Kako je njemačka vlada opalila šamar “prosjacima u Mercedesima”

Njemački ministar ekonomije na početku pandemije još nije do kraja ni izrekao najavu najveće državne pomoći ikad, a već su se javili prvi kandidati: VW, BMW, Siemens… No oni nisu tako brzi i kad treba platiti porez, piše Deutsche Welle.

Ne trebaju velike škole da bi već na početku bilo jasno kako će mjere za suzbijanje virusa Covida-19 značiti praktično zaključavanje najvećeg dijela ekonomija i kako će golemom broju kompanija biti upravo nemoguće održati likvidnost i radna mjesta. U jednom SAD-u je to doista izazvalo pravu eksploziju broja nezaposlenih, ali njemačka vlada je gotovo smjesta, još krajem marta, odlučila i financijski pomoći kompanijama u još neviđenim razmjerima: što u kreditima, što u državnim kreditima tu je riječ o gotovo jednom bilionu i 200 milijardi eura – a i to nije kraj pomoći. Jer i odluka o skraćenom radnom vremenu, kada se kompanijama pomaže plaćati doprinose za zaposlene, je nesumnjivo državna pomoć, ali to ide iz blagajne Zavoda za zapošljavanje.

Praktično od dana kad je najavljena ta državna pomoć su se počele čuti jadikovke iz kompaniji o golemim gubicima koje će im donijeti ova pandemija i kako će im biti nužna koja milijardica. No prvi se nisu javili mali proizvođači koji ne znaju kako da plate račun za struju sljedeći mjesec, nego jedan gigant poput Adidasa koji je sredinom aprila i dobio pozajmicu od 2,4 milijarde eura. Gužva pred Ministarstvom financija je bila velika: ruku su ispružili i VW, BMW, Siemens…

Novac za džepove dioničara?

Ali onda je došao prvi udarac tim snovima o državnim milijardama koje bi pale s neba: već početkom aprila je Vlada jasno dala do znanja kako državna pomoć nije moguća za koncerne koji namjeravaju i dalje prvo misliti na svoje dioničare i praktično državnim novcem puniti njihove džepove dividendom. Ukratko: ako želite plaćati dividende, ništa od državnog novca, piše Deutsche Welle.

Već to je mnoge koncerne odvratilo od takvih nakana: na primjer jedan Daimler je od početka govorio kako mu nikakva pomoć nije potrebna, ali su brzo i BMW i VW objavili kako mogu i bez nje. Jer u ovom potresu koji drma svjetske berze koncerni si ne mogu priuštiti da rastjeraju dioničare još i najavom da mogu zaboraviti na godišnju dividendu. To je i opasno: ukupna vrijednost na burzi je već niska, ako tako još padne – to bi mogao biti trenutak i za neprijateljsko preuzimanje.

Na kraju, barem kad je riječ o 30 najvećih njemačkih koncerna izlistana u indeksu DAX, državna pomoć bi bila doista “traženje hljeba preko pogače”: ukupno, oni raspolažu novčanom pričuvom od oko 362,7 milijardi eura, javlja njemačka televizijska postaja ARD.

No neki koncerni su doista u ozbiljnim poteškoćama tako da su državi obećali kako će njihovi dioničari ostati kratkih rukava: ne samo Adidas, nego i proizvođač automobilske elektronike Leoni – ali čak i jedna Lufthansa se isprva borila rukama i nogama kako bi dioničarima i dalje plaćala barem nekakvu dividendu.

Je li i potpora za doprinose “državna”?

Ali najveći njemački zračni prijevoznik je u tako dubokim nevoljama da za takvu računicu jednostavno nema mjesta: na desetke hiljada letova je otkazano, gotovo čitava flota je na zemlji, na stotine aviona više nikad neće ni poletjeti – barem ne s poznatim znakom Lufthanse na njihovom repu. Berzovna vrijednost prijevoznika je već daleko ispod vrijednosti samih aviona koje ima i tu je prijevozniku jedino ta državna pomoć ostala kao šansa da možda ne bude progutan. To će se svesti na oko 10 milijardi eura pozajmice, ali i državnim preuzimanjem određenog broja dionica – najviše 25%.

Tek što su se ipak izdvojili koncerni koji doista trebaju pomoć, iz političkog Berlina je došao nov udarac: ne samo kredit, nego se i potpora doprinosu za zaposlene ako više ne rade puno radno vrijeme tretira kao državna pomoć. Dakle ko god je zaposlene poslao kući na državni trošak, ne smije plaćati dividende dioničarima. To su zapravo golemi iznosi: oko 10 miliona građana Njemačke u ovoj pandemiji radi skraćeno radno vrijeme po novim propisima i samo blagajna Zavoda za zapošljavanje jednostavno nije dovoljno duboka da bi izdržala taj teret.

Tu se podigla velika graja: jer i jedan Daimler se poslužio takvom vrstom pomoći, ali ne želi odustati od isplate dividendi dioničarima. Čitav niz kompaniji – Volskwagen, BMW, BASF ili Continental uvjeravaju Vladu kako pomoć njihovim zaposlenima zapravo nije državna pomoć, isto tvrdi i jedan Bayer pa je već prošle sedmice brzo isplatio dividende – osiguravatelj Münchener Rück će to učiniti ove sedmice.

“Nova” ideja proizvođača automobila

No neki koncerni su shvatili kako sad ipak država ima konce u svojim rukama: Adidasov konkurent, koncern Puma je također poslušno objavio kako neće isplatiti dividendu, isto je odlučila kompanija nastala oko zračne luke Frankfurta Fraport, proizvođač motora Deutz… U jeku tog spora ovog utorka (5.5.) su se u Berlinu sastali predstavnici automobilske industrije s odgovornima u njemačkoj vladi kako bi razmotrili budućnost ove, za Njemačku itekako važne industrijske grane.

Kad već neće biti kredita, a i oko potpore za doprinose se još nateže, onda bi proizvođači automobila bili sretni i ako bi kancelarka Merkel ponovila ono što je već učinila 2009.: odredila državnu nadoknadu za uništavanje starih automobila kod kupnje novih.

Službeni Berlin tu nije rekao jasno “ne dolazi u obzir”, ali raspoloženje javnosti nipošto ne ide na ruku proizvođačima automobila. Upravo se okončava sudski spor vlasnika dizelaša protiv Volkswagena zbog njegovih nesretnih krivotvorenja vrijednosti ispušnih plinova, a nevolje proizvođača automobila zapravo nemaju veze s koronom.

Naravno da mogući kupci već duže oklijevaju s kupnjom jer su nesigurni oko toga kakav automobil uopće kupiti ako zbog zagađenja u dogledno doba s njime neće smjeti u neke njemačke gradove. Ali država već ionako izdašno pomaže automobilskoj industriji potporama druge vrste: nedavno je produžena podrška od 4.000 eura za kupnju električnog automobila, tu je i podrška za vozila norme barem Euro 6. Mnoge druge industrijske grane mogu samo sanjati o takvoj državnoj pomoći.

Kad već tražite, koliko i plaćate?

Pandemija koronavirusa je barem trenutno doista pomaknula prioritete s onih koje diktira ekonomija na one koje diktira politika. A neki političari svakako žele iskoristiti tu, možda jedinstvenu priliku: kad se već razgovara o državnoj pomoći kompanijama, zašto ne pogledati koja od tih njemačkih kompaniji je doista svjesna svoje društvene odgovornosti i uredno plaća porez? Nakon parlamentarnog upita stranke Ljevice je uslijedila istraga novinara političke emisije ARD Monitor i lista Süddeutsche Zeitung. Kada je riječ 30 najvećih koncerna Njemačke izlistanima u DAX-u odgovor je kratak: gotovo sve imaju barem nekakvu kompanijicu u nekoj poreznoj oazi gdje nesmetano mogu “prati” svoj novac.

To nije tek pokoja kompanija “za svaki slučaj”, nego 30 najvećih učestvuje u vlasništvu ukupno 3847 kompanija u poreznim oazama diljem svijeta, od Paname, Kajmanskih otoka pa do američkog Delawarea koji također privlači kompanije “kreativnim” obračunom poreza. Naravno da je tu i mnoštvo kompanija u zemljama Europe koje su se također, barem za strane kompanije, pokazale veoma susretljive kad treba platiti malen – ili nikakav porez: Nizozemska (527 kompanija), Luksemburg (281 kompanija) ili već tradicionalna oaza Švicarska (187 kompanija).

Veliki igrači štede novac u poreznim oazama

Suvlasništvo u čitavom nizu takvih kompanija ima i jedna Lufthansa, makar traži i državnu pomoć i prima pomoć za doprinose njenim zaposlenima koji ne rade puno radno vrijeme. Odgovor koncerna je i u ovom slučaju isti: sve je to previše komplicirano da bi to novinari, političari i javnost mogli shvatiti. Oni doista imaju kompanije u takvim poreznim oazama, ali one su nastale slijedom poslovne politike. Međunarodni koncerni doista imaju čitave vojske poreznih savjetnika i u pravilu je takva utaja poreza tek u “sivoj” zoni.

Amazon je prošle godine samo u Njemačkoj ostvario promet od oko 22,5 milijardi dolara – ukupno je to preko 280 milijardi, a zbog korone će ove godine to svakako biti i više. Čak i u jednoj Italiji je amazon.it ostvario promet od preko 2 milijarde dolara. Koliko je poreza platio Amazon za 2018.? S obzirom na međunarodne sporazume o sjedištu kompanije, on načelno plaća porez samo u SAD-u po stopi od 1,2% na dobit. Ali tek “načelno”, jer za 2018. ne samo da nije platio porez, nego je i dobio stotinjak miliona dolara povrata poreza zbog najavljenih, ali nikad realiziranih investicija. Koliko bi se respiratora moglo kupiti i čitavih bolnica izgraditi da je porez ikad plaćen u onoj državi u kojoj je i zarađen – to ostavljamo Talijanima i drugima da si sami izračunaju.