Nedopustivo je djecu s poteškoćama u razvoju gurati u specijalizirane ustanove

Poštovani gospodine Radončiću,

Obraćam Vam se na prvom mjestu kao roditelj roditelju, potom kao građanka zvaničniku, i na koncu kao aktivistica jednom predsjedniku političke partije, kod nas u Bosni i Hercegovini, piše Aida Hrnjić u pismu koje prenosi Analiziraj.ba.

Majka sam djeteta sa poteškoćama u razvoju i u proteklim godinama sam zajedno s porodicom proživjela doslovno sodomu i gomoru u nekakvoj bitci za osnovna prava mog djeteta, a sve u cilju njegovog napretka. I napredak je tu, prava skoro nikako i nikad, a sve na našim leđima.

Ako, nije to nama problem, kao ni bilo kom roditelju, svako čini za svoje dijete sve što zna i umije.

Međutim, složićete se, sigurna sam, kad se radi o djetetu ili osobi čiji je invaliditet 100% (mrzim tu riječ, ali je široko slikovita, pa sam sigurna da možete zamisliti neke od naših svakodnevnih slika), ova zemlja i njeni zvaničnici bi zaista nešto morali da urade i da poprave lošu sliku koju imamo.

Neću Vam pisati detalje, oni su toliko grozni i jadni, odraz u prizmi, gdje kao majka vidim sve nas kao neki narod iz pakla sa sve rogovima i repovima, uz dobro naoštren trozubac što probada srca i duše naoko živih, suštinski izjedenih iznutra svom tom nepravdom koja ih je snašla jer ih kažnjava kako ko stigne što su se usudili roditi djecu koja nisu po njihovim aršinima.

Ne politizirajte našu djecu

Pišem Vam zapravo da Vas zamolim da razmislite o opciji da se zajedno s partnerima u vlasti ostavite politike kad se radi o djeci i osobama s poteškoćama i zaustavite politizaciju njihovih problema u potpunosti.

U Kantonu Sarajevo, premijer, ministar obrazovanja i još zvaničnika dolaze iz stranke na čijem ste čelu kao i ministri na Federalnom nivou, pa su agoniju nas roditelja u borbi za neke progresivne metodologije, svjetske standarde i trendove za koje smo godinama molili (širokoj javnosti vrlo poznato) pretvorili u prepreke, ogradili doslovno kineskim zidom i u potpunosti izignorisali sve naše molbe, zahtjeve, potrebe djece, pod različitim izgovorima, a Covid-19 jedan je od najvećih!

Zapravo, sve te afere, maline, jagodice-bobice, šatori, potkivanja, završavanja i šta god, dobar su opis suštine. Pod plaštom borbe za opće dobro – pljačka i bezakonje vladajućih, dok se sa druge strane zakoni sprovode u najsnažnijoj formi na najslabijima.

Tako su u ovo crno doba „korona-zakoni“ na svim nivoima u BiH potpuno izignorisali civilni sektor (što je direktan udar na demokratiju uopće, težak oblik diskriminacije i potpuni debakl razuma, jer, podsjetiću Vas, NVO sektor nije izuzet od plaćanja poreza i nameta za zaposlene kao ni bilo ko drugi). Zapravo, kao neko ko vodi jedan NVO, legalista je i ni feninga nije dužan državi, šokirana sam količinom bahatosti onih koji su ovakvo šta namislili ovoj jadnoj državi i njenom narodu.

Ne, nažalost, na tome se nije stalo, nego se dodatno NVO sektor kao progresivna snaga izbacuje iz cjelokupnog napretka, a u ime institucija koje su već odavno same sebi svrha i ne nude ništa sem uhljebljenja svemoćnog glasačkog tijela u nas, i Vama pišem jer Vaši politički kadrovi to čine i učestvuju u potpunom rastakanju prava, humanosti, napretka, diskriminišu i politiziraju čitavu stvar.

Jasno je meni, uvaženi gospodine Radončiću, da stranke trebaju glasače, ali i Vama kao predsjedniku partije mora biti jasno da postoje mjesta gdje glas ne smije ići nauštrb elementarnog opstanka neke kategorije, u ovom slučaju onih koje prati taj nesretni broj i procenat 100%!

Šačica stigmatiziranih

Šačica je to stigmatiziranih koje je baš civilni sektor prigrlio, zašto im i to oduzimate u državi gdje im je sve drugo onemogućeno? Pa okrenite se oko sebe; razumjela bih ja Vas da smo mi Finska ili Njemačka, ali nismo. Mi smo zemlja gdje se krade na aparatima za disanje, koji su valjda samo slika nas samih, a kamoli na obrazovanju, zdravstvu ili socijalnoj skrbi.

Uvaženi predsjedniče stranke, moje dijete ima osam godina, upravo je uspješno završilo prvi razred osnovne škole, i kunem se, nikada ni jednog dana, sata, konkretne podrške nije dobilo od državne institucije. Sve što je postigao, a jeste mnogo, postigao je zahvaljujući isključivo nevladinom sektoru, meni kao roditelju i svemu što sam mu obezbijedila. On će sutra biti onaj koji doprinosi i puni sve te budžete kao i njegovi roditelji, a ne socijalni slučaj ovisan o milostinji države, pa zar Vam to nije dovoljan razlog za dugoročne uštede? Pomoći djeci kad im treba da savladaju prepreke u učenju ili socijalno ih „pogurati“ da biste sutra imali vrijedne članove društva koji doprinose i rade.

To što je ikada iko dozvolio da se zapusti sve skupa do te mjere da nikada i niko nije smio dirnuti u osinjake sindikata, ugovora, kolektivnih budalaština, diskriminacija, a u ime politike, nije i ne smije biti problem djece s poteškoćama.

Nedopustivo je gurati ih u specijalizirane institucije i gledati na njih kao na neke „gubavce“ koje treba skloniti od pogleda ili riječi, namijeniti im „sistem“ – jer je tako lakše, a i sigurnije, zarad šačice glasova, neljudski je, necivilizacijski i suprotno i nauci, a i vjeri na koju se mnogi pozivaju, svemu što smo kao država potpisali, obvezali se ili bilo šta od toga.

Na koncu, iskreno, sumnjam da bilo kom „normalnom“ treba potpisana Konvencija ili neki zakon da bi znao i osjećao da je svako ljudsko biće jednako vrijedno i da se za svako vrijedi boriti, svim raspoloživim sredstvima!

Zašto smo ostavljeni na cjedilu?

Da ne dužim, jer bi mi trebala knjiga, molim Vas, pitajte svoje kadrove zašto su ostavili na cjedilu organizacije koje se bave djecom s poteškoćama u razvoju pod plaštom „Oni su NVO“, a u isto vrijeme su potpisali ugovor s Udruženjem privatnih vrtića i sufinanciraju ih. Je li zato što njihova djeca idu tamo, dok smatraju da djeci s poteškoćama ne treba ništa? Oni imaju institucije, neka raste nova „vojska“ ovisnih o milostinji s kojom se moćni politički faktori mogu slikati u predizbornim kampanjama. Ili ih možda ne trebate ni pitati, možda Vi znate odgovor? Ako da, dajte nam ga javno!

Jer, uvaženi gospodine Radončiću, jedno je sigurno: sve što se dešava skoro 30 godina u našem sistemu a vezano je za djecu s poteškoćama je dobro utabana staza za Pazarić – a tamo, znamo kako je. Sistem – sistemu, obezbijedio je sva ta uhljebljenja, zagarantovana radna mjesta, bijednu sliku lažnog dobročinstva, a i tamo sjedi Vaš ministar. (Kad već poslije Pazarića nije dao ostavku, niti ste ga Vi na to ponukali, ne znam kako živi sam sa sobom.)

Lijepo Vas molim da jednom i zauvijek prekinete ovu praksu, nakanu i plan, jer džaba nama tornjevi i kule ako nam djeca sjede vezana u nekoj instituciji. Onda biste pali na svim ispitima valjda i kod Boga i kod ljudi, a i nikad ne znate šta ko može da napravi iz tog „svemoćnog“ tijela na koje se svi pozivate.

P.S. Zvala sam centralu stranke na čijem ste čelu i pitala: „Prima li vaš predsjednik obične građane na sastanak i razgovor?“, pa mi rekoše da pošaljem pismeni zahtjev, da to traje jako dugo, da ima mnogo ljudi, u šta uopće ne sumnjam, samo, ja nemam baš mnogo vremena, žuri mi se, čeka me dijete da ga nahranim u nekoj pauzi od strke koju svakodnevno imamo, pa halalite, ovako je i brže i lakše, a i vala nema ništa sakriveno. Sve jadna i gola istina!

Od Vas tražim da je promislite i da djelujete; kad ste se već odlučili na osnivanje partije, sigurno ste i računali na nas, obične građane.