Pjesmom smo se borili i u ratu, nastavimo tako i sada da se borimo

Kako bi pjesmom dala svoj skromni doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine tokom ratnog perioda nastupajući na koncertima u opkoljenom Sarajevu, ali i širom zemlje za pripadnike Armije RBiH i građane, te snimala pjesme za Arhiv Radio-televizije Bosne i Hercegovine i u ratnom periodu, interpretatorka sevdaha Vesna Hadžić, često je u tom periodu svoju malu kćerku morala ostavljati na čuvanje kod komšinice.

Prisjećajući se osnivanja Armije RBiH, 15. aprila, Hadžić navodi kako su svi građani Bosne i Hercegovine koji su ostali i opstali u svojoj zemlji bili na određeni način borci koji su dali svoj doprinos, svako u svom segmentu.

“Osnovana Armija RBiH, odnosno momenat kada nas je agresor napao u to doba sam kao i svi drugi građani bila tu, živjela tu. Tako da svi smo na neki način bili borci u to vrijeme. Pogotovo ja se smatram nekim borcem jer sam u to vrijeme, u maju, kada je bila Pofalićka bitka rodila prvu kćerku. Kada sam to sve preživjela, mislim da ću sve. A, bilo je tako ružnih stvari, kada nismo smjeli izaći van od granata, kada je bila opšta nestašica hrane… Sjećam se i momenata kako smo hranu dijelili. Tako smo znali glavicu luka na tri dijela podijeliti, ja i dvije komšinice. Ako, imamo deset grama šećera, mi ga podijelimo. Ali, eto, i u takvim okolnostima dešavale su se i lijepe i radosne stvari, kao što je novi život”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Vesna Hadžić.

Svako je bio borac na svoj način

Rat i rođenje djeteta, kaže Hadžić, nisu je spriječili da i u takvim okolnostima na svoj način odluči da se odupre agresiji – pjesmom.

“Komšinica se ponudila da pripomogne i pričuva dijete. A, ja bih odlazila do Radio-televizije Bosne i Hercegovine i nastavila snimati pjesme kao što sam i do tada radila za Arhiv RTV BiH. Bilo je puno nastupa, organizovane su večeri sevdaha. Bez obzira na rat. Bila sam borac na svoj način. Samim svojim ostankom u Bosni i Hercegovini, ja sam na neki način branila ovu državu ne dozvolivši da me neko istjera iz moje Bosne. Tako i svaki Bosanac i Hercegovac”, kaže Hadžić.

Naglašava da su pjesme koje su snimane tokom rata bile podstrek borcima Armije RBiH, ali i svim građanima Bosne i Hercegovine, davale im nadu.

“Ne samo u takvoj, nego u bilo kojoj situaciji, pjesma je lijek. Ona hrani dušu. Jednostavno, kada izvodim sevdalinku mislim da je to nebeska muzika. Slušajući i klasiku smatram da čovjek zaista može uživati. Tako da je svakako ona ljekovita na svaki način. Radovala se i vojska kada čuje naše pjesme, radovao se i narod. Bilo je tu lijepih druženja i fešti. Jedni drugima smo davali podstrek”, kaže Hadžić.

Krompir kao čudo

Puno je pjesama koje je, kaže, snimila u ratu, koje su ostavile svoj pečat, uz koje je narod i plakao, ali se i veselio.

“Jedna od tih pjesama je ona pod nazivom ‘Nije samo Bosna od planina’. To je pjesma koja jednostavno govori o ljepotama Bosne i da je ona bosanska, bosanskohercegovačka zemlja, da je ona naša i da nikada neće biti pokorena. U tom stilu je otpjevana. Snimila sam i pjesmu pod naslovom ‘Majka i sin’, koja govori o tome kako majka gubi sina u ratu, pa na mezaru plače. To su te pjesme koje su bile aktuelne u tom periodu. Iako mnoge tužne, davale su nadu”, navodi Hadžić.
No, kaže Vesna, predaje nije bilo niti je smjelo biti. Radilo se i išlo na slobodne teritorije gdje god je trebalo.

“Nastupali smo svuda, ne samo u Sarajevu. Mi smo prolazili kroz tunel i nastupali smo i po drugim mjestima. Spomenula bih Festival Lukavac. Tada su se održavali koncerti sevdaha. Na Festivalu u Lukavcu sam zajedno sa koleginicom Zekijom Suman dobila prvu nagradu za najbolju interpretaciju. Bilo je to tih ratnih godina. Bile su sve moje kolege pjevači tamo koji su bili u ratu u Bosni. Svi smo nastupali”, naglašava Hadžić.

Koliko god to bilo čudno, možda s ovog aspekta i smiješno, radost za mnoge je bila kada ima priliku da ugleda nešto od povrća i voća, a posebno ako ima mogućnost to i da kuša.

“Sjećam se kada smo došli iz gladnog Sarajeva, gdje je misaona imenica bio krompir, u Lukavac. Kada smo došli u hotel tamo su nas ljudi dočekali i tamo je bilo sve normalno što se tiče hrane. Nismo mogli da vjerujemo da to vidimo svojim očima. Izaći iz takvog pakla, opkoljenog Sarajeva gdje nam je bilo užasno, gdje smo bili i gladni i gdje nam je bilo hladno, prvi put smo imali osjećaj da nam je lijepo. Na tom jezeru Modrac gdje smo bili smo smješteni. To je bio za nas nekako poseban doživljaj u tom teškom vremenu. Radovali smo se sitnicama”, kaže Hadžić.

Naglašava kako su žene u ratu u Bosni i Hercegovini odigrale važnu ulogu, te da su dale ogroman doprinos u odbrani zemlje.

“Jako je važna tada bila uloga žena. Taman da su radile u kuhinji, kuhale za borce, za sve one kojima je trebalo. U svakom vremenu pomoć žene je itekako bitna, a pogotovo u to vrijeme”, navodi Hadžić.

Pjesma liječi

Kako u ratu, tako se i sada, kaže Hadžić, Bosanci i Hercegovci nalaze se pred izazovom i borbom protiv pandemije koronavirusa. Stoga, u vrijeme izolacije, boravka u kući zbog opasnosti od virusa s ciljem očuvanja prvenstveno mentalnog zdravlja, Hadžić ima jednostavan recept.

“Pošto se bavim muzikom, volim slušati klasiku koju smatram zaista divnom muzikom koja tako može da očisti negativne misli. Samim tim, te vibracije u našem tijelu čini mi se da pomažu da se naš mozak konektuje na neku frekvenciju gdje vlada ljepše stanje. Zato smatram da je muzika jako ljekovita, jako dobra. Svima bih preporučila, koji su u nekom depresivnom stanju ili strahu, da je slušaju. Mogu naći na Youtube razne melodije. Treba da to poslušaju ili da jednostavno zapjevaju. To je još bolje”, poručuje Hadžić.

Hadžić vjeruje da će svijet i virus u konačnici pobijediti.

“Prebrodit ćemo i ovo. Ja ne sumnjam u to. I prije su dolazile i bolesti i svašta se nešto dešavalo, pa opet ostane narod živ i zdrav. Samo treba nekako poraditi na sebi da što manje utiče to na nas, okrenuti se nekim poslovima sada dok je ovakvo stanje. I sama sam to učinila. Počela sam da kuću generalno sređujem. Možda bih čekala do maja neko toplije vrijeme. Međutim, nisam osoba koja voli da sjedi, navikla sam uvijek da radim, da doprinosim i onda želim ovo da iskoristim. Žao mi je što ne mogu otići do mog rodnog Brčkog gdje imam malo zemlje oko porodične kuće. Posadila sam tamo malo cvijeća, posadili smo i voćke. Nešto razmišljam, voljela bih da i tamo malo nešto posadim od povrća. Uživam u nekim stvarima koje možda neki i ne vole da rade. Volim raditi, nikada mi nije dosadno i ne razmišljam puno o ružnim stvarima”, kaže Hadžić.

Navodi kako su Bosanci i Hercegovci sposobni i spretni ljudi, što je pokazao, ne samo rat nego i ovi novi izazovi sa kojim se susreću.