Boro Kontić: Kamo sreće da se kreće

Nakon ovdašnjih krvavih devedesetih međunarodna zajednica je na listu prioriteta kao visoko rangiran postavila zadatak: ulazak BiH u Evropsku uniju! Zalažem ovoj tvrdnji i sopstveno sjećanje. Prisustvovao sam razgovorima u kojima je čak utvrđen konkretan cilj. Još nije bila u opticaju fensi riječ agenda, ali se licitiralo rokovima. Čak i simboličnošću trenutka, piše Boro Kontić za InfoRadar.

A kako god po evropskom kalendaru da prodžaraš tragajući za BH tačkom u njemu, sve u svemu, naiđeš na 28. juni. Mora da u svakom ambicioznijem međunarodnom predstavniku poslatom u malu sredinu i mali narod čuči pjesnik ili još bolje – režiser. Njemu za ljubav, više njemu nego BiH, bilo bi baš lijepo da ova mala država u Evropu uđe na stogodišnjicu sarajevskog atentata. Bi stogodišnjica i prođe a BiH ne uđe…

U isto vrijeme Tuđmanova Hrvatska je bila jednako udaljena, a Srbija i Crna Gora su još uvijek izigravali dva oka u glavi sama sebi dovoljna. Činilo se da sve vrijeme svijeta stoji pred nama. Da se provedu neophodne reforme i da se BiH tako približi Evropi. A onda smo „sve vrijeme svijeta“ protraćili.

U međuvremenu počeli smo umjesto godinama i dekadama planove i predviđanja mjeriti stoljećima… a ni milenijum nam uskoro neće biti stran. Tako se uostalom uklapamo u globalnu percepciju sudbine… ali planete.

Ovih je dana, recimo, grupa japanskih naučnika „koristeći tablice Milutina Milankovića“ najavila novo ledeno doba za nekih 100 hiljada godina. Ko je Milanković? Pred raspad Jugoslavije bez premišljanja bi rekli: našijenac. Rođen u Dalju kod Osijeka, studije tehnike završio u Beču, a cijeli naučni život proveo kao profesor beogradskog Univerziteta. Vjerovatno jedan od najvećih naučnika sa ovih prostora. Milutin Milanković (1879 – 1958) je pune tri decenije razvijao teoriju ledenih doba i dovršio je u predvečerje Drugog svjetskog rata.

Na temelju računa koji obuhvata period od 600 hiljada godina historije Zemlje Milanković je, sredinom 20. vijeka, najavio da će narednih hiljada godina, u našim krajevima i srednjoj Evropi, ljeta biti sve toplija. Te predvidio da bi uzgoj i berba grožđa mogla biti moguća i na obali Sjevernog mora. Ako poznati svijet bude postojao! I sve u tom svijetu. Dakle, ako budemo postojali mi.

Covid pandemija je reaktivirala eshatološki pogled na svijet. Odnosno, u opticaju je skepsa kojom običan čovjek danas voli začiniti svako naklapanje: Ako svijet bude postojao. Kako god, u taj svijet pod upitnikom mi se siroti i dalje nastojimo udjenuti. Tačnije, u Evropu udjenuti. Oni koji bi po dužnosti i platnom spisku trebali da nam u tom nastojanju pomognu pozivaju se ovih dana baš na oblast čiji su zvjezdani trenuci u ovim prostorima obilježeni Milankovićevim imenom. Na astronomiju, naime.

Primjerice, ambasador EU u BiH, Johann Sattler, izjavljuje da se uprkos lokalnim političarima, koji pitanje EU ne vide kao prioritet, ova država ipak pomjera naprijed. Dapače, citira slavnog Galilea koji je ovu rečenicu doduše izgovorio u drugačijim, vrelijim okolnostima.

Eppur si muove. U prevodu: Ipak se kreće. Sad već slavna rečenica koju je Galileo Galilei izgovorio na početku 17. vijeka odnosila se na planetu Zemlju. U Sattlerovom citiranju na početku 21. vijeka odnosi se na Bosnu i Hercegovinu. Galileova tvrdnja se pokazala tačnom. Sattlerova? Preostaje nam da vjerujemo u dignitet riječi i dignitet onoga koji je izgovara. Ne bi trebao promaći pažnji, a potom pamćenju, sljedeći detalj.

Naime, Sattler je u prigodnoj izjavi upotrijebio veoma obavezujući izraz: pogrešna. Komentarišući percepciju beznađa građana BiH iskazao je prema njoj iskrenu empatiju. Ali je tu percepciju sa sigurnošću iskusnog profesora koji crvenom olovkom prelazi po zadaći učenika, ocijenio sa: pogrešna! Ozbiljni političari, uostalom ozbiljni ljudi bilo koje profesije, ne posežu za ovom riječju olako.

Kako je Sattler do sada stekao solidnu reputaciju takve osobe, imamo razloga za kakav-takav optimizam. Ali pitanje koje neminovno muči ovdašnjeg pojedinca, što se u mjerenju vremena ne razmeće vijekovima i milenijumima, nego ima u vidu decenije svog pojedinačnog života, jeste: hoću li ja to doživjeti? Dugoročnije: ako neću ja, hoće li makar moje dijete ili dijete mog djeteta to doživjeti?

Iole upućena individua s BH državljanstvom je beznadežno uvjerena da ova zemlja ni narednih pedeset godina ne može ući u Evropu. Ili u skladu sa računom izvedenim iz tablica Milutina Milankovića „kad na Sjevernomorskoj vrbi rodi grožđe“.

Ali hajmo, sve pod vrbom, dati šansu grožđu… optimizmu. Primjerice…

Evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi podsjetio je na četrnaest ključnih prioriteta u oblastima demokratije i funkcionalnosti, vladavine zakona temeljnih prava i reforme javne uprave koji stoje pred BiH, dodajući: „Ako ovo uradite, i EU će uraditi svoj dio posla“. Što će reći, status kandidata.

Treća reakcija u samo dva dana stiže od ambasadorke Njemačke u našoj zemlji. Margret Uebber je ponovila da je zapadni Balkan prioritet Unije koja nastavlja politiku proširenja: „Podržavamo BiH i uvijek je do bosanskohercegovačkih političara da prihvate ispruženu ruku i suoče se sa potrebnim reformama.“

Ohrabrenjima „ne treba u zube gledati“, ali teško je u ovom ringišpilu obećanja i nadanja zadržati entuzijazam. Kako gorko reče nobelovac Josif Brodski:“Jedino vatra razumije zimu“.

Generacija koja je mladost potrošila u krvavim devedesetim, danas uglavnom ispunjava tablice, ne Milankovićeve, nego PIO/MIO. U predasima možda baci pogled i na tablicu evropskih zadataka, postavljenih pred ovdašnje političare, kao uslov ulaska BiH u EU. Ne treba biti prevješt u računu da bi se zaključilo kako se računica više ne odvija na skali decenija, već stoljeća.

U međuvremenu stekao se novi faktor koji čak i površnog čitaoca novinskih naslova može navesti na izvjesne zaključke. Naime, kad pročitate naslov u kom stoji „Zaglavljeni u BiH, sanjaju Evropu“, šta ćete drugo nego pomisliti: evo opet neko o nama sa empatijom piše. Jer empatija je IN. Cool. Kad, međutim…

Naslov se odnosi na momke što na goli asfalt poredaju Violeta maramice… Ostalo znate.