primjer je naveo to što se reporteri u Hrvatskom saboru ne mogu slobodno kretati hodnicima nego su smješteni u jednom prostoru pa im je nešto teže dogovoriti izjave i intervjue. Ne mogu, dodao je, više tek tako “zaskočiti” političare kad žele, moraju unaprijed najaviti temu kad traže sugovornike.

Ilija Radić sa RTL-a naglašava da epidemiološke mjere nalažu poseban pristup poslu i sagovornicima. On smatra da je Covid u pojedinim segmentima čak i uveo reda prilikom uzimanja izjava.

“Postoje posebno određeni sektori za novinarske ekipe, sugovornici dolaze pred kamere prema dogovoru i pozivu i nema onog, za hrvatske prilike uobičajenog “lova” na političare pred Vladom ili Saborom. No, to je također omogućilo mnogim političarima da lakše izbjegnu novinare zaobilazeći news poziciju raznim drugim ulazima ili liftovima. Da sumiram, oni koji su i prije bili skloni izbjegavanju novinara u epidemiji do rade lakše. Oni koji ih nisu izbjegavali prije epidemije sada izjave daju civiliziranije. Ono što se nije promijenilo je novinarsko propitivanje odluka, bilo da su vezani za borbu protiv širenja virusa ili bilo koju drugu aktualnu temu”, smatra Radić.

Milica Radovanović, novinarka portala Crno beli svet iz Kosovske Mitrovice, otkriva nam da je pandemija koronavirusa otežala bavljenje novinarstvom na Kosovu, gdje i u redovnim okolnostima izvještavanje o svakodnevnim temama sa sobom nosi potencijal za politizaciju.

“Izveštavati o merama preduzetim protiv širenja virusa, situaciji sa brojem zaraženih, izlečenih, preminulih bio je pravi sizifov posao za moje kolege koje se bave dnevnom informativom, posebno zbog toga što u većinski srpskim sredinama na Kosovu zdravstvo funkcioniše u okviru sistema Republike Srbije. Dva sistema, dva izvora informacija, a nijedan ne daje potpunu sliku. Iako navodno postoji saradnja i informacije se razmenjuju, Kosovski zavod za javno zdravlje objavljuje svakodnevne izveštaje u koje nisu uključene većinski srpske sredine, i pored toga ove informacije su na zvaničnim stranicama dostupne samo na albanskom jeziku. Servisne informacije poput mera na snazi, ulaska i izlaska sa Kosova, obaveznog karantina, policijskog časa, umele su da naprave zabunu te je na novinarima bilo da ganjaju zvaničnike kako bi utvrdili šta su institucije zapravo htele da kažu”, kaže Radovanović.

Što se tiče drugih tema, nevezanih za pandemiju, na osnovu njenog dosadašnjeg iskustva sa institucijama situacija se, kaže, nije promenila u odnosu na raniji period, samo što sada imaju „opravdanje“ zašto ne odgovaraju na upite i zahtjeve za pristup informacijama od javog značaja.

„Radimo sa smanjenim kapacitetima, nismo u mogućnosti trenutno da obradimo vaš zahtev, obratite nam se za dve nedelje“, ili prosto kao i ranije, ignorišu vaše upite. Kada zakonskim putem pokušate da dođete do tih informacija, to traje mesecima i ne znači nužno da ćete dobiti informacije koje ste tražili, nakon čega ponovo morate zakonskim putem da insistirate na njima, što ume da bude strašno frustrirajuće, posebno kada je reč o informacijama koje bi trebalo u nekoj godišnjoj publikaciji ili izveštaju da nađete, a ne da morate da šaljete zahteve da biste ih dobili”, dodala je naša sagovornica.

Dalje kaže da pored svega navedenog, informacije koje dobijaju od institucija nisu nužno pouzdane i tačne. Ona navodi da u toj komunikaciji postoji i problem jezika jer svaki odgovor iz institucija dobija na albanskom jeziku, iako je na Kosovu i srpski također službeni jezik.

SRBIJA: Novinari na udaru vlasti

(Aleksandra Popović, Danas.rs)

Zbog važnih otkrića o epidemiološkoj situaciji – kao što su podaci o broju respiratora koji su proglašeni za državnu tajnu, informacije o nedostatku zaštitne opreme u bolnicama, manipulisanje brojem zaraženih i umrlih u državnom informacionom sistemu – mediji su se po izbijanju pandemije korona virusa nalazili na udaru kritika državnog vrha više nego ikada ranije. Napadi i pokušaji diskreditacije nezavisnih novinara doveli su i do hapšenja jedne novinarke, pokušaja centralizacije informacija i zatvaranja kanala komunikacije sa svim institucijama.

Nezavisni i istraživački mediji na Balkanu i inače su česte mete pritisaka a uslovi rada u pandemiji korona virusa drastično su se pogoršali za novinare koji pokušavaju da izveštavaju u javnom interesu.

U Srbiji je početak epidemije obeležen proglašenjem vanrednog stanja ali i vanrednim merama za ograničenje slobode govora i medija. Nadležne državne institucije i predstavnici vlasti nisu želeli da dostavljaju medijima relevantne informacije. Netrpeljivost se zaoštrila kada je Vlada donela odluku o centralizaciji informacija, a drastično je esklirala kada je novinarka Ana Lalić uhapšena zbog objavljenog teksta o nedostatku zaštitne opreme u Kliničkom Centru Vojvodina.

Pored svih opstrukcija, istraživački mediji su uspeli da dođu do dokaza o tome da su nadležne institucije u prvom talasu pandemije manipulisale podacima o broju obolelih i zaraženih što je u javnosti stvorilo veliko nepoverenje kako prema vlastima, tako i kod nekih prema medijima.

Prva tema interesovanja javnosti po izbijanju krize bila je koliko imamo raspoloživih respiratora i kako će država nabaviti još ovih uređaja. Ovo su istraživali novinari Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), a Jovana Tomić, novinarka CINS-a koja je radila na ovoj priči, podseća da su podatke o broju respiratora objavili još pre uvođenja vanrednog stanja.

– Dva dana pre objave našeg teksta premijerka Ana Brnabić rekla je da se ta informacija tretira kao državna tajna i čini mi se da je time upravo nagovestila da će nabavka medicinske opreme tokom epidemije zaista postati tajna. Novinari u Srbiji znaju da ni u redovnom stanju nekad ne mogu lako doći do zvaničnih informacija, ali u vanrednom stanju netransparentnost naših institucija postala je očita svima, a nama je znatno otežala rad. Na poslate zahteve za informacije od javnog značaja u jeku pandemije, u sred vanrednog stanja, retko koja institucija je odgovorila u roku, a kada smo tražili podatke o nabavci respiratora i druge medicinske opreme dobijali smo odgovor da je reč o strogo poverljivim podacima, ističe Tomić.

Ona dodaje i da o tome koliko je teško doći do podataka o nabavci medicinske opreme, govori činjenica da i nakon više meseci čekanja i rešenja Poverenika koji je odlučio u korist CINS-a, RFZO te podatke i dalje krije. – Čak i sad, nakon sedam meseci od ukidanja vanrednog stanja, nabavka medicinske opreme u prvom talasu epidemije ostaje misterija. Bilo je teže doći i do izjave zvaničnika, pa je nekada jedina prilika da pitamo bila konferencija Kriznog štaba. Mislim da je upravo ta netransparentnost institucija bila najveća opstrukcija rada novinara u vreme pandemije, navodi Tomić.

I inače vlast retko odgovara na pitanja nezavisnih novinara potpunim informacijama, a kriza je poslužila da se komunikacija potpuno svede na slanje saopštenja iz otkazivanje konferencija za novinare pod izgovorom epidemiološkog rizika. Jedno od najočiglednijih ograničenja bila je ideja centralizacije informacija koja je podrazumevala da nijedna institucija ni zdravstvena ustanova u Srbiji ne sme dati novinarima informacije već se sve one šalju Vladi i Kriznom štabu koji će dalje saopštavati javnosti. U trenutku donošenja ove odluke, Novinarka portala Nova.rs Ana Lalić objavljuje tekst sa svedočenjima izvora iz KC Vojvodina o nedostatku zaštitne opreme za medicinske radnike u toj ustanovi. Zbog ovoga, pod optužbama „širenja panike“ Ana Lalić bila je uhapšena, ispitivana i zadržana u pritvoru 48 sati a puštena je tek nakon ozbiljnog pritiska javnosti, domaćih I međunarodnih organizacija.

Teže od hapšenja, priseća se Lalić, palo joj je to što su bili zastrašeni njeni izvori, sagovornici a institucije odbijale bilo kakvu komunikaciju sa njom.

– Od hapšenja i progona mi teže pada to uskraćivanje prava na rad. Uprkos tome što ja nisam nameravala da odustanem od profesionalnog izveštavanja, nailazila sam na ćutanje i za najbezalenije teme. Ljudi su se podelili na one koji su stvarno smatrali da sam izdajnik i da sa mnom ne treba da se priča, dok me je druga polovina podržavala, ali kradom, nisu se usuđivali da mi daju izjavu i razgovoraju sa mnom, ističe Lalić. Vremenom se situacija malo promenila i ljudi su se opustili, kaže ona, ali institucije i dalje ostaju zatvorene za nju, kao i za većinu njenih kolega.

– Mislim da smo u i dalje istom problemu potpunog odbijanja nadležnih da odgovore na naša pitanja. Većinom radimo gerilski, pratimo gde će se pojaviti neki zvaničnik, na kojoj konferenciji pa da postavimo pitanje. A sada je u ovoj situaciji i takvih prilika sve manje. Čak imam utisak, a i saznanja, da pojedine institucije radije podnose novčane prtiske javnosti pa i novčane kazne Poverenika za informacije od javnog značaja, nego da se oglase i odgovore na naša pitanja, ističe Lalić.

Osim što je bila uhapšena, Lalić se nalazila na meti kritike vlasti zbog njenog izveštavanja a zatim su joj bile isečene gume na autu, ispred zgrade u kojoj živi. Tim povodom policija je izašla na teren ali istragom još uvek utvrđeno ko su počinioci. Novinarka, koja i dalje ima obezbeđenje i panik taster koji joj je dodelila novinska kuća za koju radi zbog procene o ugroženoj bezbednosti, kaže da je očekivano da je napadaju ljudi koji je i ne poznaju, nakon što ju je lično premijerka Ana Brnabić nazvala „mrziteljkom Srbije i svega srpskog“.Pritiske, uvrede i napada predstavnika vlasti doživljavali su i novinari Balkanske istraživačke mreže (BIRN) kada su objavili podatke o tome da nadležne institucije nisu saopštavale tačan broj zaraženih, što su novinari utvrdili uvidom u zvanični državni informacioni sistem Covid-19.

Oni su svoje istraživanje objavili nakon održavanja parlamentarnih i lokalnih izbora u junu 2020. godine, što je u javnosti stvorilo sumnju da se prijavaljivao manji broj zaraženih od stvarnog kako bi se nesmetano održali izbori.

Rad novinara u Srbiji otežavao je i Klinički centar Niš, koji već mesecima odbija da dostavi novinarima tražene informacije od javnog značaja – o broju umrlih i zaraženih pod izgovorom da se ti podaci čuvaju u „crvenoj zoni“ odnosno kontaminiranom području.