Srbija i demokratija
Kad pisce i novinare proglase atentatorima i teroristima
Postavi mu novinar N1 Miodrag Sovilj pitanje o ocu ministra policije Nebojše Stefanovića i njegovoj umiješanosti u trgovinu oružjem, a predsjednik ni pet ni šest – nego odmah završi na Vojno-medicinskoj akademiji sa teškim kardiovaskularnim problemima
Srpski državni funkcioneri su nježna, tankoćutna, preosetljiva bića čiju fragilnu mentalnu i tjelesnu ravnotežu može da poremeti svaka sitnica. Zato se svi građani, a poglavito predstavnici sedme sile, moraju prema njima ophoditi pažljivo, delikatno, u rukavicama, jer bi svaka grublja riječ ili nepromišljen gest mogao da naruši njihovo krhko zdravstveno stanje. Evo, recimo, slučaj predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Postavi mu novinar N1 Miodrag Sovilj pitanje o ocu ministra policije Nebojše Stefanovića i njegovoj umiješanosti u trgovinu oružjem, a predsjednik ni pet ni šest – nego odmah završi na Vojno-medicinskoj akademiji sa teškim kardiovaskularnim problemima, piše Tomislav Marković za AJB.
Sovilju je bilo malo što je predsjedniku postavio nezgodno pitanje, već je i svoj telefon opasno približio predsjednikovom licu kako bi ovaj pročitao dokument o posjeti Branka Stefanovića fabrici oružja „Krušik“, a poznato je koliko zračenje mobilnih telefona loše utiče na zdravlje. Naravoučenije: glupo je podmetati predsjedniku mobilni telefon pod nos, ma koliko dotični telefon bio pametan. Treba slijediti predsjednikov primjer koji se u javnosti uvijek pojavljuje sa hrpom dokumenata u staromodnoj, odštampanoj, analognoj formi.
Novinarsko pitanje kao ubojito oružje
Pitanje o Branku Stefanoviću, kompaniji GIM koja je kupovala oružje od „Krušika“ po povlaštenim cijenama, o Ministarstvu policije bez čije dozvole se ne može trgovati oružjem, potencijalnoj korupciji, trgovini uticajem i kriminalu – nije postavljano samo predsjedniku Srbije, već i nadležnim institucijama kao što su Tužilaštvo ili Agencija za borbu protiv korupcije. Iz navedenih ustanova na tu temu se uglavnom čuje muk, po čemu bi se moglo zaključiti da i tamo rade neke nježne, tanane dušice osetljive na nezgodna novinarska pitanja. Te institucije su samo diskretnije od predsjednikovog kabineta, pa zato još nismo čuli da je nakon postavljenog pitanja jedan tužilac dobio lupanje srca, drugi pao u nesvijest, trećem je drastično pao šećer u krvi, a četvrti je doživio fras.
Sasvim je moguće da se veći dio Tužilaštva nalazi po beogradskim klinikama, valjda nam zato pravosuđe tako sporo i kilavo funkcioniše. Na temu afere „Krušik“ u Agenciji za borbu protiv korupcije jedva su procijedili da je u toku “prethodna provjera ispunjenosti uslova za pokretanje postupka”, i to još prije tri nedjelje. Od tog doba se ne oglašavaju, pa nas ne bi čudilo da je cjelokupno rukovodstvo hospitalizovano, jer ni najotporniji organizam nije u stanju da odoli podmuklim novinarskim pitanjima.
Razni zvaničnici i lojalni novinari koji nikad ne postavljaju nezgodna pitanja odmah su zagraktali kako je Vučićevo zdravstveno stanje direktno prouzrokovano pitanjem Miodraga Sovilja. Redali su se zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić, predsjednikova savjetnica za medije Suzana Vasiljević, dežurni ljekar Nebojša Krstić, dežurni pacijent Dragan J. Vučićević i mnogi drugi dijagnostičari – svi složni u ocjeni da uzrok predsjednikovih problema sa srcem leži u novinarskom pitanju, načinu na koje je postavljeno i izboru riječi („da se ne zavitlavamo“).
Da bi se ovakvi problemi u budućnosti preduprijedili, neophodno je zabraniti novinarima da postavljaju pitanja od javnog značaja, zabraniti upotrebu povratnog glagola „zavitlavati se“ i dotičnu riječ koja izražava radnju izmotavanja izbaciti iz Rečnika Matice srpske, odakle širi svoj pogubni uticaj na srčane bolesnike. Po ovim medicinskim stručnjacima ispalo je da je pitanje Miodraga Sovilja zapravo bilo maltene atentat, pokušaj ubistva predsjednika riječima, zbog čega se novinar N1 našao na meti medijskog linča. Možda će nekome djelovati čudno tvrdnja da se izgovorenim riječima može nasrnuti na nečiji život, ali tako mogu da reaguju samo neznalice koje ne shvataju koliko su državni činovnici nježna i baršunasta bića.
Izmišljeni atentat u Boriku
Nisu samo naprednjački organizmi natprirodno osjetljivi na riječi koje ne žele da čuju, kod nas na vlast po pravilu dolaze neki tankoćutni, duševni ljudi. Tanani mentalni i tjelesni sklop srpskih vladara – to je jedna od naših postojanijih tradicija. Sjetimo se samo pomalo zaboravljenog slučaja iz januara 2012. godine, takođe povezanog sa trgovinom oružjem, kad se iznenada pokazalo da je čitav državni vrh Srbije i Republike Srpske, kao i duhovni vođa vaskolikog srpstva patrijarh Irinej – izrazito krhke građe koju može da ugrozi nezgodna riječ, doduše u pisanoj formi.
Te davne 2012. uoči proslave neustavnog Dana Republike Srpske u banjalučkoj sportskoj dvorani Borik, gdje je proslava zakazana, policija je pronašla arsenal oružja i eksploziva. Odmah su po patriotskim medijima krenule špekulacije kako je planiran napad na srpsko svjetovno i duhovno poglavarstvo, iza čega stoje Al Kaida i Oslobodilačka vojska Kosova. Međutim, medijske konstrukcije pokvario je Božidar Stanišljević zvani Bole, dugogodišnji radnik Borika, koji se dobrovoljno prijavio policiji, objasnio da je oružje njegovo, te da ga je privremeno uskladištio na svom radnom mjestu kako bi ga kasnije prodao na crno. Državni funkcioneri i lojalni mediji nastavili su da spinuju o pokušaju terorističkog napada i atentata na krem srpstva, pošto su na proslavi bili Milorad Dodik, predsjednik Srbije Boris Tadić, premijer Mirko Cvetković, potpredsjednici Vlade Ivica Dačić i Jovan Krkobabić, i patrijarh Irinej – ali uzalud. Nikakvog pokušaja atentata nije bilo, što je odmah svima bilo jasno, pa Stanišljević na kraju nije optužen za terorizam, već za nezakonito posjedovanje i prodaju oružja.
Par dana kasnije Andrej Nikolaidis objavio je tekst „Šta je ostalo od Velike Srbije“ na portalu e-novine, gde se pozabavio Boletovim slučajem, propitao malo nastanak Republike Srpske na genocidu, te napisao par nezgodnih rečenica kao što su sljedeće: „Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda”.
Hajka na Nikolaidisa i Forum pisaca
I tad je počelo veselje. Podgorički “Dan” i beogradska “Politika” (na naslovnoj strani) započeli su hajku na Nikolaidisa, vadeći njegove riječi iz konteksta, optužujući ga da je terorista i da je podržao atentat na predsjednika Tadića i ostale funkcionere. Atentat kog, kao što su svi i tada znali, nije bilo. Medijski linč se zalaufao, pa je Forum pisaca objavio proglas u kojem je, između ostalog, stajalo: “Pozivamo da se odmah obustavi ova fatva i poziv na linč koju su ‘Politika’ i drugi mediji objavili i da se u cijelosti na uvid javnosti pruži sporni Nikolaidisov tekst kako bi se vidio njegov pun sadržaj i na taj način dozvolilo svima zainteresovanima da forimiraju jasan stav o onome što je Andrej Nikolaidis iznio u članku. To je osnovno ljudsko i demokratsko pravo, koje se Andreju Nikolaidisu ovakvim ponašanjem medija ukida, čime se on unaprijed proglašava krivim”.
Hajka se tek tada zahuktala, samo su se na meti pored Nikolaidisa sada našli i potpisnici proglasa iz Foruma pisaca, a poseban pik su političari i odani im mediji imali na Sretena Ugričića, tadašnjeg upravnika Narodne biblioteke Srbije. Ministar policije Ivica Dačić mu je poručio da to može da priča “iz zatvora, a ne iz biblioteke”, razgoropadili su se i drugi članovi Vlade, proglasili pisce teroristima i atentatorima, dok su mediji zdušno razrađivali te teze i dolivali ulje na vatru.
Razvio se stravičan medijski linč demokratske provenijencije koji neobično podsjeća na ove današnje naprednjačke, u čemu je prednjačio tabloid “Press” koji u to vrijeme više nije uređivao Dragan J. Vučićević, već Veljko Lalić, današnji urednik “Nedeljnika”. U hajku su se uključili ondašnji dežurni analitičari i intelektualci poput Bože Prelevića, Čedomira Čupića i Žarka Trebješanina (današnji veliki borci protiv autokratije i neslobode), tadašnji predsjednik Udruženja književnika Srbije Radomir Andrić, razni neslobodni strijelci kao što je Mario Spasić, nebrojeni medijski djelatnici i silni online komentatori koji su tražili krv.
Obračun države sa zlim piscima
Ludilo je toliko eskaliralo da je tadašnji ambasador Srbije u Podgorici Zoran Lutovac uputio protestnu notu Ministarstvu spoljnih poslova Crne Gore, a Ministarstvo spoljnih poslova Srbije (pod vođstvom Vuka Jeremića) protestovalo kod crnogorskog ambasadora u Beogradu. Zvanična Srbija se u svom demaršu obrušila ne samo na Nikolaidisov tekst, već i na njegov roman “Mimezis”, jer se taj podmukli spisateljski terorizam još drastičnije ispoljava u fikciji. Kao povod su iskoristili to što je Nikolaidis tada bio savjetnik za kulturu predsjednika Skupštine Crne Gore, a svaka prilika je zgodna da se udari čarlama drugom oku u glavi koje nas je onako mučki napustilo, poništavajući srpske snove o izlasku na srpsko more.
Vlada Srbije u kojoj je većinu imala Demokratska stranka održala je hitnu telefonsku sednicu povodom slučaja zlih pisaca terorista, i konsenzusom smijenila Ugričića sa mjesta upravnika Narodne biblioteke. Kako je tada izvještavao “Press” – “ministru kulture Predragu Markoviću naloženo je da provjeri da li na spisku potpisnika koji se zalažu za Nikolaidisa ima još nekog ko je na nekoj državnoj funkciji, kako bi takođe bio smijenjen”.
Po istom tabloidu, tadašnji ministar odbrane “Dragan Šutanovac okarakterisao je izjave Nikolaidisa kao poziv na linč državnih funkcionera”, ostali članovi Vlade su proglasili Ugričića i ostale pisce teroristima (osim jednog izuzetka – ministra kulture Predraga Markovića), a iza svega je stajao Boris Tadić. Ugričiću nije pomoglo ni to što je podvio rep, izjavio da je svoj potpis na inicijativu Foruma stavio neoprezno, da ne podržava terorizam već „Vladu Srbije i državni vrh“. Kao što je u minucioznoj analizi cijelog slučaja “Kako smo postali teroristi” napisao književni kritičar Saša Ćirić: “Tako je od egzemplarne žrtve postao smušena figura državnog činovnika i intelektualca koji se uplašio i povukao pod lavinom isfabrikovanih i teških optužbi”.
Bauk književnog terorizma
Mediji su se utrkivali u dodavanju suhog granja na lomaču, tu nije bilo razlike između “Politike”, “Večernjih novosti”, televizija sa nacionalnom frekvencijom, Nove srpske političke misli, sajta B92 i tabloida, među kojima je prednjačio “Press” koji je objavljivao čak i privatne mejlove članova Foruma, dobijene ko zna kako, valjda od nekog iz bezbjednosnih službi. Tu otrovnu atmosferu tih sam dana opisao u “Manifestu književnog terorizma”: “Sve sile SAO Halucinacija sjedinile su se u svijetu hajku protiv bauka književnog terorizma: ministar policije & interpretacije i ministar odbrane od zdravog razuma, Vlada i Vladine organizacije, najstariji dnevni list i najmlađi noćni toaletoid, lažne demokrate i pravi nacional-socijalisti, ratni huškači i mirnodopski hajkači, nezavisni ludaci i zavisni intelektualci, anonimni komentatori sa tastaturama podešenim na rafalnu paljbu i javne ličnosti na tajnom zadatku, vampiri i njihove žrtve, repressivni i depressivni, nacisti i našisti, krv i tlo”.
Medijska haranga je urodila plodom, pa se u javnosti stvorila slika o nekakvim zlim piscima-teroristima koji bi riječima i tekstovima da ubiju predsednika Srbije, ministre i patrijarha. Kako je to izgledalo kad se spusti u bazu, među običan svijet, najbolje govori priča koju mi je tada ispričao jedan pjesnik, član Foruma pisaca, koji je u to vrijeme živeo u malom gradu. Otišao čovjek kod automehaničara kojeg poznaje cijelog života da popravi kola, a ovaj ga dočekao smrknut i rekao mu: “Sve mogu da ti oprostim, ali to što si htio da mi ubiješ patrijarha – to nikako ne mogu”. Sreća je naša da niko od prisutnih na banjalučkoj proslavi – ni Tadić, ni Irinej, ni Dačić, ni Cvetković, ni Dodik – nisu tih dana završili u bolnici, ne bi se čitava afera završila samo na jednoj smjeni.
Dug put do slobodnog društva
Ovo malo podsjećanje na “bolju prošlost” samo pokazuje da se u našem društvu slobodna kritička reč, svejedno da li dolazi od novinara ili od pisaca, ne smatra ubojitim oružjem od juče. Razne glavešine i njihovi dotrpeznici slobodu govora i mišljenja doživljavaju kao atak na sopstvenu ličnost, a novinare i pisce koji se neoprezno služe tom slobodom kao atentatore i teroriste. Vučićeva autokratija nije pala s neba, temelji su već bili postavljeni u prethodnom, demokratskom periodu; prije će biti da se radi o usavršavanju preuzetog modela, nego o autohtonoj invenciji.
Kad se malo bolje pogleda, teško da je ikada bilo perioda kada drugačije mišljenje, kritički stav, građanska neposlušnost, besramno praktikovanje slobode – nisu bili smatrani terorističkim, neprijateljskim, izdajničkim djelatnostima. Pored tradicije nežnih, tankoćutnih vladara osjetljivih na svaku prejaku riječ, jednoumlje i poslušništvo spadaju u postojanije tradicije našeg podneblja.
Srpsko društvo već dugo ima mnogo teže i dublje probleme od ovih koji se pojavljuju na površini i svode na stranačka prepucavanja, možda ti problemi sežu – kao što Svetislav Basara uporno ponavlja – čak do samih početaka srpske državnosti. Put do društva u kojem će se poštovati osnovna ljudska prava, u kojem će ljudi moći slobodno da misle i govore, trajaće mnogo duže nego što su i najveći pesimisti mislili. Bar onoliko koliko je taj put trajao u zapadnim društvima čiji su se građani za ta prava izborili teškom mukom i uz mnoštvo žrtava. Ako na kraj tog dugog puta ikada stignemo.