Nepotizam i renesansa: Sve više porodičnih klanova vlada pravosuđem Republike Srpske

Zapošljavanje po porodičnim linijama u Republici Srpskoj svoju renesansu doživjelo je proteklih godina u pravosudnim institucijama, koje bi trebale biti oličenje nezavisnosti i nepristrasnosti, pokazalo je istraživanje portala eTrafika.net!

Sagovornici eTrafike, zaposleni u više pravosudnih institucija sa sjedištem u Banjaluci, ističu da pravosuđe polako preuzima primat kada je u pitanju nepotizam u odnosu na druge državne institucije, te dodaju da se povećava broj tužilaca i sudija čija su djeca u istim institucijama.

„Imate situaciju, posebno u Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka, gdje su zaposlena djeca sudija banjalučkog Okružnog suda, ali i tužilaca Republičkog javnog tužilaštva. Glavni tužilac Želimir Lepir prvo je primio kao stručnog saradnika sina jednog od svojih tužilaca, a kada se to pročulo na vrata su mu pokucali i sudije i tužioci sa sjedištem u Banjaluci“, prepričava sagovornik našeg portala.

Prije dvije godine objavljena su dva konkursa u razmaku od svega šest mjeseci, dodaje on, sve kako bi se udovoljilo roditeljima zaposlenim na odgovornim funkcijama.

„Niko ne zamjera roditeljima da čine dobro za svoju djecu, ali ovdje govorimo o pravosudnim institucijama. Ovo je katastrofalna situacija u pravosuđu Republike Srpske, a posljedice ćemo tek osjetiti u narednom periodu, jer će ova djeca jednog dana biti tužioci, odnosno sudije, pa već sada možemo pretpostaviti kako će raditi u svom poslu, kada su ih već u startu naučili na koji način se dolazi do zaposlenja“, prepričava naš sagovornik.

Istraživanje našeg portala otkrilo je da su kompletne porodice pojedinih advokata, tužilaca i sudija zaposlene u pravosudnim institucijama.

Na državnom budžetu najviše ima porodice poznatog banjalučkog advokata Vladimira Raosavljevića. Tako je njegova supruga Mirjana sudija Višeg privrednog suda u Banjaluci; kćerka Marina Raosavljević, sudija u Osnovnom sudu Banjaluka; kćerka Jelena Raosavljević radi u Agenciji za bankarstvo Republike Srpske; kćerka Katarina Raosavljević u Centru za besplatnu pravnu pomoć i sin Predrag Raosavljević, u Instituciji ombudsmana BiH.

Sin Živane Bajić, republičkog javnog tužioca, Igor Bajić, stručni je saradnik u banjalučkom Okružnom tužilaštvu a njihov porodični prijatelj Aleksandar Maričić – stručni saradnik u Republičkom javnom tužilaštvu.

Sin Branka Mitrovića, republičkog javnog tužioca, Danko Mitrović, stručni je saradnik u Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka, a sin Srđana Force, sudije Okružnog suda Banjaluka, Aleksandar Forca, stručni saradnik u Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka. Sin Jovana Čizmovića, počasnog predsjednika Advokatske komore Republike Srpske, Miloš Čizmović, sudija je Osnovnog suda Banjaluka.

Kćerka Obrena Bužanina, sudije Vrhovnog suda Republike Srpske, Milana Bužanin, stručna je saradnica u Republičkom javnom tužilaštvu – Posebno odjeljenje za organizovani kriminal, najteže oblike privrednog kriminala i korupciju, dok je druga kćerka Jovana stručna saradnica u Osnovnom sudu Banjaluka.

Kćerka Dragice Glušac, republičkog javnog tužioca, Željka Glušac Babić, stručni je saradnik u Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka. Sin Drene Marin, sudije Okružnog suda u Prijedoru, Stefan Radić, stručni je saradnik u Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka.

Kćerka Gorjane Popadić, sudije Vrhovnog suda Republike Srpske, Ana Popadić, stručni je saradnik u Osnovnom sudu Banjaluka. Kćerka Biljane Tomić, sudije Vrhovnog suda Republike Srpske, Staša Tomić, sudija je Okružnog privrednog suda Banjaluka.

U banjalučkom Okružnom sudu rade kćerke dvojice sudija. Jedna je Tamara Bukić-Mihajlović, čiji je otac, Amor Bukić, sudija Ustavnog suda Republike Srpske, a druga Tatjana Ikanović, kćerka Veljka Ikanovića, sudije Vrhovnog suda Republike Srpske. Mjesto u ovoj pravosudnoj instituciji pronašla je i Sara Brković, kćerka Svjetlane Brković, tužioca u Republičkom tužilaštvu Republike Srpske, Branimir Ćurković, nećak Strahinje Ćurkovića, sudije Vrhovnog suda Republike Srpske te Svjetlana Balaban, kćerka bivšeg predsjednika Okružnog suda Banjaluka, advokata Nenada Balabana.

U banjalučkom Okružnom sudu rade i Jelena Grahovac, rođena Popović, kao i Jelena Popović, rođena Marković, kćerka i snaha Vite Popovića, bivšeg dekana banjalučkog Pravnog fakulteta i Ombudsmana BiH, koji je godinama bio jedan od najuticajnijih ljudi u pravosuđu Republike Srpske.

Takođe, mediji su ranije izvještavali da je prije dvije i po godine kao stručni saradnik u Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka zaposlen sin tužioca Živane Bajić, Igor Bajić. Mjesto u pravosudnoj instituciji pronašla je i Sara Brković, kćerka Svjetlane Brković, tužioca u Republičkom tužilaštvu Republike Srpske, te Vlatka Tegeltija, bivša supruga Milana Tegeltije, predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine. Naravno, ovo nisu svi slučajevi gdje članovi iste porodice rade u pravosuđu Republike Srpske.

Direktorica Transparency international BiH Ivana Korajlić ističe za eTrafiku da se ovdje radi o slučajevima da se djeca moćnika prvo zapošljavaju na administrativne funkcije i tako uvode u pravosuđe mimo onih standardnih procedura koje važe za imenovanje tužioca, sudija i stručnih saradnika.

Ivana Korajlić

„Kada je riječ o administrativnim funkcijama, tu ne postoje transparentne procedure zapošljavanja i omogućava se ta vrsta nepotizma. Osim toga, u dosta slučajeva nema uopšte provođenja konkursa, nego se direktno dovode na posao“, kaže Korajlićeva.

Pojasnila je da se na taj način na mala vrata rodbina nosioca pravosudnih funkcija uvodi u pravosuđe.

„To im onda omogućava da kasnije zbog iskustva rada u tim institucijama imaju prednost da lakše napreduju na druge pozicije. Tako se praktično zaobilaze procedure“, pojašnjava direktorica TI.

Prema njenim riječima to nije samo slučaj u pravosuđu, tako je u cijelom javnom sektoru.

„Tako funkcioniše zapošljavanje ne samo po rodbinskoj, nego i po stranačkoj osnovi. Svako koristi svoju poziciju da zaposli članove svoje porodice, koristeći nedostatke u samim konkursnim procedurama“, rekla je Ivana Korajlić.

Oko problema sa nepotizmom u pravosuđu Republike Srpske razgovorali smo i sa političkim analitičarom Markom Šukom koji naglašava da je pravna država osnova napretka i razvoja društva.

„Sporost, korumpiranost i aljkavost pravosudnog sistema jedna je od glavnih kočnica razvoja i napredovanja. Kako se može očekivati ulaganje novca u Republiku Srpsku od stranih ali i domaćih investitora i privrednika kada ne postoji sigurnost u brzo i nepristrasno vođenje sudskih sporova i kada nema sigurnosti u nepovredivosti vlasništva. Kada je potrebna politička veza ili kada je neophodno dati mito da bi se ubrzalo sudsko odlučivanje, a da i ne govorimo o korupciji da bi se spor riješio u nečiju korist“, ističe Šuka.

Prema njegovim riječima, sve ovo ima korijen u negativnoj selekciji. U izboru ljudi ne prema sposobnosti, već prema podobnosti.

„U vrhu te podobnosti, pored stranačke, nalazi se srodnička podobnost. Pa tako kao što i sami kažete, veliki broj sudija, tužilaca i advokata svoju djecu zapošljava u institucijama u kojima oni rade, gdje su im često upravo oni nadređeni. Tu najveći problem predstavlja porazna činjenica da to nikome od njih nije nemoralno ni pogrešno“, kaže Šuka.

Marko Šuka

Dodaje da nije naravno ovakav slučaj samo u pravosuđu, ono je poseban problem zbog posljedica i zbog činjenice da je ono mjesto gdje se protiv korupcije bori, gdje se ona suzbija i sankcioniše.

„Ta vrsta nekog ’neo feudalnog’ naslijeđivanja radnih mjesta, po principu ’sa oca je ostalo sinu’, prisutno je i na univerzitetima, gdje djeca brane doktorske disertacije kod roditelja, pa postaju njihovi asistenti, a ima i slučajeva da sjede u istoj kancelariji otac, majka i sin. Kada to imamo u vidu, onda je manje iznenađenje to što se ta matrica spušta na sve oblasti i pokriva sve budžetske korisnike. Tako čistačica u državnoj službi smatra da ima puno prvo da je, kada ode u penziju, na tom mjestu naslijedi kćerka, ili poštar koji odlazeći u penziju mirne savjesti to mjesto ostavlja sinu“, pojašnjava naš sagovornik.

Kaže da je svima poznat neki primjer gdje čovjek koji treba u penziju taj odlazak odlaže dok god ne nađe način da na to mjesto „ubaci” sina ili kćerku, koji eto „završavaju školu i to im pripada”.

„Sve to ide toliko daleko, da kada se ne ostvare te ideje o nasljednom radnom mjestu ljudi se osjećaju prevarenim i misle da im je učinjena nepravda. Nedavno se u medijima pojavilo pismo nekog mladića koji se javno žali što nije dobio posao u opštini iako je tu radio njegov otac“, dodao je na kraju Šuka.