Sanin Pintul, bivši reprezentativac BiH: Švicarci su zreli za policijski čas

Bivši fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine Sanin Pintul, koji već nekoliko godina živi i radi u Švicarskoj, smatra da Švicarci još uvek nisu svjesni ozbiljnosti situacije u borbi protiv korona virusa. Ovaj perspektivni fudbalski trener u izjavi za Anadolu Agency (AA), otkriva kako je COVID-19 stigao u jednu od najbogatijih zemalja Evrope.

„Nema tu tajne, virus je stigao iz sjevernih dijelova Italije. Prije svega iz Milana i iz onih područja koja su udaljena 20-25 minuta automobilom od Lugana. Veliki je tu promet robe, ljudi cirkulišu po cijeli dan, a Švicarci nisu na vreme zatvorili granične prelaze“, rekao je Pintul.

Stanje postaje alarmantno, ali u zemlji satova i čokolade i dalje ne posežu za vanrednim mjerama.

„Koliko sam upoznat, broj zaraženih se popeo na 10.000, a preminulo je oko 170 ljudi. Ne mogu da kažem da su Švicarci disciplinovani i da shvataju ozbiljnost situacije. Za razliku od Mostara, Sarajeva, Beograda i svih drugih gradova bivše Jugoslavije, ovdje se i dalje ne vodi računa o samoizolaciji. Ulice su krcate automobilima, parkovi puni djece, ljudi izlaze, šetaju… mislim da nisu svjesni posljedica“, mišljenja je Pintul.

Pintul kaže da na televizijama nema onih poruka poznatih ličnosti koje apeluju da se ostane kod kuće.

„Ima, ali u daleko manjoj mjeri nego u drugim zemljama. Nije mi jasno. Ako nastave ovako, loše im se piše. Mislim da u Švajcarskoj postoje svi preduslovi za uvođenje policijskog časa“, smatra Pintul.

Uprkos svemu, Sanin veruje da će Švicarci smoći snage da se izbore sa pandemijom.

„Jaka je to država. U svim aspektima. Potrebno je samo da se uozbilje i da preduzmu konkretne mjere. Kod kuće sam sa ženom i djetetom, pridržavamo se instrukcija i ne izlazimo napolje bez neke prijeke potrebe. Roditelji su mi u Mostaru, stariji su ljudi, ali za sada se osjećaju dobro. Čuvaju se i nema nikakvih problema“, istakao je Pintul.

Kućni karantin ne mora da bude toliko dosadan ako ste dovoljno maštoviti da sami sebi organizujete dan i da se posvetite nekim drugim aktivnostima.

„Iskreno, nisam navikao da mirujem. Uvijek se sjetim riječi svog profesora u Građevinskoj školi koji je meni i mom drugu iz podmlatka Veleža znao reći ‘vas dvojica možete duže da ronite, nego da budete u učionici’. Čini mi se da bih sada zaista mogao duže da provedem pod vodom, nego ovako kod kuće. Nabavio sam neki fitnes uređaj, pa pokušavam da ostanem fit. Treba se nekako prešaltati sa režima od tri treninga dnevno na sjedenje u fotelji. Srećom, živim u blizini predivnog jezera, pa koristim svaku priliku da malo prošetam“, kazao je Pintul.

Velež je jedan od tri bosanskohercegovačka kluba (pored Čelika i Sarajeva), koji se može pohvaliti peharom pobjednika Kupa Jugoslavije u omladinskoj konkurenciji. Član te zlatne generacije mostarskih ‘rođenih’ bio je i Pintul.

„Nikada neću zaboraviti 10. maj 1989. godine. Igrali smo na stadionu JNA predigru seniorskom finalu Kupa u kome je Partizan deklasirao Velež sa 6:1. Mi smo donekle spasili čast mostarskog fudbala i obradovali preko 20.000 navijača koji su iz Mostara stigli u Beograd. Cijela jedna tribina je bila u crvenoj boji. Pobijedili smo skopski Vardar posle boljeg izvođenja jedanaesteraca. Golman Đidić je bio junak susreta, a ja sam imao čast da postignem pobjedonosni gol sa bijele tačke. Sjećam se da smo posle te utakmice produžili pravo za Štutgart, ne neki međunarodni turnir“, govorio je Pintul.

Bila je to sjajna generacija Veleža sa Jokišićem, Đafićem, Musom, Juričićem, Begićem…

„Da nije bilo rata, uvjeren sam da bismo uzeli titulu u seniorskoj konkurenciji i ušli u istoriju kao prva generacija Veleža kojoj je to pošlo za rukom. Ona ekipa sa Marićem, Vladićem i Bajevićem je dva puta bila druga, a onda su Petranović, Tuce, Kajtaz i kompanija ponovo stigli nadomak velikog podviga. Za Velež je vezan najljepši dio moje karijere. Bivša ‘Juga’, Titovo vrijeme, predivan period. Bio sam ponosan Titov pionir. Ostao sam u kontaktu sa Nikolom Jokišićem koji živi u Portugalu i sa Slavenom Musom koji je sada u stručnom štabu Duška Bajevića u reprezentaciji BiH“, pričao je Pintul.

Posle Veleža nastupao je za nemačke klubove, Brandenburg i Oldenburg, a karijeru je završio u švocarskom Young Boysu.

„Ratni vihor je učinio svoje. Bilo je, svak’ na svoju stranu. Odigrali smo posljednju utakmicu protiv Spartaka iz Subotice i dva, tri dana se vraćali u Mostar. Noć u beogradskom hotelu ‘Palas’, pa autobusom do Titograda i onda kako se ko snašao. Meni je drago da sam se poslije Njemačke vratio u Bosnu i da sam sa Željom bio akter finalne utakmice Kupa BiH protiv Sarajeva. To mi je otvorilo vrata reprezentacije“, sjećao se Pintul.

A u dresu ”Zmajeva”, pamti se fenomenalna partija protiv Brazila u Manausu.

„Bilo je to u decembru 1996. godine. Mario Lobo Zagalo je sastavio najjači mogući tim, sa Đalminjom, Ronaldom, Đovanijem, Denilsonom, Kafuom, Ze Robertom… Izgubili smo 1:0, ali smo ostavili izuzetno povoljan utisak“, rekao je Pintul.

Toliko povoljan da je Pintul zapao za oko Brazilcima i par mjeseci kasnije postao prvi igrač sa naših prostora koji je zaigrao u zemlji petostrukih svjetskih šampiona.

„Tokom boravka u Manausu, domaćin našoj ekipi bio je izvjesni Volfgang Kulman, momak iz Hamburga koji je živio u Sao Paolu i radio za čuvenog Huana Figera, menadžera Roberta Karlosa i Ronaldinja. Pošto sam znao njemački, najviše je komunicirao sa mnom i rekao mi je prije utakmice ‘znaš za koga si zadužen, ako obaviš posao kako treba, možeš da biraš klub u koji želiš da te odvedem’. Mislio sam da su to prazne priče, znate kakvi su menadžeri, samo lažu, mažu i gledaju svoje interese“, kazao je Pintul.

Sanin je svoj dio posla odradio besprekorno, pošto se Ronaldo praktično nije vidio na terenu.

„Uspio je jednom da šutne na gol, iz slobodnog udarca i to je, nažalost, bio odlučujući trenutak utakmice. Meni se šest mjeseci kasnije javio Volfgang sa konkretnom ponudom Atletiko Paranensea. Svi su mi govorili šta ćeš tamo. U fazonu, Brazilci bježe u Evropu, a ja idem u Brazil. Međutim, nisu me odgovorili i potpisao sam ugovor. Postao sam prvi Balkanac u zemlji sambe i fudbala. Prije Ramba Petkovića”, naglasio je Pintul.

Čovjek koji je šest puta branio boje bosanskohercegovačke reprezentacije i postigao dva gola (protiv Vijetnama i Indonezije), vjeruje da će ludilo sa koronom proći što prije i da će se se lopta ponovo zakotrljati širom sveta.

“Jedva čekam duele u baražu za Evropsko prvenstvo i uvjeren sam da Bosna i Hercegovina i Srbija mogu zajedno do završnog turnira. ‘Zmajevi’ imaju fenomenalnu generaciju sa Džekom i Pjanićem, ali je problem bio u pristupu i mentalnoj pripremi igrača. Sada smo i to riješili dovođenjem Duška Bajevića koji je stručnjak svjetske klase i koji će umjeti da napravi balans u ekipi. Drago mi je da se i Velež vratio na glavnu scenu našeg fudbala”, smatra Pintul.

Kao svaki rođeni Mostarac, Sanin Pintul pati od nostalgije i sanja dan kada će opet doći u grad na Neretvi.

“Tamo sam odrastao i fudbalski prohodao. Familija mi i dalje živi u Mostaru, radujem se svakom povratku. Obavezno popijem kafu sa Enverom Marićem, koji je na relaciji Berlin-Mostar. Imao je problema sa srcem, ali se posle operacije osjeća bolje i sada je sve kako treba. Juče sam se čuo sa Džemalom Hadžiabdićem, koji mi je bio trener u juniorima i seniorima Veleža. Sada je u Mostaru, familija mu je u Engleskoj, u Svonsiju. On je tamo igrao fudbal sredinom osamdesetih, kod Džona Tošaka”, rekao je Pintul.

Kao vlasnika UEFA pro-licence, mladog stručnjaka uskoro očekuje prvi veći izazov u trenerskoj karijeri.

“Prvo sam sa nižerazrednim Konicom ušao u viši rang, a sada sa Vilerom iz Berna pokušavam da napravim iskorak u Regionalnoj ligi. Istovremeno, radim individualno sa igračima koji su ponikli u Jang Bojsu i Tunu, i koji tri puta sedmično dolaze kod mene na usavršavanje. Imam kontakte i ponude iz arapskih zemalja, ali meni se više ostaje u Evropi. Volio bih da se okušam u nekoj ligi bivše Jugoslavije. Na klupi Veleža? Za sada, ne. Mislim da nije trenutak. Jednog dana, možda. Ne kažu džabe, Mostar u srcu – Velež do groba”, istakao je Pintul.