Boro Kontić: Bez ikakvih provjera zasjeli su da odlučuju o našim životima

Riječ volonter je, pretpostavljam, poodavno nestala iz medijskog pojmovnika. Vrijedi, dakle, podsjetiti. Novinar-volonter nije bio zaposlenik, nije imao platu niti ostale beneficije. Samo skroman honorar. Njegov status, međutim, mogao je biti stepenica ka novinarskoj karijeri. Ali, ni volonter se na Radio Sarajevu nije moglo postati tek tako, piše Boro Kontić za Inforadar.

Ispričaću sopstveno iskustvo.

Kada sam se 1975. godine prijavio na konkurs za volontere Sarajeva 202 morao sam proći nekoliko testova. Eliminatorni test je bio glasovni (Četiri čavke čuče na čamovom čunu ili Čuj Ćamile, čemu čuđenje, čućemo se). Ko to prođe slijedio mu je test pismenosti, obaviještenosti i obrazovanja.

Nekoliko godina kasnije, kada sam iz volonterskog statusa prelazio u stalno zaposlenje, uz prethodne sam testove morao proći i test inteligencije te psihološki profil ličnosti. Obavljao se i razgovor sa kandidatom gdje je jedno od pitanja, primjerice, bilo i: objasnite razliku između bukove šume i fontane.

Kada sam 2014. godine radio na monografiji povodom skoro pola vijeka Radio Sarajeva, sopstveno sjećanje sam nadogradio otkrivanjem novih i dragocjenih detalja iz historije ove kuće. Među njima je bilo i objašnjenje zašto su testovi na radiju bili toliko teški i zahtjevni. Zašto se biranju novinara pristupalo s toliko ozbiljnosti i pažnje i zašto je prijemni protokol trajao danima?

Navodim objašnjenje Bate Zurovca, jednog od onih velikih ličnosti Radio Sarajeva koji je tu kuću profilirao do zavidne prepoznatljivosti. Citiram: „Primi danas jednog idiota, sutra će on biti direktor Radija“.

Sve mi ovo prolazi kroz glavu dok prisustvujem aktuelnom bauljanju kroz blato i maglu u koje su nas upravo uvukli likovi čija je pozicija stečena bez ikakvih ispita, testova, provjere sposobnosti itd. A zasjeli su da vode institucije koje odlučuju o našim životima. Na sceni je bahatost čije je neprikosnoveno pokriće „neka je naš“.

Gledam osobu koja osiono ruži novinare kao đake osnovce. Ona bi novinarima umjesto zaštitne maske stavila brnjicu! Te u dva poteza guglanja shvatam da je ista osoba prošle godine skinuta sa direktorske pozicije zbog… pa se zataškalo.

Svjedočimo slinavoj opuštenosti vlasti i lukavosti primitivaca kada se biraju šefovi, direktori, načelnici, savjetnici, ambasadori, ministri. Nigdje preciznih i tačnih biografija. I uvijek, naravno, partijski i nacionalni bedž!

Na sceni su bilmezi i (kućni) ljubimci. Bilo ih je i ranije ali baš ovoliko – u pandemijskim razmjerama – ne, koliko me sjećanje služi.

O njima je na svoj način svojevremeno pisao Poljak Adam Zagajevski koji za sebe voli reći da nije intelektualac. Samo pjesnik. Nije prvi put da vrhunski pjesnici bolje postavljaju dijagnozu.

„Jednog dana vlasti su se dopali majmuni. Natakli su zlatno prstenje na prste, obukli bele, uštirkane košulje, uvlačili dim mirisnih havanskih cigara, a stopala zarobili crnim lakovanim cipelama.

Nismo to primetili zaneseni drugim poslovima: neko je čitao Aristotela, neko drugi upravo preživljavao veliku ljubav. Govori vladalaca postali su pomalo haotični i čak nerazumljivi, ali i onako nikad ih nismo pažljivo slušali, više smo voleli muziku. Ratovi su postali još divljiji, zatvori su zaudarali jače nego ranije.

Čini se da su se vlasti domogli majmuni“.

(Iz pjesme „Majmuni“ u prevodu Petra Vujičića)