Zagađenje sarajevskog zraka počelo je krajem 1950-ih godina

Prva mjerenja zagađenja zraka u Sarajevu provedena su još davne 1957. godine, navodi historičarka Aida Ličina Ramić u njenom istraživanju objavljenom u Zborniku “Poplava, zemljotres, smog: Prilozi ekohistoriji BiH u 20. stoljeću”.

– O zagađenju zraka možemo govoriti tek od konca pedesetih godina prošlog stoljeća i sredine šezdesetih jer na ovim prostorima, do tog razdoblja nije bila razvijena industrija već je dominiralo agrarno društvo, zbog čega ni zagađenje nije bilo veliko. Nije zapravo bilo puno velikih urbanih sredina koje se intenzivno počinju razvijati poslije 1945. godine – kazala je Ličina Ramić u razgovoru za Fenu.

Kako navodi, prve konkretne mjere protiv zagađenja preduzete su sredinom šezdesetih, kada je u Sarajevu formirana Komisija za čistoću vazduha. U njenom izvještaju objavljenom 1967., gradskim vlastima su predložene i prve konkretne mjere za popravljanje stanja, bazirane prije svega na promjeni načina loženja u pećima na ugalj u domaćinstvima i svim radnim organizacijama, održavanjem ispravnosti stroja ložišta, pa do filtera za prečišćavanje.

Predlagano je da se podstiče grijanje na struju, upotrebljava gorivo s manjim postotkom sumpora te produžava zimski odmor u školama.

– To su bile konkretne mjere predlagane šezdesetih godina proteklog stoljeća, a o tome koliko su implementirane, nisam pronašla podatke, međutim, već početkom sedamdesetih godina se donosi prvi zakon o zaštiti vazduha na nivou grada Sarajeva – rekla je Ličina Ramić.

Bitno je još spomenuti, po njenim riječima, veliki projekat zaštite čovjekove okoline, pokrenut tokom sedamdesetih, kao ključni momenat kad je rječ o poduzimanim mjerama u gradu. Bio je to višegodišnji, veoma dobro osmišljeni, organizirani i realizovani poduhvat.

– Kad bismo htjeli povući paralelu između tadašnjih i sadašnjih dešavanja i prilika, treba imati na umu da je riječ o dva potpuno različita društveno-politička i ekonomska sistema. Tadašnje okolnosti su se bazirale na principu samoupravljanja dodatno ojačanog Ustavom 1974. godine, čime su zapravo republike, pa i lokalne sredine poput općina, u ovom slučaju konkretno grad Sarajevo kao zajednica općina, imale prilično široke ovlasti naročito kad je riječ o okolinskoj politici, zaštiti i borbi protiv zagađenja. To je zapravo jedan od ključnih momenata kad govorimo o projektu zaštite okoline i njegovoj uspješnoj realizaciji – navela je Aida Ličina Ramić.

Tu su se zapravo, navodi ona dalje, podudarili interesi onovremene političke elite na svim nivoima u Bosni i Hercegovini i na nivou Jugoslavije, potom velikih industrijskih preduzeća i inozemnog faktora u vidu kredita međunarodne banke iz Washingtona.

Ta tri ključna momenta mogu se zapravo smatrati receptom koji je doveo do uspješne realizacije projekta zaštite čovjekove okoline, naglašava ova historičarka.

– Danas, kad je društveno-politička situacija bitno drugačija, prvenstveno bi trebalo imati konkretni, dugogodišnji projekat, ali ga nemamo koliko mogu vidjeti, već najčešće kratkoročne mjere, uglavnom normativne, koje se ne implementiraju, odnosno dosta toga je dobro riješeno ‘na papiru’, ali ne toliko i u praksi. Dolazi i do ‘preklapanja’ nadležnosti, pa vrlo često, što se može vidjeti u nastupima u medijima, niže jedinice vlasti, u ovom slučaju općine i Kanton, nemaju u tolikoj mjeri čak ni kontrolu nad svim zagađivačima zraka trenutno u Sarajevu – zaključila je Aida Ličina Ramić.

Ona je, također, naglasila veliku ulogu Emerika Bluma, vizionara, nekadašnjeg vrsnog privrednika i uspješnog gradonačelnika Sarajeva, u projektu zaštite okoliša koji se nije odnosio samo na zrak već, sveobuhvatno, još i na vodu i tlo.