Šta BiH može da očekuje od hrvatskog predsjedavanja EU? Čuda sigurno ne

Odnosi EU-Hrvatska-BiH – jednačina je sa više nepoznatih. Jedino što je za sada, a i za dogledno vrijeme pred nama, potpuno izvjesno jeste da sa bh. strane niko ozbiljno niti radi niti je namjeravao da radi na rješavanju postavljenog matematičkog zadatka. Ako je neka utjeha, ni na ostalim pobrojanim stranama situacija nije mnogo bolja…

Krenimo redom. Hrvatska da je birala kada će izaći na evropsku scenu i kormilariti Vijećem ministara EU, nije mogla izabrati gori trenutak: Brexit, višegodisnji finansijski proračun, klimatske promjene, migrantska kriza, globalna uloga, sigurnost, unutrašnjo-evropska kohezija i funkcionalnost, budućnost proširenja… Da, i kao šlag na to, nepredvidivost razvoja američko-iranskih “odnosa”, u čemu Brisel grčevito ali uzaludno nastoji da spasi što se spasiti može od sada već komiranog nuklearnog sporazuma sa Iranom, piše Elvir Bucalo za infoRadar.

MACRONOVE LIDERSKE PRETENZIJE

Evropi, a s njom i Hrvatskoj, bilo bi nemjerljivo lakše kada bi, uz sve ovo, znali šta se dešava u glavi francuskog predsjednika Macrona, kojeg mnogi, a ponajprije on sam, vide kao novog evropskog lidera nakon što EU (konačno) napuste Britanci a kancelarka Merkel se (konačno) povuče u penziju.

Jasne liderske pretenzije francuskog predsjednika su tako prepoznate u nedavnom vetu na otvaranje pregovora o prijemu sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom i istovremenim pozivima da se reformiše proces proširenja Unije, kao i sama EU.

Predsjednik Evropskog pokreta u Francuskoj, Yves Bertoncini, je uvjeren da je Macron iziritiran činjenicom da njegov politički uticaj u Evropi danas nije na nivou na kakvom bi on želio da bude, posebno kada su mnogi u Briselu prečuli njegove pozive na unutrašnje reforme, čiji odraz bi trebao da bude i višegodišnji evropski budžet i njegovi prioriteti. Veto na integracijski progres dvije zapadnobalkanske države je konačno svjetla evropske pozornice okrenuo u punom sjaju na njega, sto je Macronovoj inspiraciji dalo krila, pa je trampovski umovao o NATO, Evropi, prisvajajući od Brisela ne samo evropske, već i institucije Alijanse.

“Ukoliko se usvoji ambiciozan višegodišnji finansijski okvir 2021-2027 i provedu reforme EU, posebno reforma procesa prijema, i to sve prije mogućeg proširenja, i ako Macron bude time zadovoljan, moguće da on tada digne veto na početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom”, kaže Bertoncini.

Činjenica jeste da je francusko-nizozemski radni dokument već sačinjen i da cirkuliše Unijom jeste ohrabrujuća, tim prije što predviđa bolju podršku susjedima EU, bez obzira da li je za njih planirano ili ne evropsko članstvo. Macron mora biti siguran da su se njegove primjedbe čule, da bi uopšte pristao da do proljeća promijeni mišljenje, uvjeren je predsjednik Evropskog pokreta Francuske i dodaje:

“Za takvo nešto je neophodno da kandidatske zemlje daju više garancija da su sposobne na suštinske reforme kada je riječ o vladavini prava, očuvanju demokratskog pluralizma, borbi protiv korupcije, suzbijanju organizovanog kriminala i krijumčarenja svih vrsta…” A jasni rezultati se očekuju već danas.

Uz sve pobrojano sta čeka Hrvatsku na mjestu predsjedavajuće je i želja da se neevropskom jugoistoku i evropskom sjeverozapadu predstavi kao nezaobilazna spona u ispunjenu evropskih aspiracija. Otuda i summit što će se održati početkom maja u Zagrebu, najavljivan kao prekretnica u procesu proširenja, još jedna potvrda 17 godina starog obećanja o evropskoj budućnosti zapadnog Balkana, datog na summitu u Solunu.

U PITANJU KREDIBILITET ZAGREBA

Nakon Macronovog veta, u Zagrebu će biti sretni da do summita barem odblokiraju pregovore sa S.Makedonjom i Albanijom. Nije slučajno da je premijer Plenković, ne čekajući zvanični početak predsjedavanja Unijom, već pokucao na vrata francuskog predsjednika nastojeći da ispita kojim pravcem teku Macronove misli i može li već sada da prekriži visoka očekivanja kada je riječ o proširenju.

Da trenutni problem može biti dugoročno dobra vijest, tj. da se u Macronovom stavu može naslutiti nešto konstruktivno, ukazuje Igor Davidović, nekadašnji prvi bh. pregovarač o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, potom i ambasador u Washingtonu i Briselu, a sada politički analitičar Centra za evropske studije:

“Ključna formulacija iz njegovog stava je da evropska politika uslovljavanja i
proširenja, koja je vođena do sada, nije dovela do afirmisanja evropskih vrijednosti u zemljama-potencijanim članicama. Tu se prije svega misli na uspostavu vladavine prava, neutralisanje korupcije i sive ekonomije. Prema tome, ‘Macronova doktrina’ nije bez osnova, nije bez razloga i ne može biti tek tako odbačena. Sa druge strane, Francuska je velika ekonomska i vojna sila koja ima snažan glas u EU, i o tome će se voditi računa kada se bude definisao stav EU”, kaže Davidović.

Kada su odnosi Zagreba i Brisela u pitanju, poneko će se prisjetiti ne tako davnog hladnog prijema Plenkovićevog nastojanja da Evropski parlament i Evropsko vijeće uvaže stavove bosanskih Hrvata, HDZ-a tačnije, odbacivanje izbora Željka Komšića, pozive na federalizaciju, zaklinjanje u legitimno predstavljanje i konstitutivnost naroda kakvu je Evropa poodavno preboljela.

To bi moglo da ostavi posljedice poput dovođenja u pitanje kredibiliteta Zagreba pri pregovorima i lobiranju po temama agende predsjedavanja EU, posebno o deblokadi procesa proširenja.

Hrvatska, EU i BiH imaju još bolnih, aktuelnih zajedničkih tema – jedna od njih su sigurno migranti. Brojni izvještaji, video-priče različitih TV kuća i svjedočenja očevidaca o zlostavljanju kakvom su od strane hrvatske policije izloženi migranti, pobijaju mlake demante zvaničnog Zagreba. S druge strane, Hrvatska, kao dobar evropski đak, samo nešto revnosnije ispunjava zadaću koju joj je dao Brisel – južnu granicu EU učiniti nepopusnom po svaku cijenu. Nagrada je: skori ulazak u zonu Schengena.

MAJSKI SUMMIT U ZAGREBU

O uticaju promjene na čelu hrvatske države na odnose sa BiH još je rano govoriti; umesto toga, preskačući nediplomatske poruke Milanovića Sarajevu i Beogradu, sjetimo se njegovog svojevremenog “mudrovanja” o Schengenu za koji se sada na hrvatskoj strani svi zdušno bore: “To je tek nus pojava evropskih integracija”, rekao je tadašnji premijer Milanović prilikom jedne od posjeta Briselu.

U najkraćem, hrvatskom rejtingu bi više nego dobrodošao napredak u procesu približavanja EU kandidata, barem političko zeleno svjetlo za Sjevernu Makedoniju i Albaniju… Ostali, dugoročni ciljevi politike proširenja, kakvi bi trebali biti potvrđeni na majskom summitu, ovise od uspjeha dogovora na višoj, evropskoj razini, gdje ključnu riječ ima Francuska i nekoliko skeptika, poput Nizozemske i Danske.

Oni koji znaju kako funkcioniše briselska mašinerija u najboljem slučaju ne očekuju značajnije korake, čak i po pitanju konkretnog početka pregovora sa dvije kandidatske zemlje prije nego što Njemačka od Hrvatske krajem juna ne preuzme evropsko kormilo.

Na kraju, ostadosmo mi, neusaglašeni, nespremni, nefunkcionalni… U takvom stanju i atmosferi, nakon godine čekanja na formiranje državne vlasti, uz sve dramatske zaplete političke sapunice, kao vic zvuče najave skorog intenziviranja euroatlantskih integracija. Opet, naši prvi susjedi su šest mjeseci pred nama na čelu EU, poslije 17 godina od Soluna u maju u dvije godine već drugi summit o proširenju, mogli bi to biti razlozi za blagi optimizam da će, opet ne zahvaljujući nama, biti pozitivnih pomaka…

A nama iz glave ne ide Woody Allen koji na početku njegovog filma Annie Hall utučen prizna: “Ne bih nikada bio član kluba koji bi pristao da mene primi za člana…”