Porodica Hadžić proizvodi povrće ekstra kvaliteta, ali nemaju ga kome prodati

Porodica Hadžić iz Janje kod Bijeljine jedna je od najvećih proizvođača mrkve u Republici Srpskoj.
Iako je ove godine bilo problema sa bolestima, zadovoljni su postignutim prinosom, ali ne i cijenom ovog korjenastog povrća, koju, upozoravaju, ugrožava nekontrolisan uvoz.

Treća generacija Hadžića bavi se proizvodnjom korjenastog povrća od kojeg najviše siju mrkvu.

U ovaj posao uključeni su otac i tri sina, a ukupno 12 članova ove porodice angažovano je od sadnje do prodaje. Ove godine Hadžići su mrkvu zasijali na 20 hektara i ostvarili prinos od šest do sedam tona po dunumu.

– Velika ulaganja, a sve sami finansiramo. Sve je skupo, a najskuplje sjeme. Nabavljamo ga iz Francuske. Za 100.00 sjemenki sorte Bolero, kojima možemo posijati malo više od pola dunuma, moramo izdvojiti 130 KM. Sami izračunajte koliko nam samo za sjemena treba za 20 hektara. I kad je godina dobra, to se sve pokrije, a kad nije onda smo na gubitku – kaže Mensur Hadžić.

Obilne padavine u proljeće pogodovale su bolestima, što se negativno odrazilo na ukupnu proizvodnju.

– Bilo je dosta truleži. Neke parcele sam potanjirao jer se rod nije mogao spasti. Srećom, ljetnja i pozna mrkva su bile bolje. Šta je, tu je – kaže Mensur.

Za prodaju je zadužen najstariji član porodice, Ferid (76) koji nikako nije zadovoljan cijenom.

– Prošle godine kilogram mrkve smo prodavali za jednu marku, a bila je i velika potražnje. Ove godine cijena je duplo niža, kilogram mrkve, prve klase se prodaje za pola marke, a ona lošija u bescjenje – kaže Ferid.

Dodaje da ove godine nije zadovoljan ni plasmanom.

– Moj otac je proizvodio mrkvu za bolnicu u Banji Koviljači. I tada smo znali za koga proizvodimo. A sada je drugačije. Udavi nas “goli šverc”. Imamo znanje, imamo mašine, povrće nam je ekstra kvaliteta, ali nemamo ga kome prodati. Mnogo bi nam značilo da imamo ugovorenu prodaju. Mučiš se, ali znaš da neće propasti. A ovako, šta Bog da – kaže Ferid Hadžić.

Ove godine su instalirali i sistem za navodnjavanje kap po kap. Iako su u prethodnim godinama ulagali značajna sredstva u mehanizaciju, mašine za vađenje i traktore, neophodno je da nabave kombajn, mašine za pranje mrkve i pakovanje.

– Polovna mašina za vađenje šargarepe košta 12.000 eura, bubanj za pranje je oko 2.000 eura, a traka oko 1.000 eura. Nismo tražili podsticaj od Ministarstva poljoprivrede RS, ali bi nam dobro došao. Država treba da pomogne poljoprivrednicima, naročito mladim ljudima, da ih zadrže ovdje. Samo iz moje ulice odselilo je na zapad osam mladića. I mi ostajemo bez radne snage – kaže Mensur.

Hadžići imaju u planu i da izgrade hladnjaču u kojoj bi čuvali mrkvu, kako je zbog neadekvatnog skladištenja ne bi morali prodavati po niskim cijenama. To bi im, kako kažu, omogućilo i povećanje proizvodnje ali i zapošljavanje novih radnika.

– Bili smo počeli da gradimo hladnjaču i stali na pola puta. Nismo imali više novaca. Za motore i panele nam treba oko 5.000 evra. Nadamo se da ćemo ipak i to završiti. Bilo bi nam mnogo lakše. Lagerujemo i čuvamo mrkvu pa čekamo povoljniju cijenu. Ovako smo prinuđeni da je prodamo pa nas često i nakupci ucjenjuju – ističu ovi janjarski poljoprivrednici.