Asim Mujkić: Zašto su crni životi važni

Dok sa zebnjom pratimo nerede širom SAD izazvane mučkim ubistvom Georgea Floyda u Minneapolisu od strane onih čiji je posao da štite živote, sigurnost i imovinu građana, u prvi plan izbija djelovanje zanimljivog emancipatorskog pokreta nazvanog Black Lives Matter – BLM (Crni životi su važni).

Za ovaj pokret mogli smo čuti nakon sličnog svirepog ubistva Michaela Browna, osamnaestogodišnjeg crnačkog mladića u Fergusonu pokraj St. Louisa 2014. godine. Pokret BLM je od svojih početaka doslovno na prvoj liniji borbe protiv sistemskog rasizma i represije neoliberalne države, piše Asim Mujkić, univerzitetski profesor, sociolog i filozof za Inforadar.ba.

Neposredno, politička historija BLM seže u 1990-te i svoje temelje ima u reakcijama različitih ogranaka, udruga i afro-američkih građanskih aktivista na katastrofalne posljedice AIDS-a po najugroženiju populaciju u Americi, objedinjenih pod Nacionalno manjinsko vijeće za AIDS. Međutim, posredno, Pokret BLM se oblikovao duže vremena od kraja 1970-tih kroz reakcije crnačkih organizacija na prijetnju neoliberalnog kapitalizma koji je počeo sistematski poništavati sve one slobode i prava za koje su se Afro-amerikanci izborili pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća.

BOREĆI SE ZA CRNE ŽIVOTE, BORE SE ZA SVE

Autori i autorice, kao što je Kimberle Crenshaw, spoznaju da „diskriminacija opstaje zbog tvrdoglavog trajanja struktura bijele dominacije“, pokazujući da je „američki pravni i društveno-ekonomski poredak uglavnom sagrađen na rasizmu“ (Crenshaw, 2019). Combahee River Collective sastavljen od crnačkih feministica upozorava još sredinom 1970-tih da ugnjetavački sistem počiva na nizu međuovisnih elemenata pa je „teško odvojiti rasno od klasnog, to jest od seksualnog ugnjetavanja, jer na indivudalnom planu svoj život živimo simultano na ovim razinama“ (Combahee, 1977).

U Deklaraciji Combahee River kolektiva ističe se:

„Mi shvaćamo da oslobođenje svih ugnjetenih ljudi podrazumijeva podjednako uništenje političko-ekonomskih sistema kapitalizma i imperijalizma kao i patrijarhata“, te „ako su crne žene slobodne to znači da su svi drugi slobodni“ (Combahee, 1977).

Upravo u tome će biti smisao borbe i filozofija BLM – boreći se danas za „crne živote“, živote ljudi koji su na dnu društvene ljestvice, Pokret se istovremeno bori za sve živote, jer, u duhu Combahee deklaracije, ako je najniža društvena grupacija slobodna – to znači da su slobodne i sve druge.

A ta borba se mora istovremeno voditi na više frontova – rasnom, klasnom, rodnom – jer ugnjetavanje nastupa u njihovoj kombinaciji. Taj će uvid, koji se u kritičkoj rodnoj teoriji koja se razvija 1980-tih naziva intersekcionalizmom, postati strukturnim obilježjem BLM.

Ovaj pokret se posebno fokusira na rad policije i zatvorsku politiku koja se od kraja 1990-tih do danas intenzivno privatizira postajući, kako kaže Angela Davis, neka vrsta državno-privatnog kapitalističkog represivnog mehanizma za uklanjanje „suvišnih“ ljudi koje proizvode svakodnevno surovi zakoni takozvanog slobodnog tržišta.

Može se reći da je zajednička nit ovih raznorodnih emancipatorskih pokreta, organizacija i intelektualnih foruma, iz današnje perspektive bila sistematska kriminalizacija crnačkih tijela: Više je crnih ljudi pod kontrolom kazneno-popravnog sistema 2010. nego što ih je bilo kao robova 1850.

Čak i nakon odsluženja kazni, većina prekršitelja – nenasilnih – biva zarobljeno u statusu građana druge klase, u okvirima onog što Michelle Alexander opisuje kao „rasni sistem kasta“. U kojem su im uskražena glasačka prava, gdje se drže pod jakim nadzorom, kojima je uskraćeno društveno stanovanje i brojne mogućnosti stipendiranja za školovanje, kao što im je uskraćena i mogućnost zaposljenja na nekim poslovima (Ransby, 2018: 17).

BLM MREŽA PREKO 50 ORGANIZACIJA

Prema podacima Malcolm X Grassroots Movement iz 2013. godine, svakih 28 sati jedna crna osoba biva ubijena bilo od strane policije, od zaštitarskih tvrtki ili u nekom osvetničkom pohodu. Neoliberalizam je ‘pojeftinio’ živote gotovo svih ljudi, ali taj trend najviše osjete najugroženije društvene kategorije.

Ta opća situacija prekarnosti već decenijama definira živote mladih crnih ljudi u SAD „kao potrošne, zamjenjive, sistematski kriminalizirane u društvu u kojem nema mjesta za njih na reduciranom, neoliberalnom tržištu rada“, dok mlade crne žene bivaju prikazane kao „neodgovorne i seksualno promiskuitetne, koje je Ronald Reagan zvao kraljicama socijale. Na taj način neoliberalni narativ stvarao je rasni profil jedne cijele ‘potklase’ koja ne zavređuje nikakav obzir“ (Ransby, 2018: 33-34).

Organizaciono, BLM karakterizira nehijerarhijska struktura i intersekcionalnost. BLM je zbog radikalnog feminističkog nasljeđa, odmah na početku odbio, kako piše Barbara Ransby, „hijerarhijsku hetero-patrijarhalnu politiku“ neko (kod nas još uvijek nažalost popularno) ‘alfa-mužjačko’ liderstvo, a intersekcionalna priroda pokreta reflektira se u čnjenici da su Afro-amerikanci pristuni u svakoj od manifestacija ugnjetene klase jer su „i imigranti, i siromašni, i radnička klasa, i lica s posebnim potrebama, oni su i dio urođeničke populacije i LGBTQIA, oni su i Latinx i Afro-azijati, i muslimani i pripadnici drugih religijskih manjina, i tako dalje“ (Ransby, 2018: 3).

Zato pokret mora da na jedan intersekcionalni način artikulira modele svoje borbe, odnosno, riječima Barbare Ransby, njihove nacionalne kampanje – a svjedoci smo upravo jedne danas – okupljajući aktiviste iz različitih sektora s fokusiranom strateškom svrhom. Tekuću izgradnju koalicije na nacionalnom nivou i ujedinjenog fronta treba da razumijemo kao točkove sa zupčanicima a ne kao na neku hijerarhijsku piramidu koja ide od gore prema dole (Ransby, 2018: 162).

Danas je BLM čini otvorena mreža od preko pedeset organizacija koje djeluju zajedno pod nazivom Movement for Black Lives coalition (Pokret za crnačke živote).

Iskustvo pokreta BLM moglo bi biti dragocjeno za sve u Europi u kojoj se budi rasizam i etnonacionalizam svake vrste, a pogotovo za nas na zapadnom Balkanu gdje etnonacionalizam, diskriminatorne prakse vladaju suvereno već tri desetljeća. Dragocjeno nam je, jer bi nas moglo poučiti o mogućim pravcima i oblicima emancipatorskih borbi danas kada su uobičajeni obrasci borbi i otpora naveliko obesmišljeni i podložni svakovrsnom kooptiranju. Njihova iskustva su nam korisna posebno danas kada veliki broj naših razočaranih sugrađana otpor, izgleda, još mogu pružiti jedino tako što kupuju kartu u jednom pravcu, zauvijek napuštajući ove krajeve.

Afro-amerikanci nemaju kuda da odu i od 1865. godine, od kraja Građanskog rata, od kada su ‘nominalno slobodni’, bore se grčevito za priznanje i slobodu, iznova osmišljavajući nove načine borbe koja ima svoje uspone i padove, na žalost i ljudske žrtve. BLM nam kroz svoje beskompromisno djelovanje otvara nove moguće pravce političkog subjektiviranja. Djelovanje i emancipatorska borba BLM protiv sistema rasističkog kapitalizma mogla bi – ljudski je nadati se – inspirirati neke kod nas protiv hegemonije etnonacionalističkog kapitalizma, jer rasistički i etnonacionalistički kapitalizam „braća su po materi“ i imaju niz dodirnih tački.

Naprimjer, strukturni zajednički element svakako je diskriminacija, odnosno oba kapitalizma počivaju na poretku diskriminacije, onaj prvi rasne, a drugi etnonacionalne. Sistematski rasizam jednog korspondira sistematskom etnonacionalizmu drugog – oba počivaju na koncepciji nejednake vrijednosti ljudskih života i ideji, protiv koje se Hannah Arendt srčano borila, da možemo birati s kojim populacijama ćemo živjeti na zemlji.

Literatura:

Barbara Ransby, Making All Black Lives Matter. Reimagining Freedom in the 21st Century, University of California Press: 2018.

Carol Anderson, White Rage. The Unspoken Truth of Our Racial Divide, New York: Bloomsbury, 2017.

„The Intersectionality Wars“, interview with Kimberle Crenshaw by Jane Coastonjane, vox.com, 2019.

The Combahee River Collective Statement, 1977.