Profesor rekonstruisao Kobejev let, tvrdi da je tragedija mogla biti izbjegnuta

Taj 26. januar 2020. godine ostaće dugo u sjećanju svih ljubitelja košarke, a i gotovo 48 sati kasnije ne znaju se svi detalji posljednjeg leta Kobeja Bryanta.

Nije to bio onaj let na koji nas je navikao kroz 20-godišnju karijeru, kada bi se vinuo kroz vazduh, a onda silovito zakucao. Iza leđa, sa dvije ili jednom rukom…

Ipak, u nedjelju ujutru je poleteo helikopter Sikorski S-76B iz 1991. godine ka “Mamba akademiji” na utakmicu ekipe kojoj je Bryant bio trener, a u kojoj je igrala njegova 13-godišnja kćerka Gianna koja je bila sa njim u letjelici. “Mambasita” je bila prava nasljednica velikog asa, koji je često dijelio fotografije i video zapise na kojima zajedno treniraju. Prve informacije su govorili da se na letu nalazi pet osoba, ali se ispostavilo da je čak devet bilo u letjelici.

Kada su tog kobnog jutra ušli u letjelicu trebalo je da 40 minuta kasnije budu na odredištu, nakon što bi prešli 112 kilometara. Mnogi su unajmili stručnjake kako bi im pomogli da raspetljaju sve detalje, a “Njujork Tajms” je među prvima pokušao da objasni kako je pilot Ara Zobajan izgubio kontrolu.

Kako navodi autor Jeff Wise ovaj iskusni pilot se oslanjao gotovo isključivo na sopstveni vid, pa je pokušao da ostane iznad oblaka. Postojala je i druga mogućnost da se koristi “instrumentalnim pravilima leta”, po kojima bi informacije dobijao elektronski o uslovima i terenu koji se nalazi ovdje.

– Međutim, vazdušni prostor nad Južnom Kalifornijom je veoma zauzet i možda bi vam rekli da čekate sat vremena. A, ako zatražite to, onda ste samo jedan od mnogih koji čekaju, bez obzira na to što ste Kobe Bryant – rekao je autoru Paul Cline, profesor-asistent avijacije na Gradskom univerzitetu u Njujorku.

Dakle, usljed guste magle koja je bila kao supa, te činjenice da je letjelica išla prenisko, na što su ih i upozoravali iz kontrole leta.

– Dok je letio nad centrom Los Anđelesa preletio je i preko dvorane u kojoj je Bryant proveo svoju 20-godišnju karijeru. Nastavio je prema planu i mogao je da prati auto-put, jer i pilot bez orijentacije može da se snađe u LA-u samo prateći saobraćaj – objašnjeno je.

U jednom trenutku morao je da zatraži posebnu dozvolu.

– Prije nego što uđe u dolinu San Fernando, u blizini aerodroma, mora da dobije dozvolu kontrole leta. Tu je usporio i počeo seriju skretanja ulijevo. I poslije 11 minuta dobio je odobrenje i nastavio.

I tako je polako i oprezno helikopter stigao na 27 kilometara od “Mamba sportske akademije”, koja je i bila posljednji cilj, a onda odjednom morala da otkaže sve događaje.

– Prvi put helikopter nije letio nad širokim prostranstvom urbanog Los Anđelesa. Ovdje je tlo bilo brdovito i strmo. Magla je nadvila teren i vidljivost nije mogla da bude veća od 50 do 100 metara, a do 9.45 ujutru rastuća temperatura je sklonila maglu iz većeg dijela područja, ali su debeli niski oblaci i dalje bili tu – objašnjeno je.

Helikopter je letio sve niže, pa je stigao na manje od 150 metara od površine.

– U želji da napravi sigurnosni pojas između sebe i sve brdovitijeg terena, pilot je možda započeo brzi uspon, penjući se skoro skoro 300 metara za 36 sekundi. To ga je dovelo veoma blizu dna oblaka koji je u to vreme bio registrovan u blizini lokalnog aerodroma.

Možda nikad nećemo saznati da li je helikopter zaista ušao u oblak, ali ako jeste, onda je naišao na neku vrstu nevidljive linije. A, tada piloti koji upravljaju letjelicom na osnovu vizuelnog pregleda terena više ne mogu da vide tlo. Dakle, jedina stvar koja je omogućavala da se leti bezbjedno više nije postojala.

– Kada uđete u takvu situaciju, onda vaša čula ne rade. Ja uvijek imam osjećaj da padam udesno. Neki imaju osjećaj da padaju u suprotnu stranu ili da idu na gore – tvrdi profesor američkog univerziteta nakon što se pojavio čitav spisak poginulih.

Tada je pilot Zobajan ispred sebe ima izbor. Mora da pokuša da podigne helikopter velikom brzinom jer zna da se ispred njega nalazi brdovit teren, pa bi to morao da učini velikom brzinom, pa je opasnost utoliko veća ili je mogao da se vertikalno prizemlji i dalje daleko od akademije.

Nijedno od ove dvije stvari nisu njemu odgovarale, on je izabrao treću varijantu.

– Zašto? Nikad nećemo moći da uđemo u njegovu glavu i da znamo sigurnu istinu. Ali na osnovu mog letačkog iskustva, znam da iznenadno i intenzivno osjećanje opasnosti stvara osjećaj psihološkog preopterećenja, u kojem je skoro nemoguće racionalno procijeniti opcije. Umjesto toga, biraju se trenutni i najočigledniji izbori. U ovom slučaju, to je značio da pilot pokuša da se vrati na čist vazduh tako što bi zaronio ispod oblaka, uz nagli zaokret, kojim bi pobjegao sa opasnog terena.

Nakon 18 sekundi od trenutka kada je počeo da se okreće, helikopter odjednom gubi 250 metara visine i okreće se ka istoku. U tom trenutku vjerovatne panike i suženog vidnog polja pilot je potpuno smetnuo sa uma da i sa strane može biti strmovit teren. Usled toga je letelica pri brzini od 270 kilometara na čas udarila u obronke planine.

Profesor sa univerziteta se ogradio od ove detaljne procjene i naglasio da je sve ovo samo mogućnost, jer nije isključeno i to da je helikopter doživio iznenadni mehanički problem, koji ga je primorao da padne.

Ipak, on ne može da se otrgne utisku da bi putnici ostali živi da je odlučio da leti na osnovu korištenja svojih instrumenata i elektronskih signala, a ne na osnovu svog vida.