Italija se vraća normalnom životu, uz mjere opreza i pitanje šta dalje

Već je punih mjesec dana otkad je Milano, zajedno s drugim dijelovima Italije, krenuo u takozvanu fazu 2, koja je naznačila povratak u neku novu normalnost. I dalje gotovo svi koriste maske, u džepovima nose gel za dezinfekciju ruku i s određenom zebnjom ponovno susreću prijatelje i poznanike.

– Čini mi se da zapravo svako sa kim imam prilike komunicirati ima svoj intimni doživljaj ovog novog iskustva, vezan prvenstveno za više ili manje privilegiran način na koji se lockdown (izolacija) odrazio na svakog ponaosob. Ja sam, kao docent, imala privilegiju da radim od kuće ne izlažući se opasnosti u gradskom saobraćaju ili na radnom mjestu. Većina mojih prijatelja je također prošla najteži period pandemije, na sličan način. Možda baš zbog toga krećemo opreznije, viđamo se i dalje na otvorenom, u šetnji. Zagledamo barove i picerije, a da još nismo sjeli za neki stol i naručili kapućino ili aperitiv – kazala je u razgovoru za Fenu Tatjana Sekulić sociologinja sa Univerziteta Milano-Bicocca, porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Prvi put je, nakon dužeg periodu, prošetala centrom grada. Atmosfera je opuštenija, ali je trg pred Katedralom i dalje pust, u odnosu na neki prijašnji junski petak kad bi grad već bio pun turista, poslovnih ljudi, mladih europskih i svjetskih putnika sa ruksacima.

– Hronika Milana koju redovno objavljuje dnevni list ‘la Repubblica’ i dalje ne donosi stranicu s kulturnim zbivanjima u gradu, filmskim i teatarskim programom i izložbama. Ipak, za koji dan bi trebala da se pokrenu i kina i teatri, a već povodom Svjetskog dana muzike milanski Konzervatorij kreće sa koncertima na otvorenom, u unutrašnjem dvorištu koje je magično samo po sebi. Još jedna velika muzička manifestacija održava se u organizaciji čuvene Asocijacije “Società del Quartetto”, osnovane još 1864. godine s ciljem promocije muzike i kulture, kao i teatra “Franco Parenti”, na čudesnom mjestu caffe-bara naziva “Bagni Misteriosi” gdje će na otvorenoj sceni svirati mladi i talentovani umjetnici – naglasila je.

Kako Sekulić ističe, naslovnica te hronike i dalje je prepuna članaka koji govore o opakom virusu i posljedicama zaustavljanja normalnih društvenih tokova i ekonomije. Jedan od tekstova priča o 30.000 milanskih radnika u sektoru turizma i hotelijerstva koji su ostali bez prihoda već početkom marta, van dohvata instrumenata državne pomoći, naročito kad se radi o kratkoročnim ugovorima koji ne obezbjeđuju niti minimalnu socijalnu zaštitu.

– Taj sektor, od ogromne važnosti za Italiju, kao i za grad, radio je u Milanu posljednjih mjeseci sa samo deset posto kapaciteta, a uz to je jedan od posljednjih koji će vratiti ritam sličan onome iz ‘prethodnog života’. Milanske hotele i restorane obično pune poslovni ljudi koji dolaze na mnogobrojne internacionalne sajmove, šarolika populacija vezana za modni sektor, grupe turista sa Dalekog Istoka i sa svih strana svijeta, đačke ekskurzije. Šta će to značiti za opstanak svih ovih ranije zaposlenih ljudi u tom sektoru? I njihovih porodica? Sigurno zaposlenje i smart-working postali su jedini pravi statusni simboli i privilegija u ovim vremenima, nedostupni za preveliki broj ljudi – rekla je Sekulić.

Još jedna tema dominira milanskom hronikom, kao i javnom debatom u Italiji ovih dana. Djeca i mladi tj. vrtići, škola i univerzitet. Od srijede 17. juna krenulo je polaganje maturskog ispita i to u školskim klupama, ali po sasvim izmijenjenim pravilima.

– Ovaj put maturanti ne pišu pismene radove, istovremeno na cijelom teritoriju Italije. Događaj koji se smatra od nacionalne važnosti za cijelu državu i o kojem se danima piše i govori. Ovaj put učenici odgovaraju samo usmeno, pred komisijom od pet članova. Svaki učenik može doći u pratnji samo jedne osobe, ispit za svakoga traje šezdeset minuta. Maske, mjerenje tjelesne temperature i dezinfekcija dio su protokola, koji mora biti ispoštovan u svakoj ustanovi. Srećom, mladost je mladost, pa je čuvena noć prije maturskog ispita (ovjekovječena pjesmom rimskog kantautora Antonella Vendittija iz 1984., koja je postala himna maturanata) protekla u feštama ispred škola u znaku otpora socijalnom distanciranju.

U ovom slučaju ‘gledam kroz prste’, jer sam i sama zagovornik poštivanja pravila fizičkog distanciranja, ali se bojim da je čitava jedna generacija ostala uskraćena za iskustvo drugarstva i zajedništva koje se obično intenzivira posljednjih mjeseci škole. Mnogi od tih mladića i djevojaka ne znaju kako će sve krenuti u septembru. Broj onih koji upisuju fakultet u Italiji nikad nije prevelik, više ih je koji žele da potraže zaposlenje. Kako će se odvijati studij u prvom semestru i da li će biti ikakvog posla, dva su veoma realna pitanja sa kojima će se ti mladi ljudi morati suočiti – naglašava Sekulić.

Slična neizvjesnost, kaže Sekulić, čeka i one mlađe i najmlađe. Ministarstvo za obrazovanje, univerzitet i istraživanje i dalje luta u potrazi za formulom koja će pomiriti sigurnost i neophodnu potrebu da se kvalitetna nastava osigura za sve.

– Ako je univerzitet i uspio da se u rekordnom vremenu preorganizuje i pokrene nastavu na distanci, osnovna škola, a često i srednja, ne mogu odgovoriti obrazovnim i odgojnim zahtjevima a da to nije u okviru škole kao ustanove i fizičkog mjesta gdje se učenici i nastavnici svakodnevno susreću – istaknula je.

Kaže da su mnoga djeca ostala uskraćena za već oskudnu nastavu i kontakt sa učiteljicama i profesorima iz prostog razloga što nisu imali računar ili tablet, nekad niti smartphone ili čak vezu wi-fi.

– Bilo je slučajeva da su dvoje ili troje djece u istoj porodici mogli koristiti samo majčin telefon da bi preuzeli zadaće koje je nastavnik zahtjevao. Takvo što se ne bi smjelo ponoviti, a računa se da se jedna petina djece našla u toj situaciji, kako u južnim, siromašnijim dijelovima Italije, tako i na sjeveru. Kako riješiti ovako ozbiljan problem, ukoliko se budemo morali suočiti sa još jednim talasom epidemije, a da škola opet ne postane ustanova dostupna samo elitama? Vjerujem da se slično pitanje postavlja i u Sarajevu, kao i u gotovo svim evropskim i svjetskim gradovima – rekla je Sekulić.

Ističe da se, sad kad je neposredna opasnost od zaraze i kolapsa sistema zdravstvene zaštite utihnula, svode računi, ponajviše socijalne prirode.

– Dok Vlada Italije zasjeda da bi pripremila ekonomski i politički program ponovnog pokretanja države i društva uz pomoć fondova Europske Unije, svi mi obični ljudi pokušavamo razumjeti šta nam je činiti. Maštamo o putovanju i susretu sa najbližim i voljenim osobama koje su se odjednom našle “preko sedam gora i sedam mora”. To je još teže za nas, koji smo preživjeli tužno bosanskohercegovačko iskustvo devedesetih godina – kaže Sekulić.

Misli da ipak, treba još malo strpljenja. Ovaj put je, kako kaže, poštivanje nekih običnih, banalnih pravila ponašanja izraz poštivanja svake druge osobe, kao i izraz neke općenite ljudske, gotovo metafizičke solidarnosti, koja je neočekivano izbila na površinu.

– Daleko od nepojmljivih teorija zavjere ili potcjenjivanja realne opasnosti kojoj smo bili i još smo izloženi, u ovoj priči smo dobili priliku da možda prvi put ozbiljno razmišljamo o nama kao vrsti među mnogima, da pojmimo globalno ekološki sistem planete i pokušamo činiti drugačije i bolje nego prije koronavirusa.

Nadam se samo da će i bh. zdravstveni sistem, uz pomoć građana, biti u mogućnosti da zaustavi ponovni rast broja slučajeva pozitivnih na virus korona. To je jedini predoslov da naši životi ponovno krenu novim i boljim tokom, u nadi da se ono što su gradovi i sela Lombardije prošli u ovim predugim mjesecima neće nikome ponoviti – kazala je u razgovoru za Fenu Tatjana Sekulić iz Milana.

U Milanu je jučer održan protestni skup pod nazivom “Salviamo la Lombardia” na kome je učestvovalo oko 3.000 ljudi ispred Duoma. Nakon minute šutnje u spomen žrtvama koronavirusa demonstranti su zahtijevali da se pokrene istraga vezana za političku i drugu odgovornost vlade regije Lombardije vezane za vanredno stanje.