Hakan Šukur
Bio je bogat, slavan i uživao legendarni status u Turskoj, Erdogan mu je uzeo sve
Vozim za Uber, taksiram. Da, i prodajem knjige povremeno…
Hakan Šukur jedan je od najvećih fudbalera Turske svih vremena. Umjesto da uživa u mirnim penzionerskim danima i troši zarađene milione, živi životom izbjeglice i jedva sastavlja kraj s krajem. Razlog: protivnik je Erdogana i njegove politike.
Šukur je sa Galatasarajem 2000. osvojio Kup UEFA, a 2002. sa svojom zemljom bio je treći na Mundijalu. Za državni tim odigrao je 112 utakmica i postigao 51 gol.
U domovini ga smatraju državnim neprijateljem i sva njegova imovina odavno je zamrznuta, vrlo vjerovatno i konfiskovana. Pričalo se i pisalo kako živi u Americi i jedva sastavlja kraj s krajem.
Da drži pekaru i tako na jedvite jade prehranjuje porodicu. Sad više nema ni pekare. Posao je propao i Hakan Šukur živi još teže. Po američkim standardima na ivici siromaštva. Vozi za poznatu taksi službu Uber, a u slobodno vrijeme prodaje knjige na ulici. I sve to zato što nije želio da šuti. Zato što je kritikovao jednog od najvećih diktatora 21. vijeka – Redžepa Tajipa Erdogana. Sebi i svojoj prorodici upropastio je život, ali kako kaže, sačuvao je čast.
Novinari njemačkog Bilda sjetili su se Hakana Šukura.
Dobar dan, gospodine Šukur.
– Zdravo, kako ste – Hakan Šukur počeo je razgovor na njemačkom.
Pa, vi govorite njemački?
– Pomalo, ali bolje da pređemo na turski.
U redu. Gdje ste trenutno, gdje smo vas našli?
– Upravo počinjem smjenu, na poslu sam.
Čuli smo da nema više vaše pekare, čime se sada bavite?
– Vozim za Uber, taksiram. Da, i prodajem knjige povremeno.
Da li vas ljudi prepoznaju kada uđu u taksi?
– Jednom je jedan putnik ušao u automobil i kazao: “Ja vas poznajem. I volio sam vas kao igrača, ali morat ću da izađem. Izvinite, ne želim da imam ništa sa vama”‘ A imam i još jednu zanimljivu priču… Prije pokušaja puča u Turskoj sreo sam jednog svog zemljaka, studenta. Bio je sam na ulici. Tražio je da napravimo selfi. Kada se vratio u Tursku vlasti su otkrile tu fotografiju u njegovom telefonu. Uhapšen je odmah, 14 mjeseci proveo je iza rešetaka. Tamošnja vlast sve to radi namjerno. I vrlo brutalno. Žele da me izbrišu, žele da ne postojim.
Za vas danas u Turskoj drže da ste neprijatelj države?
– Ja sam neprijatelj Vlade, a ne države i turske nacije. Volim našu zemlju, našu zastavu. Neprijatelj sam pogrešne politike i stava čiji su ciljevi da nas odvoji od zapadne civilizacije. Ti političari učinili su mnogo zločina i plaše svih onih koji ih podsjećaju na te zločine.
Ali vi ste bili član Erdoganove stranke…?
– Partija me je pozvala jer je imala ideju da me iskoristi. Pristao sam. Da nisam prihvatio taj poziv i ušao u politiku nikada ne bih znao kako stvari u Turskoj funkcionišu. Vidio sam mnogo korupcije, mnogo izvještaja o nekim vrlo lošim stvarima koje se rade… Onda sam podnio ostavku 2013. Tada je počeo moj pakao.
Erdogan vas je proglasio personom non grata. Optuženi ste da ste “gulenista” (pokret Fethullaha Gulena), terorista. Da li ste?
– Ne, nisam gulenista. Samo sam javno radio neke stvari koje su legalne u mojoj zemlji. Govorio sam o strašnim stvarima koje vlast radi. Ali pošto se zovem Hakan Šukur bila je to idealna šansa za njih da počnu da zatrašuju ljude. Ako mogu tako sa Hakanom Šukurom, zašto ne bi mogli sa bilo kim drugim? Stvar je bila jasna. Svi koji nisu željeli da misle kako Erdogan proglašavani su za izdajnike, teroriste. To cijeli svijet zna i niko ništa ne preduzima.
Šta se dogodilo nakon što ste okrenuli leđa Erdoganu?
– Sve mi je uzeo, pravo na slobodu, pravo da govorim, pravo na rad. U Turskoj imam desetine miliona dolara. Sve mi je zaplijenjeno. Mog oca su otjerali u zatvor… U Turskoj postoji samo glas jednog čovjeka i zajednice ljudi koja ga prati. Glas Erdogana. Svako drugo mišljenje u Turskoj apsolutno je neprihvatljivo. Ja vam ovdje govorim o zemlji u kojoj možete biti uhapšeni zbog jednog ili dva tvita, nekoliko komentara. Zato sam ja ovdje u Americi sa svojom porodicom.
Osjećate da vam je nanesena nepravda?
– Naravno! Zašto mi ne kažu koji sam to zločin počinio?! Govore samo: izdajnik, terorista. Svako može da vjeruje u ono što želi. Ali u globalnom svijetu treba da djelujemo zajedno. Ne samo protiv Erdogana, nego protiv lošeg razmišljanja, protiv jednoumlja, terorizma, protiv onih koji su protiv čovječanstva.
Erdogan vas optužuje da ste imali ulogu u pokušaju državnog udara 2016…?
– Eto, neka mi objasne koja je to moja uloga bila.
Kada ste shvatili da u Turskoj više niste sigurni?
– Čim sam se povukao iz partije više nisam mogao da živim tamo. Na butik moje žene bacali su kamenje, moja djeca su maltretirana na ulici. Dobio sam prijetnje poslije svake izjave koju sam dao… Morao sam da odem. Za početak, da bih mogao bez brige da pošaljem djecu u školu. Čim sam otišao uhapsili su mi oca. U zatvoru je obolio od raka. Pustili su ga zbog toga, sada je u kućnom pritvoru. Majka takođe ima rak. Oboje su teško bolesni i imaju finansijskih poteškoća. Svako ko ima neke veze sa mnom ima mnogo problema u životu.
Kazali ste da vam je imovina zaplijenjena…?
– Imam pravo na svoju imovinu, to je potvrdio i Evropski sud pravde. Ničije vlasništvo ne može da se otuđi. Ali u Turskoj nema vladavine prava tako da je sve uzalud. Čak ne mogu ni svoje stanove da izdajem, jer bi potencijalni stanari bili ugroženi. Tako sam završio na dnu, ne mogu da koristim pravo na svoj novac i nekretnine. Zato ovdje radim ono što radim.
Nigdje u svijetu nemate nikakav novac?
– Ne. Sve sam uložio u Tursku. Nisam hteo ni u kakve poreske rajeve. Zato sam ostao bez ičega. Ništa mi nigdje nije ostalo. Spreman sam onima koji tvrde da imam bogatstvo van svoje zemlje da svo to bogatstvo poklonim.
Kao legenda Galatasaraja isključeni ste iz kluba?
– To je bila odluka predsjednika države.
I dalje imate kontakte s nekim ljudima u domovini?
– Imam. Čak i s pojedincima bliskim vlastima. Neki od njih prebacuju svoj novac u SAD, mada su na strani Vlade. Prosto je, smatraju da Turska više nije sigurna zemlja. Mnogi poznati ljudi koji ovdje dolaze na odmor susreću se sa mnom tajno. Kažu da se mole za mene i moju porodicu i poručuju da se ne ljutim ako kažu ponešto loše o meni tamo u Turskoj, jer moraju. Razumijem ih, u nevolji su.
Da li Erdogan koristi i sport kao instrument svoje politike?
– Da, fudbal u Turskoj nije autonoman, kao ni mnoge druge oblasti. Nema slobode.
Zašto niko od poznatih, velikih sportista ne podigne glas protiv vlasti?
– Zastrašeni su. Usta su im zapušena. Odmah bi bili žestoko napadnuti kroz medije.
Mnogo je Turaka u Njemačkoj koji podržavaju Erdogana. Zašto je to tako?
– Gledaju tursku televiziju koja utiče na njihovo razmišljanje. Ne mogu da zamjerim tim ljudima, ili da ih mrzim. Oni su ipak moj narod.
Šta treba da se dogodi da biste se vratili u domovinu?
– Prvo, da bi se nešto promijenilo moraš da se boriš da se to dogodi. Potrebna bi nam bila podrška velikih, uticajnih zemalja. Svi treba da se bore za demokratiju i slobodu, za vladavinu zakona i pravde. Evropa i svijet bi morali to da podrže, na pošten način. Erdogan mora da se vrati demokratiji i ljudskim pravima. Da bude neko ko brine o ljudima i njihovim pravima. Da bude predsjednik kakav je Turskoj potreban. Mnogi ga prate i slušaju. Treba da širi mir. To su vrijednosti koje treba da važe za cijeli svijet.
