Penzioner Konjuha: Moram umrijeti – ili ovdje, ili kod kuće

Bivši radnici drvne industrije Konjuh, koji su poslani u penziju prije godinu dana, počeli su štrajk glađu. Penziju ne mogu ostvariti zbog duga poduzeća Zavodu zdravstvenog osiguranja. Riječ je o manje od 100.000 eura, zbog kojih 52 osobe proživljavaju dramatičan kraj radnog vijeka.

Buđenje na improviziranom ležaju u bivšem poduzeću… Radni vijek ovi ljudi većinom su okončali prije godinu dana. No, zbog duga firme ne mogu u penziju. Zbog toga su se vratili štrajku građu.

“Moram umrijet’ – ili ovdje, ili kod kuće. Od čega ću živjeti?! Niti imaš liječenja, niti penzije. Od čeg’? Ovdje nigdje nisam prispio. Od čega ću živjeti?”, pita se bivši drvni tehničar Konjuha Enver Akšamović za Al Jazeeru.

“Osjećam se ponižen i na cesti, i u autobusu, kod kuće. Ovdje… Gdje god sam, pitam se šta… Mene nigdje nema”, rekao je bivši stolar Zirajet Smajić.

Apsurdno im je i što imaju problem zbog duga za zdravstveno osiguranje koje, kažu, nisu ni imali.

“Imala sam kolegicu koja je radila sa mnom. Umrla je, to je direktna posljedica, jer nije imala zdravstveno, nije mogla da se liječi. Imala je visok pritisak, nije mogla otići doktoru. Desilo se što se desilo. Mlada…”, govori Olga Hergić, bivša knjigovotkinja Konjuha.

Ni samima im nije jasno koliko novca treba za izmirenje dugovanja.

“Sto trideset hiljada, dvjesto pedeset, tristo… Neće niko da nam kaže pravo stanje. Svi nam obećavaju nekakve pomoći, lažne nade”, ističe nekadašnji stolar Izudin Čokić.

“Da bi napustili prostorije podužeća, u kojem više i ne rade, i prekinuli štrajk glađu, ovi ljudi očekuju izmirenje dugovanja. Jedina je mogućnost pozajmica federalne razvojne banke”, javlja iz Živinica novinar Al Jazeere Ivan Pavković.

Generalni direktor Binasir Kadrić kaže kako se na tome radi te kako je riječ o blizu 300.000 konvertibilnih maraka, odnosno 150.000 eura. Na upit je li to samo za ove radnike, kaže: “Reći ću vam još jednu stvar. Molim vas, samo prenosite istinu. Nije to. Za radnike treba 165.000 maraka [83.500 eura]. Ali, ovih 300.000 [maraka, odnosno 150.000 eura] je neka garancija, jer uvijek se nešto nadodaje.”

Agonija zbog 80.000 eura

Za pozajmicu je nužna garancija, nadaju se vlasti. No, s obzirom na to da je poduzeće privatizirano, osim pomoći kroz reprogramiranje dugova i nabavku repromaterijala, jamstvo zaduženja će teško dobiti.

“Želimo istaknuti da je Konjuh u vlasništvu malih dioničara radnika i nije u vlasništvu države. Svaki je privredni subjekt, u ovom slučaju vlasnici su mali dioničari, u obavezi plaćati fondove svojim zaposlenicima”, ističe ministar industrije Tuzlanskog kantona Srđan Mićanović.

Nekada je Konjuh bio proizvodni gigant. Danas – agonija zbog 80.000 eura duga, kojima bi se bivši radnici dostojanstveno ispratili u penziju.