Andrej Nikolaidis: Kijametsko doba – a šta nam, zapravo, fali?

Utorak, 24. mart 2020.

„Svi problemi čovječanstva izviru iz činjenice da čovjek nije sposoban ostati u tišini i osami svoje sobe“, pisao je Blaise Pascal.

E, to se zove misao koju je potvrdilo vrijeme. Šta će bolje izraziti duh vremena u sjenci virusa od ovog zapisa sedamnaestovjekovnog francuskog matematičara i mislioca?

Dozvolite da sa ramena genija uputim skromnu poslanicu svima kojima je čak i danas nesnošljivo ostati u sobi, pa su zbog toga voljni rizikovati ne tek svoj, nego i živote ljudi koje navodno vole.

Dragi moji…

Nedjelju dana ne rade kafići, nedjelju dana smo prisiljeni živjeti u kući, a već nam se čini kako svijet stiže svome kraju? A šta nam, zapravo, fali? Imamo kafu, pivo, internet, duvan. Možemo čitati, gledati filmove, čak su nam i naši najmračniji poroci dostupni… Kući smo sa osobama koje volimo, ili bismo ih trebali voljeti. Imamo cilj: preživjeti, ne zaraziti bližnje, pomoći bližnjima. Pa ipak, sve nam je to nesnošljivo. Osjećamo neodoljivu potrebu da otrčimo negdje vani – bilo gdje, samo da to nije dom. Imamo neodoljivu potrebu da vrijeme provedemo sa nekim – bilo kim, samo da nisu naši najbliži.

Možemo čak i razmišljati. Znam, razmišljanje je najužasnija stvar na svijetu. Nema stravičnijeg od suočenja sa samim sobom i svojim slabostima, ponorima i prazninom koji zjape u svakome od nas. Budemo li mislili, mogli bismo zaključiti da nismo tek žrtva, nismo samo oni kojima je nanijeta nepravda, nego i oni koji su drugima nanijeli nepravdu i bol. Budemo li mislili, mogli bismo osjetiti stid. Da bismo taj užas izbjegli, neprekidno smo u akciji, neprekidno negdje hitamo, nešto radimo, kupujemo, gradimo, stičemo. „Ubijamo vrijeme“, kako se kaže. Sad smo satjerani u kuću i dosadno nam je. Ipak, probajte: razmišljajte satima o nečemu. Neće vas ubiti. Ako mislite da je nama teško i dosadno misliti, zamislite kako je bilo Kantu – on je to radio čitav život.

Ljudi su prelazili pustinje, okeane i lednjake, krčili džungle, peli se na vrh svijeta, gladovali, krvarili i ginuli za svoja uvjerenja. Mi nismo u stanju ostati u sigurnosti kuće, pune hrane, toplote i ljubavi.

Pih.

Srijeda, 25. mart 2020.

Osnovu ove crtice sam pročitao, ne znam više ni kad ni kod koga. Redovi koji slijede moja su varijacija teze neznanog mi autora.

Ako doista želite pomoći čovjeku koji će u zoru biti pogubljen ili onome koji je na samrtnoj postelji gdje će za koji čas sklopiti oči, ne dovodite mu sveštenika.

Takvome je potreban neko ko će mu uvjerljivo, zašto ne i: užasnuto, došapnuti da su stigle strašne vijesti: „Ogromni meteor juri ka Zemlji. Sutra u osam ujutro pašće na Evropu i izbrisati sve što živi na ovoj planeti. Ti, srećom, tada nećeš biti tu“.

„Recite čovjeku koji odlazi da će koliko sutra mrtvi biti i svi drugi ljudi na svijetu i on će umrijeti ako ne spokojan, a ono manje nesretan“ – otprilike ovako glasi rečenica čijeg autora ne pamtim.

Jer čovjek u zadnjem času misli: nije toliko problem što ja idem, koliko to što drugi ostaju. Od Lacana znamo da ono što doista mrzimo kod drugih jeste način na koji oni uživaju. Način na koji jedna zajednica organizuje užitak, odnos između užitka i zabrane – to je kultura. Smrt donosi konačnu zabranu svakog užitka. Ako ta zabrana važi i za sve ostale – jer će na Zemlju, rekosmo li, u jutro nakon našeg pogubljenja pasti meteor i pobiti sve – time su izbrisani svi razlozi za zavist i mržnju.

Tek kraj svijeta će nas, hoću reći, učiniti boljim ljudima. Svijet boljih ljudi bio bi bolji svijet. “Samo mrtvi su vidjeli kraj rata”, navodno je tvrdio Platon. Samo mrtvi će vidjeti bolji svijet. Poenta Apokalipse nije destrukcija. Apokalipsa znači kraj svijeta, za bolji svijet.

“Crna zemlja i crvi ne znaju za klasne razlike. Egalitarnost, možda, nije moguća na zemlji, no ništa osim egalitarnosti nije moguće pod zemljom” – Ja, “Odlazak”, Buybook 2020.

Ljudi sa kojima komuniciram zabrinuti su za liniju. „Po čitav dan jedemo i pijemo“, kažu mi, „Ako nas ne ubije virus, hoće holesterol“.

Zatvore nas u kuću na nekoliko nedjelja ili mjeseci, svejedno. Ostave nakrcamo ićem i pićem pa žderemo i pijemo, dan i noć. Gledamo filmove, slušamo muziku, vodimo bogat život na društvenim mrežama. I strah nas je, još kako nas je strah. Već drugi dan izolacije sigurni smo da se svijet mijenja pred našim očima i da, je li, nikada više neće biti isti.

Ja vam, pak, mislim kako svijet nije moguće promijeniti – čak ni na gore.

U svakom slučaju, za takozvani bolji svijet potrebno je mnogo više od straha. Kojega na svijetu ionako ima napretek: sve što živi, strahuje. I zvijer u gori i balegar u blatu i ja u sobi. Pretpostavljam da zakon o održanju straha glasi ovako: strah se ne može stvoriti ni uništiti, već samo prelazi sa jednog tijela na drugo ili se pretvara iz jednog oblika u drugi. Ovaj svijet počiva na strahu. Iz straha neće nastati bolji.

Strah smo, ponekad, skloni smatrati za duševnu bol. A kao što je pisao Henry de Montherlant: nema te duševne boli koju ne bi mogao zaliječiti dobar ručak. Stoga: jedite i popijte bocu vina. No nemojte jesti iz straha: dovoljno je što iz straha niste jeli, što ste iz straha ostavili cigare, džogirali i išli u beskrajno dosadne šetnje. Jedite zbog užitka. Ponekad se čini kako niko na svijetu – od zabrinutih prijatelja, preko sveštenika, do doktora i sada, napokon, države – nema preča posla nego da upozorava kako će nas užitak ubiti.

Čudna vremena, prijatelju moj… Ljubav prema bližnjem pokazujemo tako što ga se klonimo. Građansku odgovornost demonstriramo tako što pristajemo biti lišeni svih građanskih prava. Takva su apokaliptična vremena: ekscesivni hedonizam postane forma askeze.

Žurnal.info