Pod zastavom slobode i mira, ili u svoja četiri zida: Biti LGBT u Bosni i Hercegovini

U BiH je vrlo zgodno, komotno, pa čak i korisno biti Srbin, Hrvat, Bošnjak, član značajne političke partije, navijač fudbalskog kluba, pripadnik velike tradicionalne vjerske zajednice – dakle, biti dio većine, misliti i ponašati se prema modelu koji oblikuje i nameće većina. Ali, ako si po bilo čemu „manjinac“, pa makar i po seksualnom opredjeljenju, može ti se desiti da ni kriv ni dužan ne smiješ izaći iz kuće, da ne bi dobio batina. Stotine hiljada ljudi u BiH su kao LGBT osobe izložene nasilju i/li izolaciji, iako im zakoni garantuju ravnopravnost i dostojanstven, siguran život bez diskriminacije, piše Milkica Milojević za Impuls.

Ko su pripadnici LGBT zajednice u BiH, kako oni žive, s čime se bore i čemu se nadaju?

Milan se nada da će, dogodine, otplatiti kredit i otputovati na ljetovanje na Bali. Uspješan je inženjer u najboljim godinama, zdrav i srećan čovjek. Ima dobar posao, prijatelje, psa, stan, automobil… Ima i partnera s kojim u slozi i ljubavi živi već godinama. Milan živi u Beogradu. Kada dođe u svoj zavičaj, u srednjoj Bosni, dočekaju ga srdačno roditelji i mnogobrojna rodbina. Ponosni su na njega. Ali ga uvijek pitaju: „Kad ćeš da se ženiš, vrijeme ti je!“ Milan je gej, ali u njegovom zavičaju to ne znaju. U njegovom zavičaju, kad hoće da ga žestoko uvrijede, čak i narodnom poslaniku usred skupštine, koja je usvojila niz „proevropskih“ zakona, politički protivnici kažu da je – gej! Ne da je kriminalac, preletač, prevarant, mafijaš, nasilnik, pedofil… nego – gej!

Milan nije jedini. U posljednjih dvadesetak godina hiljade gej muškaraca, lezbejki, biseksualnih, transrodnih ili interseksualnih osoba zauvijek je otišlo iz BiH. Mnogi od njih su se borili za svoja osnovna ljudska prava, dobijali batina, trpjeli uvrede… Borili su se, pa se umorili i otišli tamo gdje mogu da steknu porodicu, da žive sa svojim partnerima ili partnerkama kao sav normalan svijet, i to ne samo „u svoja četiri zida“, nego i u prodavnici, na trgu, na roditeljskom sastanku, u komšiluku.

Pripadnici LGBT zajednice koji su ostali u BiH i oni koji su u međuvremenu stasali, rijetko su vidljivi i prihvaćeni u svojoj zajednici, mada je, priznaju, biti „autovana“ ili javno deklarisana lezbejka ili gej, danas mnogo lakše, nego prije 20 ili 30 godina.

Od vremena kada je junak s početka naše priče spakovao kofere i zaputio se preko Drine u veliki grad, ipak su se neke stvari promijenile. Danas većinsko javno mnijenje u BiH, mada nevoljko, „priznaje“ da LGBT osobe postoje, da su oni realni ljudi, a ne neka „izmišljotina dekadentnog zapada“ koju su nama, čestitim Balkancima i ljudima od reda, „uvalili stranci“. Promijenili su se i zakoni, pa je tako danas u BiH, Zakonom o ravnopravnosti polova i Zakonom o zabrani diskriminacije izričito zabranjena diskriminacija, neravnopravnost i bilo kakav vid nasilja na osnovu „rodnog identiteta ili seksualne orijentacije“, reklo bi se na isti način na koji je zagarantovana nacionalna, vjerska, rasna… ravnopravnost.

Promijenio se, istina, samo koliko se pod pritiskom EU i Zapada moralo i samo u velikim gradovima, i odnos institucija i javnog mnijenja prema javnom okupljanju LGBT osoba. Doduše, samo u toku prošle godine u Sarajevu je LGBT zajednici dva puta zabranjeno da u centru grada održe planirane manifestacije, a kultna prva „Povorka ponosa“ održana je u glavnom gradu BiH u kontrolisanom prostoru i uz jako policijsko obezbjeđenje, ali… To je civilizacijski pomak u odnosu na 2008. godinu kada je, podsjećamo, prvi LGBT događaj u BiH, umjetnički Queer Sarajevo Festival, prekinut nasilnim upadom vehabija koji su, naočigled građana i policije, povrijedili više od deset učesnika i prekinuli festival.

Uprkos svemu tome i danas su, čak i vrlo pismeni ljudi u BiH, skloni da LGBT ljude karakterišu kao „psihopate“ i „bolesnike“, mada je još sedamdesetih godina prošlog vijeka nauka jasno utvrdila da homoseksualna orijentacija nije nikakav „poremećaj“, niti bolest.

Nisu rijetki ni oni koji će, makar u svoja četiri zida, reći da „sve njih treba u zatvor“, mada je homoseksualnost na našim prostorima dekriminalizovana još prije tridesetak godina. I na kraju, vodeće vjerske zajednice u BiH još uvijek istrajavaju na, manje ili više istaknutom, stavu da je svako seksualno opredjeljenje osim „svetog braka između muškarca i žene“ – grijeh. I mnogi to uzimaju zdravo za gotovo, jer podsjećamo, istraživanja pokazuju da građani u BiH, najviše vjeruju upravo vjerskim zajednicama. Ali zašto bi ljubav bila grijeh?

Dakle, biti LGBT osoba nije ni bolest, ni poremećaj, ni krimen, ni grijeh! A šta to u stvari jeste? LGBT zajednica okuplja, uslovno rečeno, seksualne i rodne manjine. Većinu u društvu čine heteroseksualni muškarci i žene, dakle, oni koji su i biološki i društveno muškog ili ženskog pola, odnosno roda, a seksualno ih privlače isključivo ljudi suprotnog pola. Dakle, oni koji se savršeno uklapaju u tradicionalnu matricu muško – ženskog svijeta. Svi ostali koji su izvan ovog „posvećenog“ kruga su drugačiji i u manjinskoj su poziciji. A takvih je priličan broj. Čak i medicinski gledano, stručnjaci priznaju da između „čisto“ ženskog, odnosno muškog biološkog pola, postoji tridesetak različitih „međutipova“, koji jesu rijetki, ali – postoje. Kada se u to umiješa i „društveni faktor“ (ne)očekivanog identiteta, izgleda, ponašanja, sklonosti… stvar se prilično komplikuje. Tako imamo muškarce koji vole muškarce, žene koje vole žene, pa one koji su tijelom jedno, a dušom i sklonostima nešto drugo, ljude koji „ne priznaju“ tradicionalnu rodnu podjelu, pa…. Čitav je to šareniš ljudskih priroda i karaktera, jer svijet nije tako jednostavan, kako piše u udžbenicima poznavanja prirode i društva. Upravo zbog te raznolikosti LGBT zajednica se okuplja ispod zastava duginih boja, koja je i zastava mirovnih pokreta.

LGBT zajednica okuplja lezbejke, gej, biseksualne, transrodne i interpolne osobe. Prema naučnim procjenama ovih osoba u svakom, pa i u našem društvu, ima oko osam do 10 odsto. Dakle, u BiH vjerovatno živi najmanje 250.000 pripadnika LGBT zajednice. Kada se uzme u obzir ova brojka i i svakodnevna iskustva, jasno je da ogromna većina njih svoju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet skriva od očiju javnosti, a često i od porodice i najbliže okoline. Zašto?

Podaci iz najnovijeg Rozog izvještaja – izvještaja o stanju ljudskih prava LGBT osoba u BiH, svjedoči da je marginalizovanje, isključivanje i diskriminacija LGBT ljudi, pa čak i nasilje nad njima i dalje zastrušujuće. U porastu je porodično i vršnjačko nasilje prema pripadnicima ove zajednice, kao i govor mržnje i pozivanje na nasilje nad njima. Aktivisti Sarajevskog otvorenog centra su samo u prošloj godini zabilježili 33 slučaja krivičnih djela i incidenata motivisanih mržnjom i predrasudama prema LGBT ljudima. Priličan je to broj, ako se uzme u obzir da se velika većina pripadnika LGBT zajednice ne usuđuje da prijavi nasilje zato što, kako je navedeno i u Rozom izvještaju, nemaju povjerenja u institucije. To je nepovjerenje duboko ukorijenjeno u lošim iskustvima.

Poseban problem je nasilje u porodici kojim, pogotovo očevi, nastoje svoje „zabludjele“ sinove i kćeri „urazumiti“ i vratiti ih na „pravi put“.

– Slučajevi nasilja u porodici su varirali od prijetnji i ucjena, bespravnog oduzimanja slobode i zabrana kretanja, nasilja i nanošenja tjelesnih povreda, do prisilnog liječenja. Počinioci su većinom bili roditelji, ili braća i sestre, uz podršku šire porodice, te komšije – navodi se u Rozom izvještaju.

Prema izvještaju, svaka četvrta LGBT osoba je u anketi navela da je doživjela nasilje, a više od 60 odsto njih strahuje za svoju bezbjednost.

Zbog straha od nasilja skoro 70 odsto njih krije svoj LGBT identitet, oko 20 odsto njih izbjegava masovna okupljanja, a po sedam odsto ispitanika se izjasnilo da izbjegava javni prevoz, pa čak i izlaske iz kuće. Dakle, pripadnici LGBT zajednice se skrivaju, pa čak i pristaju na samoizolaciju i kućni pritvor zato što se boje. A boje se, jer bi se mogli naći na udaru nasilnika, iako nisu nikom ništa skrivili, nisu grešni, nisu ni „bolesni“, niti kužni i nikog ne ugrožavaju.

Mada se BiH, deklarativno, snažno zalaže za evropske vrijednosti, pa je među prvima u Evropi ratifikovala Istambulsku konvenciju koja, između ostalog, zabranjuje rodno zasnovano nasilje i zalaže se za zaštitu ljudskih prava LGBT ljudi, u praksi, životnoj pa i normativnoj, još je miljama daleko od Evrope. Tako zakonsko regulisanje partnerstva istopolnih parova, ili kolokvijalno nazvanih „gej brakova“, još nije ni na vidiku. Istina, Vlada Federacije BiH je „učinila prvi korak“ ka usvjajanju takvog zakona, ali je na tom koraku i zastala. U Brčko Distriktu i Republici Srpskoj takav se zakon ni ne spominje.

Zašto je bitno da se istopolna partnerstva zakonski „priznaju“ na sličan način kao brak muškarca i žene? Zato što je to jedini način da ovi ljudi koriste ustavima i međunarodnim konvencijama zagarantovana prava. Ako na primjer, jedan od partnera/ki umre, kada su u pitanju muškarac i žena, onaj drugi/a će, čak i ako par nije bio vjenčan, imati pravo da naslijedi imovinu i dobije porodičnu penziju. Kad je u pitanju istopolni par, partner/ka gubi sva ta prava, jer takvi parovi u zakonu ne postoje.

Dakle, čak i ako žive u ilegali ili kako im „savjetuju“ rigidni konzervativci, „u svoja četiri zida“, LGBT ljudi u BiH su obespravljeni. A ima ih najmanje 250.000. I nemaju svoj dom naroda, niti bilo kakav mehanizam koji bi ustao u odbranu njihovih, zaista, vitalnih interesa.

Ko su pripadnici LGBT zajednice

Skraćenica LGBT označava osnovne kategorije manjina, po osnovu roda i seksualne orijentacije.

Lezbejke su žene koje seksualno i emotivno privlače žene.

Gej je naziv koji se obično koristi za muškarce koje emotivno i seksualno privlače muškarci. Gejevi i lezbejke su muškarci i žene homoseksualne orijentacije.

Biseksualci su muškarci i žene koje privlače osobe oba pola.

Transrodne osobe su ljudi čiji rodni identitet nije u skladu s biološkim polom, pa se mnogi od njih odlučuju za „tranziciju“ – postupak promjene biološkog pola, kako bi se uskladili sami sa sobom.

Interpolne osobe su ljudi koji su rođeni sa biološkim karakteristikama i dječaka i djevojčice. Oni se ne mogu jasno svrstati ni u ženski ni u muški biološki pol. Rodni, dakle, društveni identitet mogu, a ne moraju birati, a u svijetu su sve češći zahtjevi da se tim ljudima dozvoli da se izjasne kao „treći rod“. Ranije su se ovi ljudi nazivali „hermafroditi“, po biološkom terminu za organizme dvopolce, ali ovaj termin se danas smatra uvredljivim. Inače, riječ hermafrodit potiče iz antičke mitologije: tako se zvao sin Hermesa i Afrodite, rođen sa polnim obilježjima i djevojčice i dječaka.

Istorija nasilja i neprihvatanja, od antike do JNA

Zašto je većina u BiH tako neprijateljski raspoložena prema LGBT ljudima, iako oni nikog ne ugrožavaju? Jedan od razloga su svakako predrasude i stereotipi zasnovani na imaginarnom strahu i neznanju. A te predrasude i stereotipi su duboko istorijski ukorijenjeni. Oduvijek su ljudi strahovali od pojava koje su rijetke, čudne i teško objašnjive, bilo da su u pitanju elementarne nepogode, ili ljudi drugačiji od većine. Tako su još u antičko doba, kada je homoseksualna ljubav bila svojstvena čak i carevima i filozofima, „hermafroditi“, interpolna djeca koja nisu ni djevojčice ni dječaci, smatrana čudovištima, pa su ih ubijali, bacajući ih u more ili u rijeku Tibar. Nasilje je bilo prisutno i u kasnijim istorijskim epohama, pogotovo nakon što je hrišćanstvo koje propovijeda isključivo bračnu ljubav između muškarca i žene, postalo državna religija. Homoseksualni odnosi su bili zakonom zabranjivani i kažnjivi vijekovima u brojnim državama, pa i u SFRJ gdje je zbog, kako su ga kvalifikovali, „protivprirodnog bluda“, osuđeno oko 500 gej muškaraca. Kako ističe Franko Dota, istoričar i LGBT aktivist, sve do sredine 50-ih godina dvadesetog vijeka homoseksualnost je u socijalističkoj Jugoslaviji smatrana “buržoaskom i izopačenom”, te proizvodom “nezasitnog kapitalizma” kojim se „kvari omladina“. Smatralo se kako joj skloni mogu biti samo “dekadentni intelektualci”, građanska klasa, sveštenici i neradnici. Ispostavilo se, međutim, da „toga ima“ i u JNA. Kako su se u armiji proveli oni koji su „otkriveni“ kao homoseksualci, ostaće tajna nekad jedne od najmoćnijih vojski svijeta, ali i činjenica da se upravo JNA zalagala za dekriminalizaciju homoseksualne ljubavi.

Selo, kasaba, grad, Sarajevo

Kako je danas biti LGBT osoba u Bosni i Hercegovini? LGBT aktivisti kažu da je teško dati jednostavan odgovor na ovo pitanje, jer sve zavisi od porodičnog i lokalnog konteksta, ali da je čak i bez obzira na kontekst svaka priča, priča za sebe.

– Istina je da je sasvim drugačije biti LGBT u selu, malom mjestu, ili recimo, gradu poput Banjaluke i Prijedora, dok je Sarajevo, opet, kao glavni grad s jakom aktivističkom scenom, priča za sebe. Ipak i to valja uzeti s rezervom, jer imamo, na primjer, u velikim gradovima primjera strašnog porodičnog nasilja, zatvaranja, istjerivanja iz kuće, batina, pa čak i prisilnog liječenja. S druge strane, u selima su LGBT osobe nekako najbolje prihvaćene u zajednici, možda i zbog toga što su u tako malim sredinama ljudi prisni i upućeni jedni na druge – kaže LGBT aktivist Branko Ćulibrk iz prijedorske organizacije Kvart.

On navodi primjer jedne seoske porodice koja je, iako neuka i neupućena, svoju transrodnu kćerkicu prihvatila sa bezrezervnom ljubavlju i razumijevanjem. Učinili su sve da se informišu, pripreme i podrže svoje dijete na dugom i teškom putu tranzicije.