Zašto Adolf Hitler nema spomenik u Njemačkoj?

Znam, sada se svi pitate kako je moguće da bilo ko normalan može da postavi jedno takvo pitanje?

Pa krenimo redom.

Istraživanje koje je 2007. godine u Njemačkoj proveo Forsa institut po narudžbi magazina „Štern“ pokazalo je da 25 % ispitanika smatra da u vrijeme nacista nije bilo sve tako loše. Znači, svaki četvrti Nijemac, 60 godina nakon rata smatra da u vrijeme vladavine Adolfa Hitlera bilo i nekih dobrih stvari.

Navest ćemo neke:

– Smanjio je nezaposlenost kroz uvođenje javnih radova.
– Izgradio je mrežu autoputeva kroz Njemačku koji su i danas u funkciji.
– Donesen je zakon da radna nedjelja traje 5 dana.
– Svaka fabrika bila je obavezna imati odmarališta, menze, svlačionice, čak i igrališta i bazene za svoje radnike.
– Javno zdravstvo je bilo besplatno.
– Država je visoko subvencionirala odmore i putovanja građana.
– Organizovano je više od 134.000 pozorišnih predstava i koncerata za 32 miliona ljudi u periodu od 1933. do 1938.
– Svaki građanin besplatno je dobio radio.
– Zabranjeno je pušenju na javnim mjestima.

Ipak i pored svih gore nabrojanih blagodeti u Njemačkoj je Adolf Hitler i dalje zločinac i nikome ne pada na pamet da mu podiže spomenik.

Zašto vam sve ovo pišem?

Pišem vam zbog nedavno iznesenih stavova Unije Studenata Republike Srpske, Studentskog parlamenta Univerziteta u Istočnom Sarajevu i parlamenta Studentskog doma Pale kojima su objasnili zašto neće dozvoliti da se sa studentskog doma na Palama ukloni ploča sa imenom Radovana Karadžića.

Studenti tada rekoše da „Radovan Karadžić je prvi predsjednik Republike Srpske, zemlje koja je naša domovina, koju volimo svim srcem, koju niko neće vrijeđati i napadati bez da dobije povratnu reakciju. Lik i djelo Radovana Karadžića će uvijek živjeti kroz sve stanovnike Republike Srpske, posebno kroz nas studente, koji ćemo ga uvijek poštovati i pamtiti.“

Kao što vidimo studentima Republike Srpske je od silne ljubavi prema Radovanu Karadžiću atrofirao moral, a ni kontakt sa realnošću nije baš u najboljem stanju.

Oni činjenicu da je Radovan Karadžić prvi predsjednik Republike Srpske stavljaju ispred činjenice da je on, od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je osnovan od strane Ujedinjenih nacija, osuđen za:

– Genocid;
-Progon, kao zločin protiv čovječnosti;
-Istrebljenje, kao zločin protiv čovječnosti;
– Ubistvo, kao zločin protiv čovječnosti;
– Ubistvo, kao kršenje zakona ili običaja ratovanja;
– Deportacija, kao zločin protiv čovječnosti;
– Nehumana djela – prisilno premještanje, kao zločin protiv čovječnosti;
– Širenje terora, kao kršenje zakona ili običaja ratovanja;
– Protivpravni napadi na civile, kao kršenje zakona ili običaja ratovanja; i
– Uzimanje talaca, kao kršenje zakona ili običaja ratovanja.

Mogu pretpostaviti da iza ovog saopštenja stoji nekolicina „studenata“ kojam upravljaju vlasti Republike Srpske, ali to ni na koji način ne opravdava druge studente koji svojom šutnjom povlađuju ovakvim stavovima.

I na kraju moram da napomenem, da u ovom tekstu ni ne koji način ne izjednačavam Srbe sa nacistima, već ukazujem na nelogičnost da se osoba koja je osuđena zbog svih ovih zločina na bilo koji način slavi i da institucije nose njegovo ime.

Njemačka se uz “pomoć” saveznika izborila sa svojim demonima, mada ta borba nikad ne prestaje, dok se Republika Srpska valja u sopstvenom moralnom blatu, nadajući se da će svijet imati razumijevanja za njeno ludilo, navodeći trivijalne argumente kojima zavarava samu sebe.

I što je najgore studenti su saučesnici u tome, a narod koji ima takvu omladinu, nema budućnost.