Doktor objasnio šta koronavirus čini u tijelu čovjeka i kako se nositi s njim

“Sve što čovječanstvo do sada zna o virusima sugerira nam da trenutno nismo suočeni ni s kakvom kataklizmom koja će nas desetkovati. Na žalost, bit će ipak i umrlih. U globalnom zdravstvu najčešće, na žalost, bude umrlih – mi se pritom trudimo tek da ih bude što je moguće manje. No, teško će biti izbjeći preranu smrt najprije nekoliko stotina, a vremenom moguće i nekoliko hiljada ljudi u Kini i ostatku svijeta. Većinom će se raditi o starijim i vrlo starim ljudima koji već pate od plućnih i drugih bolesti. Stvari bi mogle postati gorima, ili čak bitno gorima, tek kada bi sada virus neočekivano mutirao šireći se među desecima hiljada zaraženih – a vremenom možda i stotinama hiljada. To nije sasvim nemoguće, ali srećom za sve nas, nije ni previše vjerovatno. Također, virus će se nastojati prilagoditi svojim novim domaćinima, a ne ih ubijati, jer to mu nije u interesu, piše ugledni hrvatski naučnik prof. dr. sc. Igor Rudan na svom Facebooku u tekstovima pod nazivom “Karantena Wuhan”. U nastavku donosimo najzanimljivije dijelove tog Rudanovog serijala.

Rudan se osvrće i na osjećaj straha koje virusi izazivaju u ljudima.

– Kada o virusima razmišljamo isključivo iz naše vlastite perspektive, tj. antropocentrički, mi ih se bojimo. Kako i ne bismo? Radi se o nevidljivom neprijatelju, koji nam može ući u stanice i hakirati naš genom. Naš vlastiti imunološki odgovor na njegovu podlu invaziju može ubiti nas same, iako smo inače relativno mladi i zdravi. Međutim, zadnje što virus želi jest učiniti nam neku veliku štetu. Dapače, čim nauči kako skočiti na neku novu vrstu i širiti se u njoj, on nastavlja mutirati, nadajući se da će time domaćinima činiti što manju štetu, ostati neprimijećen, te čitavu tu novu vrstu koristiti dugoročno kao svoj novi rezervoar – piše akademik Rudan.

Jer virusi vole svoje rezervoare.

– Jako ih vole, jer u čitavom svemiru, rezervoari su jedina mjesta gdje se osjećaju sigurnima, barem do daljnjega. Baš kao što se i mi, ljudi, osjećamo sigurnima samo na dovoljno toplim kopnenim površinama Zemlje. Naime, nigdje drugo u Svemiru ni ne možemo preživjeti, rasti i razmnožavati se. Virusi, dakle, ne samo da vole svoje rezervoare, nego stalno nastoje stvarati nove. Naime, oni se prilagođavaju drugim vrstama kako bi preživljavali u njima. Ali te vrste stalno izumiru, ne zaboravimo ni to. Zato virusima rezervoara, zapravo, nikad dosta. Pritom, kada mi, ljudi, uništavamo okoliš i smanjujemo broj jedinki drugih vrsta, dok mi sami rastemo u broju, treba znati da postajemo sve zanimljiviji svim mogućim virusima kao rezervoar. Virusi biraju pobjedničke vrste na Zemlji, jer parazitiraju u njihovim stanicama i u njihovu genomu, pa onda i oni opstaju – stoji u tekstu.

A kako je virus dospio do čovjeka?

– Odradivši skok s neke životinjske vrste na koju ste već bili prilagođeni – neki su ispočetka pretpostavili da se radilo o zmijama, ali puno vjerovatnije se radi o šišmišima, a sve su to delicije na tržnicama u Wuhanu – eto vas u prvom ljudskom organizmu. U Kini je taj skok vjerovatniji nego u npr. Evropi ili sjevernoj Americi. U Kini, zemlji s milijardu i četiri stotine miliona ljudi, dakle četiri cjelokupne Evrope ili četiri SAD-a, ništa se ne baca. Da biste, kao neki virus, mogli zaraziti čovjeka, morate nekako ući u njega – udisanjem u pluća, ili dodirom kroz spojnicu oka, ili ubodom komarca direktno u krv, a onda se tamo vezati na protein na staničnoj membrani nekog tipa ljudskih stanica. Zajedno s tim membranskim proteinom na koji ste se vi, koronavirus, vezali – tj. vašim odabranim “receptorom” – bit ćete “usisani” kao mjehurić u unutrašnjost stanice. Tamo ćete “hakirati” staničnu gensku uputu, tj. DNK u jezgri, kako biste korištenjem ljudske stanične mašinerije za proizvodnju proteina i replikaciju genske upute proizveli masu svojih potomaka. Oni će, raspadom zaražene stanice, izletjeti natrag u krv i vezivati se na nove stanice, i opet sve u krug.

Ključno je, dakle, u prvom koraku, bilo da koronavirus, preživljavajući u šišmišima, mutira tako da se može privezati na neki receptor negdje na površini neke ljudske stanice. Većina virusa ne može učiniti ništa takvo, ali ovaj je, eto, nekako uspio.

Zato svaki virus koji napada ljude ima tzv. tropizam, ovisno na koju se vrstu stanica uspije vezati. Virusi hepatitisa vezuju se samo za površinu stanice jetre, a virusi poliomijelitisa – dječje paralize – samo za motorne neurone koji prenose impuls za pokretanje udova. Virusi prehlade napadaju sluznicu nosa, a ovaj koronavirus, čini se, prilagodio se stanicama pluća i tamo izaziva gadnu novu vrstu upale.

– Na nju niko od nas ljudi do sada još nije bio u prilici steći imunost pa smo mu, u nedostatku cjepiva, svi podložni – objašnjava akademik Rudan.

Koliko je danas, u umreženom svijetu, lakše suzbiti pandemiju?

– Prvo što su kineski liječnici i naučnici učinili, kada je postavljena sumnja na novi koronavirus koji uzrokuje upale pluća, bilo da su očitali genom novog virusa kojeg su izolirali iz nekoliko oboljelih. Taj su slijed podijelili na internetu sa naučnicima u cijelom svijetu. To je bilo silno važno, jer je omogućilo da svi u cijelom svijetu mogu odmah u ljudi s upalom pluća potražiti prisutnost baš toga virusa u organizmu, pronalaskom tačno te genetske upute. Zahvaljujući napretku genomskih tehnologija, biokemije, telekomunikacija i interneta, već nakon prvih nekoliko dana epidemije virus nije više mogao nigdje nikoga na Zemlji zaraziti, a da ne bude potvrđen i otkriven. Štaviše, nekoliko je stranica na internetu posvećeno otkrivanju novih slučajeva u realnom vremenu na karti svijeta. To su epidemiološki alati koje nikada u istoriji nismo imali, i koji nam danas otvaraju sasvim nove mogućnosti u suzbijanju pandemija – zaključuje akademik Rudan.