Boro Kontić: Mostarska kalja

Ima nečega tužnog sa Mostarom već u činjenici da grad koji dvanaest godina nije imao pravo na izbore jeste upravo prvi bosanskohercegovački grad u kojem su održani izbori nakon krvavih devedesetih godina. Juna 1996. godine, naime.

Iste godine sam bio u Mostaru u januaru. Učestvovao sam u pokretanju škole za mlade novinare. Bio sam u Mostaru i u vrijeme rata, ali me je ovaj put nosio polet osjećaja da je „stalo“, i da nas sada „valjda krene“. Trebam li naglašavati, doći iz Sarajeva tada u Mostar značilo je biti ograničen u kretanju na istočnu obalu. Ruševina do ruševine, piše Kontić za Inforadar.

MOSTAR KAO KOSCHNIKOVA MRLJA NA BIOGRAFIJI

Postapokaliptični pejazaž. Ali, moram naglasiti… usred takvih kulisa promicala su vedra i prijateljski raspoložena lica. Radio je samo jedan restoran, Mimoza – neformalno večernje sjedište novinara koji su vodili nastavu. Tu sam pio čaj sa direktorom Soros fondacije iz New Yorka, Arieh Neierom. Neier je za mostarske novinare održao zanimljivo predavanje o važnosti medija.

Pokušavajući da objasni suštinu otvorenog društva, ukazivao je da takvo društvo mora računati na svoje velike oponente i da je posao medija i novinara da svima pruže šansu da se izjasne. Neier je, između ostalog, imao želju da se sretne sa Hansom Koschnickom, međunarodnim upravnikom Mostara. Temeljiti i čestiti Nijemac je u Mostar stigao jula 1994. Stigao je preporučen sjajnom biografijom osobe koja „gradi mostove“.

Ali, u januarskoj mostarskoj svjetlosti te godine ga pamtim kao čovjeka kosmički umornog. Toliko umornog da ništa od dogovorenog susreta nije ispalo. Već je bio izbjegao dva pokušaja atentata. I već mu se na licu čitala sumnja.

Hans Koschnik u Mostaru

Dva mjeseca kasnije, Koschnick je konačno, mimo planiranog, napustio Mostar. Otišao je neobavljena posla čovjek u čijoj biografiji, da ništa drugo, stoji podatak da je od 1967. do 1985. na zadovoljstvo sugrađana vodio grad Bremen. U istom su se periodu u Mostaru izmijenilo šest gradonačelnika. Avdo Zvonić, Radmilo Braca Andrić, Izet Brković, Dževad Derviškadić, Vlado Smoljan i Nikola Gašić. Zašto naglašavam Koschnicka (mostarske gradonačelnike pobrojah da se prošlost ne briše!) i Bremen?

Koschnick je bio socijaldemokrata, a Bremen je odavno bio i ostao grad sa šmekom „lijevog“. Nije li to upravo stopostotna preporuka za Mostar onakav kakvog smo ga oduvijek prepoznavali? A eto – nije bila.

Ne treba okolišati, Koschnik je imao problema sa desnom obalom Mostara. Kao uostalom i mnogi posjetioci Mostara koji su u to vrijeme dolazili u ovaj grad. Lično se sjećam da je najviše što sam se usudio bio odlazak do hotela Ero. U njemu su održavane konferencije za štampu međunarodne zajednice i mogao se dobiti pristojan espresso.

Mostar neposredno nakon rata

Prešutno je i onaj koji inače naručuje kafu pazio da konobaru naglasi: Kavu, molim. Dobar je poznavalac prilika, sa tipičnim mostarskim smislom za humor takvog trijeznio: „Braca, džaba se trudiš, čim ugleda kutiju Drine na stolu, prokužen si.“

Jedini koji nije mogao biti prokužen je bio pomenuti Arieh Neier. Nepušač. Sjećam se njegovog zblanutog izraza lica: Ovdje svi puše!? Stigao je iz svijeta u kome je kotirala ekologija, zdrav život i ishrana… Tada mi je naumpala sjajna pjesma njemačke Jevrejke, pjesnikinje Nelly Sachs, dobitnice Nobelove nagrade za 1966. godinu. Glasi otprilike ovako: Mi koji smo preživjeli, polako nas privikavajte na život…

PRVI IZBORI U JUNU 1996. GODINE

U lokalu gdje mi je naumpao ovaj stih vidio sam i famoznog časnika Mladena Mišića, koji je bosanskohercegovačku političku frazeologiju zadužio još famoznijim: „Ko je jamio, jamio!“ Bio je obučen sav u crno (što li, bože?), marširao je kroz hotelski lobi i svima se, pa valjda i svom odrazu u ogledalu, obraćao naredbodavnim tonom.

Koschnick je, dakle, duboko rezigniran napustio Mostar u martu 1996. godine, ali su tri mjeseca nakon toga mostarski izbori ipak održani. Sve je proteklo bez najmanjeg incidenta, ili kako je ljupko zapisao jedan međunarodni predstavnik: sve u svemu – jedno pozitivno iznenađenje. Glasalo je skoro 60.000 ljudi, od kojih više od 7.000 iz inostranstva. Međutim, činjenica da je u glasačkoj kutiju u Bonu pronađeno 26 glasačkih listića više nego je bilo glasača, uzeto je kao izgovor za neprihvatanje izbornih rezultata.

U svojim publikovanim sjećanjima, ondašnji međunarodni predstavnik za BiH, Karl Bildt, tvrdi da su uloženi ogromni napori ne bi li se Hrvati natjerali da prihvate izborne rezultate. Bez uspjeha. Pokušali su ultimatumom ministara spoljnih poslova EU; čak je i Tuđman bio pozvan u Bijelu kuću na sastanak sa Clintonom. Naredne godine održan je prvi u nizu četiri uzastopna lokalna izbora. Potom slijedi punih dvanaest godina apstinencije! Solidno postignuće za Klub anonimnih alkoholičara.

Potrajala bi apstinencija vjerovatno i duže da nije poduzetna Irma Baralija (iz generacije i svjetonazora koji se odmakao od nacionalističke letargije) potegla do Evropskog suda za ljudska prava i tužila državu. Ostalo znamo… svježa je povijest… Krajem oktobra 2019. sud nalaže izmjenu Izbornog zakona kako bi se lokalni izbori u Mostaru održali. Sredinom juna 2020. godine lideri SDA i HDZ, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, postigli su dogovor o održavanju izbora. Bili su i ovaj put savršeni manekeni socijalne distance i mimo aktuelnog Covida.

Ako je suditi po partijskim biltenima i dijelu predstavnika međunarodne zajednice (daj da riješimo posao pa to uknjižimo u svoje diplomatske karijere kao postignuće!) obavljen je great job. Ali, oni koji su temeljitije pročešljali sporazum primjećuju da je ovim zapravo utemeljen treći entitet. Obratiti pažnju na formulaciju „o legitimnom političkom predstavljanju konstitutivnih naroda“!

Great job!? Bodo Weber (nekako mi naumpada da je ovo Koschnickov sunarodnjak), koji slovi kao jedan od najboljih poznavalaca ovdašnjeg političkog prostora, upozorava da ono što je uradilo nekoliko ambasadora nije, naime, rezultat nove politike Zapada prema BiH, nego odsustvo ikakve politike prema rečenoj BiH. Politički dogovor nacionalnih stranaka je zapravo zloupotreba presude Evropskog suda. Jer ide u korist etnoteritorijalizacije Mostara. Weber upozorava da, ako SDA i HDZ osvoje dvotrećinsku većinu, političke institucije na nivou grada postaju ikebana.

KO JE JAMIO – JAMIO

U konstrukciji rata koji je projektovan kao stvaranje čistih etničkih prostora i „nikad više zajedno“ života, Mostar je platio, vjerovatno, najveću cijenu. Dvije agresije, srpska pa hrvatska, nepojamno razaranje, zamrznuto stanje i duboka podjela. Neuralgična tačka.

I evo nas, što god, pred 20. decembrom 2020. Zgodilo se (od glagola dogoditi ali i od pridjeva zgodno!) da su nedavno okončani bh. izbori, sa naročito srebreničkim izbornim kriminalom, dali povoda potezanju za terminom „izdaja“. Zgodan povod za isturanje upozorenja „Da li će izdati u Mostaru kao što su u Srebrenici“?! Ne treba valjda eksplicirati na koga se upozorenje odnosi i ko argument srebreničkog izbornog kriminala hoće iskoristiti u mostarskom slučaju.

Neuralgične tačke grada, saobraćaj, ekologije, zdravstvo, obrazovanje, korupcija, odlazeće generacije… sve je u drugom planu pred imperativom nacionalnog prebrojavanja. Da ne zaboravim, na fonu takvog imperativa ugluho je 2016. prošao i prijedlog mostarskog SDP-a da Hans Koschnick, koji je u Mostaru postigao prve korake ka integraciji, dobije u Mostaru ulicu.

Ko je jamio – jamio.

Vraćam se opet Mostaru u kakvom sam boravio ratnih i prvih poratnih dana. Otkuda kalja u ovom naslovu? U Bosanskom kuharu Alije Lakišića pobrojane su bosanska kalja, janjeća kalja, Zorkina janjeća kalja, a kao kalja se vodi i Patka na mostarski način.

No, kalja mi se u poveznici s Mostarom trajno u pamćenje smjestila zahvaljujući jednom detalju pohranjenom u medijsko sjećanje. Bijaše, naime, vrijeme događaja kojim se nakon žestokih okršaja htjelo sugerisati da ima nade da se dvije mostarske obale opet ujedine. Prvog decembra 1995. godine uspostavljena je sloboda prelazaka.

Već su mediji optimistički najavili da se policijski punkt na raskršću kod Bulevara – takozvani stakleni berlinski zid – solidno zaljuljao. U jednom od euforičnih izvještaja, gdje su novinari zaustavljali građane koji su sa svoje krenuli na drugu obalu, zabilježena je mostarska domaćica sa zapadne strane.

Revnosna domaćica je novinaru rekla: „Ostavila sam kalju da krčka i nisam mogla da odolim slobodi da pređem Neretvu i posjetim prijatelje na lijevoj obali.“

Ako je suditi po izbornoj strategiji i planovima udarnih nacionalnih stranaka, mostarska kalja još se krčka, a revnosna domaćica još na drugu obalu nije prešla.