Ne tako davno, ukrajinska državna kompanija za zemni gas smatrana je monopolističkom jamom korupcije, “djetetom s reklame neefikasnog i netransparentnog državnog monopola koji nosi velike kreditne rizike”, kako je navedeno u izvještaju jednog instituta (think-tank) 2010. godine, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
To se dijelom promijenilo posljednjih godina, jer su zapadni kreditori potaknuli novo rukovodstvo da usmjeri Naftogaz – da krene na put ka većim ciljevima odvikavanja Ukrajine od ruskog plina i povećanju doprinosa kompanije državnom proračunu.
Napori na obnavljaju Naftogaza propadaju nakon što je kompanija uvučena u tekući postupak opoziva (impeachment) u Vašingtonu, i jednim nepovezanim američkim krivičnim predmetom.
Komplikacije dolaze u kritičnom trenutku za kompaniju. Rukovodioci pokušavaju cementirati novi ugovor s Rusijom kako bi zamijenili desetogodišnji ugovor koji ističe za Novu godinu. U prošlosti, prepadi oko uslova prijenosa gasa rezultirali bi isključivanjem isporuke tog energenta u zimskom periodu određenim dijelovima Evrope.
A Kijev i dalje pokušava uvjeriti evropske vlade da je gasovod Baltičkog mora koji prevozi ruski gas direktno u Njemačku, zaobilazeći ukrajinsku gasovodnu mrežu i lišavajući Kijev prihoda, loša stvar.
“Uprava Naftogaza imala je pomiješane bilješke na osnovu onoga što su učinili i šta nisu uradili. To možda nije u potpunosti njihova greška”, rekao je Edvard Čou (Edward Chow), analitičar iz Centra za strateške i međunarodne studije u Vašingtonu i stručnjak za pitanja energije u bivšem Sovjetskom Savezu.
“Činjenica je da među ukrajinskim vlastima od 2014. nije postojalo jedinstvo po pitanju svrhe energetske reforme. Kontrolu nad energetskim dobrima i dalje osporavaju različiti politički interesi unutar vlade”, rekao je.
Naftogaz, koji tvrdi da trenutno doprinosi oko 15 odsto državnog proračuna, u centru je sukoba između Ukrajine i Rusije oko isporuka zemnog gasa još od najmanje polovine 2000-ih.
Kompanija proizvodi nešto gasa unutar Ukrajine. Ali njegova prava snaga dolazi iz monopola nad gasovodnom mrežom u zemlji, koji je dugo bio glavna ruta za isporuku ruskog plina u Evropu – i izvor milijardi dolara prihoda za Kijev.
Također je bila magnet za organizovane kriminalne grupe, tvrde analitičari i bivše diplomate.
Čovjek koji je izvrsno profitirao mutnom trgovinom gasa bio je Dmitro Firtaš, ukrajinski tajkun koji je 2004. osnovao zajedničko preduzeće s Gazpromom, ruskim gigantom kojeg kontroliše Kremlj, da bi uvozio centralnoazijski gas u Ukrajinu i preprodavao ga isporučujući ga putem mreže Naftogaza.
Zajedničko preduzeće, RosUkrEnergo, donijelo je milijarde Firtašu prije nego što je stavljeno van pogona 2009. godine, sporazumom na kojem je pregovarala tadašnja premijerka Julija Timošenko.
U nizu tužbi, podnesenih pred američkim saveznim sudom početkom 2011., Timošenko je optužila Firtaša za pranje novca od gasa i korištenje određenih sredstava za finansiranje političke stranke na čelu s Viktorom Janukovičem. Takođe je navela da su rukovodioci Naftogaza dobijali provizije od Firtaša.
Preko svojih advokata Firtaš je negirao optužbe, što su učinili i drugi zvaničnici iz RosUkrEnergo. Američki sudija odbacio je tužbe u septembru 2015. godine.
U međuvremenu, Janukovič je izabran za predsjednika Ukrajine 2010. godine, ali je svrgnut četiri godine kasnije usred protesta na Majdanu – masovne demonstracije potaknute uglavnom zabrinutošću javnosti zbog korupcije na visokom nivou i odluke Janukoviča da ukine planove za bliže veze s EU i da se umjesto toga okrene Rusiji.
Nekoliko sedmica nakon što je Janukovič svrgnut s vlasti pobjegavši u Rusiju, Firtaš je uhapšen u Austriji po potjernici koju su izdale Sjedinjene Države zbog navodnog podmićivanja i korupcije. Još uvijek se bori protiv američkog zahtjeva za izručenje.
U prijavi iz 2017. godine, u sklopu slučaja podmićivanja protiv Firtaša, američki tužioci teretili su ga za povezanost s “višim nivoom ruskog organiziranog kriminala”.
Ta je ocjena odjeknula u internoj poruci Stejt departmenta koju je 2010. objavila organizacija Vikiliks (WikiLeaks). Poruka opisuje sastanak između Firtaša i američkog ambasadora u Ukrajini, Viljema Tejlora (William Taylor), 2008. godine. U njemu Tejlor spominje Firtaša potvrđujući njegove veze s organiziovanim kriminalom, uključujući zloglasnog šefa ruske mafije po imenu Semjon Mogilevič.
U intervjuu za RSE u septembru 2018., Tejlor je potvrdio sadržaj poruke, ali je odbio da dalje komentariše.
Predstavnici Firtašove kompanije, Grup DF (Group DF), nisu odgovorili na upite u kojima su traženi komentari.
Reformisanje Naftogaza
Kako je prozapadna vlada došla na vlast nakon bijega Janukoviča, Sjedinjene Države, evropske pristalice Ukrajine i glavni zapadni kreditori potaknuli su Naftogaz na reforme, tvrdeći da će to poduprijeti ukrajinske finansije i ukinuti glavni izvor iscrpljujuće korupcije.
“Najraširenija korupcija postojala je u energetskom sektoru Ukrajine. Uglavnom se radilo o takozvanoj “gasnoj korupciji””, rekao je tadašnji premijer Arsenij Jacenjuk u govoru u julu 2015. godine. “Uspjeli smo ukloniti gasnu korupciju i eliminisati posrednike u ukrajinskom energetskom sektoru.”
Kazao je da je Naftogaz “imao vrlo mutne i netransparentne dogovore s posrednicima i Ruskom Federacijom.”
Napori za reformu uključivali su poticaj za Naftogaz da ukine vladine subvencije i proda ukrajinski gas na evropska tržišta, u skladu s propisima EU. To je dovelo do plana da se njegova podružnica za transport gasa pretvori u potpuno novi entitet za koji stručnjaci procjenjuju da bi mogao generisati više od dvije milijarde dolara godišnje.
Očekuje se da će ta kompanija formalno početi s radom u januaru.
Zapadni zvaničnici također su uspješno pritisnuli ukrajinsku vladu da stvori međunarodni nadzorni odbor 2016. godine, koji bi pratio napore kompanije za suzbijanje korupcije i neefikasnog poslovanja.
Unutar Naftogaz-a, koji je započeo s profitom 2016., reformski napor predvodio je njegov izvršni direktor Andrej Koboljev, čiji su trud pohvalili američki i evropski zvaničnici.
U govoru iz marta, Meri Jovanovič (Marie Yovanovitch), tada američka ambasadorka u Ukrajini, javno je pozvala “nezavisne timove za korporativno upravljanje” u Naftogazu i drugim državnim kompanijama “da nastave s reformama s potpunom autonomijom i integritetom”.
Koboljevom se usprotivio Volodimir Hrojsman, koji je bio premijer od 2016. do avgusta 2019., dočekavši inauguraciju predsjednika Volodimira Zelenskog u maju, i koji je želio izbaciti Koboljeva.
Ali zahtjevi zapadnih zvaničnika također su uključivali reformu načina distribucije plina u Ukrajini, napor koji se sudario s Firtašom, koji posjeduje većinu lokalnih distributivnih kompanija koje dovode gas direktno do kuća i fabrika.
Tu je činjenicu istaknuo u pismu objavljenom 2018. republikanski američki senator Rodžer Viker (Roger Wicker).
“Firtaš još uvijek kontroliše posrednike u ukrajinskoj gasnoj industriji… Firtaš prihvata gas i prodaje ga krajnjim korisnicima, ali odbija platiti Naftogaz i prisvaja prihod”, napisao je Viker. “Procjenjuje se da je ova šema do sada koštala Ukrajinu dvije milijarde dolara .”
U međuvremenu, Naftogaz je angažovao lobiste u Vašingtonu, kao dio aktivnosti na kojoj će poboljšati svoj položaj među američkim zvaničnicima i oduprijeti se naporima na reorganizaciji odbora.
U izjavi koja je u martu unesena u američku bazu podataka o lobiranju u Kongresu, kompanija je navela da će kampanja rezultirati “ponovnom uspostavljanju korumpiranih šema u sektoru prirodnog gasa, preusmjeravanjem sredstava iz kompanije, daleko od državnog budžeta, u džepove pojedinaca poput Dmitra Firtaša.”
Krivična optužnica
Američki tužioci su 10. oktobra podigli optužnicu koja je dvojicu američkih biznismena rođenih u Sovjetskom Savezu, Leva Parnasa i Igora Frumana, teretila za nezakonite doprinose za finansiranje kampanja. Njih dvojica izjasnili su se da nisu krivi.
Kao dio šeme koju su tužioci detaljno opisali, Parnas i Fruman navodno su radili u ime neimenovanog ukrajinskog vladinog službenika koji je tražio zbacivanje Jovanovičeve. Zvaničnik nije naveden u optužnici, ali jedan od najupornijih ukrajinskih zvaničnika koji se usprotivio Jovanovičevoj bio je glavni tužilac Jurij Lucenko.
Prema optužnici i ukrajinskim zvaničnicima upoznatim s tim naporima, Parnas i Fruman također su pokušavali dobiti podršku za ugovor o prodaji američkog utečnjenog zemnog gasa (LNG) Naftogazu — nešto što ta kompanija nije podržala.
Nade za svrgavanje rukovodstva kompanije bile su dio tog napora, cilja za koji se zalagao i Firtaš, koji je neko vrijeme zapošljavao Parnasa kao prevodioca.
U martu su se Parnas i Fruman sastali s izvršnim direktorom Naftogaza po imenu Andrej Favorov u Teksasu i predložili plan koji će Favorova dovesti na mjesto generalnog direktora, tvrde ljudi upoznati s tim planom.
Parnas i Fruman rekli su da će iskoristiti svoje kontakte u Vašingtonu da bi podstakli svrgavanje Koboljeva i reorganizaciju odbora Naftogaz. Ti kontakti su uključivali Rudija Đulijanija (Rudy Giuliani), ličnog advokata predsjednika Donalda Trampa (Trump).
U zamjenu za lobiranje za Favorovo promovisanje na mjesto generalnog direktora, Favorov bi pristao podržati Parnasov i Frumanov plan uvoza LNG-a, navode izvori upoznati sa sporazumom, koji su govorili pod uslovom anonimnosti zbog osjetljivosti teme. Favorov bi također podržao plaćanje dugova u iznosu višem od 200 miliona dolara, koliko Firtaš tvrdi da mu duguju.
O tom pokušaju prva je izvještavala agencija Asošijeted pres (Associated Press).
Na kraju je Favorov odbio prijedlog.
Naftogaz je odbio da komentariše.
“Pravo je pitanje: ‘Jesu li ove dvije osobe povezane sa Firtašom pokušale zamijeniti dio odbora kako bi unaprijedile Firtašove poslovne interese?’”, rekao je iskusni analitičar koji je tražio da ostane anoniman kako ne bi ugrozio svoje dugogodišnje poslovne odnose u Ukraijini.
“Ko su ovi momci koji to rade i za koga oni to rade? Zamjena uprave Naftogaza, protiv kojih se [Firtaš] bori posljednjih pet godina, zvuči mi vjerodostojnije, nego ova glupost oko uvoza LNG-a”, rekao je stručnjak.
Istraga o impičmentu
Naftogaz je odigrao malu ulogu u drami o impičmentu koja je zahvatila američki Kongres i Trampovu Bijelu kuću.
Predsjedavajući tri komiteta koja su predvodila istragu o impičmentu u Predstavničkom domu izdali su nalog ministru energetike Riku Periju (Rick Perry), zahtijevajući da preda dokumente s pitanjem da li je on pokušavao nagovoriti ukrajinsku vladu da u nadzorni odbor Naftogaza ubaci Amerikance.
Nalog je proizašao iz Perijeve uloge kao visokog zvaničnika američkog kabineta koji je prisustvovao inauguraciji Zelenskog u maju.
“Tokom vaših opsežnih interakcija s ukrajinskim zvaničnicima”, navodi se u kongresnom pismu upućenom Periju, “također ste navodno ‘pritiskali ukrajinskog predsjednika da otpusti članove Savjetodavnog odbora Naftogaza’ i stavili do znanja ukrajinskim zvaničnicima i onima u energetskom sektoru ‘da je Trampova administracija željela zamijeniti kompletan Nadzorni odbor Naftogaza. ”
U nalogu se također traže bilješke koje se tiču “predloženih ili stvarnih transakcija, investicija ili projekata koji se odnose na utečnjeni zemni gas u Ukrajini”.
Rusija, Rusija, Rusija
Na stranu američka politika, sljedeća godina bit će izazovna godina za Naftogaz, rekla je Olena Pavlenko, analitičarka za pitanja energetike iz Diksi grupa (DiXi Group), kijevskog istraživačkog centra. Rasparčavanje poslovanja transporta gasa umanjiće ukupnu profitabilnost kompanije. A kompanija nije ispunila ranija obećanja o povećanju proizvodnje.
A onda je tu Rusija.
Naftogaz se također bori s hitnijim pitanjima. S 31. decembrom ističe 10-godišnji sporazum koji reguliše uslove pod kojima ruski plin prolazi kroz Ukrajinu.
Potencijalni nedostatak sporazuma zabrinjava kreatore politika u Evropi, koji se plaše ponavljanja spora u 2000-ima u kojima je došlo do oštrog smanjenja isporuka plina tokom zimskih mjeseci.
Prošle sedmice pregovarači s obje strane ponovo nisu uspjeli da postignu dogovor, prenijevši upozorenje šefa Evropske unije za energetiku, koji je rekao da “mora postojati jasan osjećaj hitnosti”.
Presuda Arbitražnog suda u Štokholmu od marta 2018. godine kojom se Gazpromu nalaže da Naftogazu plati 2,5 miliona dolara zbog ugovornog spora, doprinijela je dodatnoj komplikaciji.
Rusija u međuvremenu očekuje da će gasovod Sjeverni tok 2, koji će ruski gas prenositi ispod Baltičkog mora u Njemačku, povećati njenu prednost u pregovorima s Naftogazom.
Projekt je 30. oktobra prošao značajnu prepreku, kada je Danska dala konačno odobrenje za prolazak cjevovoda kroz njene teritorijalne vode.
“Ovo nije samo pitanje energetske sigurnosti, to je i geopolitičko pitanje”, rekao je Zelenski 31. oktobra, “tako da ću vam iskreno reći da to jača Rusiju i slabi Evropu.”
