Skoro trideset godina od zločina u Zecovima: Bol koja ne prestaje

Nermini Alukić su 23. jula 1992. iz kuće u selu Zecovi kod Prijedora, s rukama na potiljku, odvedeni otac Suljo i sedamnaestogodišnji brat Amir Tatarević. Istog dana je njihova tijela našla u selu, s tijelima mnogih komšija. U susret 28. godišnjici zločina, Alukić je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) opisala šta je tada preživjela, te kazala da, uprkos godinama, bol za najmilijima ne jenjava.

“Faktički, siroče ostala, i bez oca i bez brata. Sad 51 godinu imam. Sad osjetim potrebu da imam oca. Osjetim potrebu da mi treba da sjednem s njim, da popričam, da s tim bratom porazgovaram. Nemam… Moja djeca ne znaju ga (…) Nikog muškog više nemam, od ove naše loze”, počinje Alukić.

Noć prije napada na selo Zecovi, 22. jula, kako se prisjeća Alukić, Drago Tintor je dolazio do njene kuće i tražio oca. Kako se otac krio po šumi, djedu je rekao da će sutra biti pretres i da se niko ne mrda iz kuće.

“Gdje ne nađemo muške, vodimo žene i djecu”, prenosi Nermina riječi Tintora.

Tintor je bio optužen za zločine počinjene na području Prijedora, ali je zbog njegove smrti postupak obustavljen.

Alukić opisuje da je narednog jutra njen otac sjedio u ćošku sećije, mama do njega, a brat Amir na podu. Ona im je govorila da idu u šumu, ali otac nije htio smatrajući da nije ništa kriv, a Amiru je govorio da je još dijete i da se ne boji ništa. Nakon deset do petnaest minuta, priča ona, vojnici su došli u selo i sve stanovništvo istjerali napolje. Njenog oca i brata odveli su uz put, s rukama na potiljku.

Kako kaže, njoj i majci su vojnici rekli da idu prema školi i džamiji. Idući uz put, čula je rafalne pucnje i sakrile su se u podrum komšijine kuće, gdje je bilo nekoliko mještana sela. Komšinica Seida joj je tada kazala da je vidjela dvojicu vojnika koji pod ruku vode njenog oca, a on govori da nije ništa kriv i da ništa ne zna.

Sve vrijeme je čula pucnjavu i vrisku. Vidjela je da gore kuće i džamija. Kada je pucnjava utihnula, izašla je iz podruma. Idući kroz selo, Alukić je iznad škole vidjela oca kako leži potrbuške.

“Ruka podvrnuta. Dođem, pipnem, pregledam sve. Nema ništa, ni pozadi. Da ima nešto od metka… Nema ništa. Plava košulja na njemu. On je uvijek nosio plavo, bijele košulje, uvijek popeglan, pedantan (…) Podignem mu glavu, kad ono k'o u buretu, k'o voda”, govori Alukić opisujući u kakvom stanju je pronašla oca, kojem je svojom haljinom zamotala glavu.

Foto: BIRN BiH

Nakon toga, pronašla je brata Amira, na igralištu ispod škole. Prisjeća se da je bio bos, u kratkim farmericama, a noge mu pocrnile. Na glavi je imao rupu kao zrno pšenice, opisuje ona.

Dva dana nakon ubistava, uz pomoć komšinice Fehime Bačić, Alukić je ukopala oca i brata skupa sa još sedam muškaraca, u zajedničku grobnicu, na mjestu gdje je današnje groblje u Zecovima.

“Nije se ni razdanilo. Magla. Ne vidiš prst, eto, tolika je magla bila. Haj'mo dok je magla, dok se ne vidi, mi ćemo kopati, pa ćemo ih polako prevoziti. I tako će i biti. Iskopamo i prevozimo (…) Dotjeramo s tavana fosni, poredamo po njima, najlone, zatrpamo, i haj'mo”, govori Alukić za BIRN BiH.

Tog dana su se svi preživjeli okupili i sišli iz sela do mosta Žeger, gdje su se predali. Alukić je s majkom odvedena u logor “Trnopolje”, gdje su provele pet ili šest dana. Nakon toga, žene i djeca su odvedeni prema Skender-Vakufu i Korićanskim stijenama, odakle su pješke sišli do Travnika.

Za ubistva najmanje 150 civila i druge zločine počinjene u julu 1992. u selu Zecovi, pred Sudom BiH se sudi Radomiru Stojniću, Dušanu Miluniću, Radovanu Četiću, Dušku Zoriću, Zoranu Stojniću, Željku Grbiću, Iliji Zoriću, Zoranu Miluniću, Bošku Grujičiću, Ljubiši Četiću, Radetu i Urošu Grujčiću te Rajku Gnjatoviću.

Prema optužnici, Stojnić je bio komandir Rezervne stanice milicije u Rasavcima, a ostali optuženi pripadnici te jedinice, kao i Vojske Republike Srpske (VRS) i organa vlasti.

Suđenje im je počelo u aprilu 2015., a krajem iste godine Alukić je svjedočila u ovom predmetu.

“Bilo mi je teško. Kad smo se vraćali sa suda, bilo mi je lakše. Kad smo se vraćali, kad je to završilo, čini mi se da mi je nešto spalo s leđa. Sa ove grbače. Godinama ti to nosiš. Niko te ne čuje šta ti kažeš. Ti možeš pričati, boga pitaj koliko… Nikoga ne boli koliko boli mene”, kaže Alukić.

Danas, kaže, sjedi i sama plače. Misli na svog brata. Razmišlja šta bi bilo da je danas živ, da vidi njenu djecu i da on ima svoju djecu.

“Gledala sam kad ga je mama rađala. Gledala sam ga kad je poginuo, kad je umro. Ukopala ga. Jednom, drugi put. Kažu, sve boli. Svakog boli. Ali mene boli najviše”, govori Alukić kroz suze.

Kada se 1998. godine iz Njemačke vratila u Prijedor, otišla je i pokazala istražiocima gdje je 25. jula 1992. ukopala oca, brata i komšije. Ona i sestra su poklonile zemljišnu parcelu gdje su ukopani svi ubijeni civili Zecova, kako bi bili zajedno.