Bosna i Hercegovina je zarobljena država

Bosna i Hercegovina ne izvršava presude Evropskog suda za ljudska prava iako je to dužna, pored ostalog, kao članica Vijeća Evrope i potpisnica Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

“BiH je po svemu sudeći jedina država u svijetu koja direktno u svom Ustavu sadržava diskriminatorne odredbe te je zbog toga mnogi nazivaju zarobljena država“, naglašava u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE), Lada Sadiković, profesorica na Fakultetu za kriminologiju, kriminalistiku i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu.

RSE: U decembru ove godine će se navršiti punih deset godina od presude u predmetu Sejdić-Finci, iza koje su uslijedile brojne druge, Evropskog suda za ljudska prava. Kako je moguće da država, koja je ratifikovala Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne poštuje taj dokument?

Sadiković: Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, može se reći, dobila je specijalni status u BiH, zbog činjenice da je potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir, počela primjena njegovog Aneksa četiri, koji je Ustav Bosne i Hercegovine. Samim tim je počela direktna primjena Evropske konvencije i njen prioritet nad svakim drugim pravom.

Tako da Bosna i Hercegovina spada u malobrojne države a možda je jedina, koja je, bez propisane procedure (potpisivanje Statuta Vijeća Evrope, ratifikacija Evropske konvencije u Parlamentarnoj skupštini) dobila direktnu primjenu Evropske konvencije u njenom sistemu. To se desilo sedam godina prije nego što je postala 44. članica Vijeća Evrope, što je prva integraciona stepenica.

Za razliku od svih drugih članica Vijeća Evrope, koje su prvo morale ispuniti uvjete za članstvo u ovoj organizaciji, što uključuje po potrebi i prilagođavanje Ustava – kao što je to bio slučaj u Crnoj Gori, i ispunjavanje svih predviđenih uvjeta, prije svega zaštita ljudskih prava, vladavina prava – rule of law i demokratski način upravljanja državama (Pariška Povelja). Takođe, BiH se nalazi pod Međunarodnim mirovnim ugovorom ili Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH. Dok je Sporazum na snazi vrijedi načelo Pacta Sunt servanda ili Ugovori se moraju poštivati.

Ko snosi odgovornost?

RSE: Ko je sve dužan da poštuje Opšti okvirni sporazum za mir, ali i Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda?

Sadiković: Prije svega država BiH ali i svi koji su potpisali međunarodni ugovor i u svojstvu u kojem su ga potpisali. Osam država je potpisalo Dejtonski mirovni sporazum i jedna strana koja ima specijalni status. Tri strane ili države, su Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i tadašnja Jugoslavija, današnja Republika Srbija. Pet država je Dejtonski sporazum potpisalo u svojstvu svjedoka: SAD, Rusija, Francuska, Engleska i Njemačka. Evropska unija je bila specijalni pregovarač u Dejtonu.

To znači da su prvenstveno organi države BiH dužni da poštuju Ustav i da ga usaglase sa donesenim presudama. Oni to nisu uradili. Određenu odgovornost snosi i najveće predstavništvo u savijetu Evropske unije, a to je specijalni predstavnik Evropske unije, koji je bio pregovarač u Dejtonu i svakako institucija visokog predstavnika, koja svoju vlast crpi iz Aneksa X Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojeg su potpisali svi gore nabrojani subjekti.

Bosna i Hercegovina je dužna da izvrši presude Evropskog suda jer je potpisala Statut Vijeća Evrope i Evropsku konvenciju, koju je ratifikovao državni parlament. Zbog toga što to nije uradila, Bosna i Hercegovina je, kako mnogi kažu – zarobljena država.

RSE: Da li je izvršavanje presuda Evropskog suda za ljudska prava, pitanje političke volje, kako se često može čuti?

Sadiković: Nikako, to je temeljno pitanje direktne primjene Evropske konvencije i Općeg okvirnog sporazuma, a ne političke volje za promjenom Ustava. To je ključno pitanje principa vladavine prava i mogućnosti države i svih nas da postupamo u skladu sa principom vladavine prava.

Moramo se upitati, šta su ciljevi političkog djelovanja Bosne i Hercegovine? Dok se države u Evropi koncentrišu na povećanje bruto nacionalnog dohotka, na prosvjetu, na zdravstvo, penzije, kod nas se političke partije bave same sobom.

Zato se pitam da li su ovo određene nenaučene lekcije Evrope? Da li je ovo principijelan odnos Evropske unije prema Bosni i Hercegovini? Da li se ovo može podvesti pod nedjelovanje na vrijeme?

Slučaj Fate Orlović

RSE: U čemu je razlika između prethodnih presuda Evropskog suda za ljudska prava i posljednje, prema kojoj se crkva iz dvorišta Fate Orlović mora premjestiti?

Sadiković: Presuda Fata Orlović protiv BiH je sasvim drugačija od svih do sada donesenih jer se odnosi na imovinsko pravo. U ovom slučaju ponovila se slabost organa države BiH da zaštite temeljno pravo čovjeka na privatnu imovinu, kada je takva imovina ugrožena.

Radi se o pravu koje je ekonomskog karaktera i koji državu Bosnu i Hercegovinu dovodi u jednu sasvim drugu funkciju. Država mora da garantira svakom fizičkom ili pravnom licu pravo na neometano uživanje svoje imovine. U tom smislu, država je nadležna da štiti imovinu, mora osigurati da niko ne može biti lišen imovine protiv svoje volje, osim u javnom interesu i pod uvjetima koji su predviđeni zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Vidimo da je sada dodirnuta i ekonomska funkcija države, upravo funkcija koja mora imati čvrstu ruku, a suprotno od onoga što se kaže – nevidljiva ruka države.

Podsjećam da je BiH već 2005. godine ocijenjena u mišljenju Venecijanske komisije, komisije za demokraciju putem prava, kao država koja nije u stanju da izvršava svoje, kako međunarodne, tako i regionalne obaveze, upravo iz razloga što su njeni organi previše slabi da to urade.

Nejasno kako se može tražiti od nekoga, ko je dobio svjedočanstvo da su njegovi organi suviše slabi, ko je dobio desetine rezolucija od strane Vijeća Evrope da mora ojačati svoje demokratske institucije očekivati da djeluje? Čak je i Evropska komisija donijela u svojim rezolucijama i obraćanjima zaključak da se moraju izvršiti hitno promjene Ustava, u jednoj od njih, mislim iz 2016. godine se kaže da, ako je potrebno, treba donijeti čak i novi Ustav.

‘Ne radi se o pitanju nečije volje, nego o principu vladavine prava’

RSE: Šta se dogodilo nakon takvih ocjena?

Sadiković: Dogodilo se da je sama Evropa prešla preko tih rezolucija. Što je po meni najgore, prešla je preko mogućnosti koja nam je data još 1995. godine, a to je direktna primjena Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Između Općeg okvirnog sporazuma i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava postoji ogromna razlika samo u jednoj činjenici. Ta činjenica je da je Evropska konvencija ratifikovana u BiH, u bh. Parlamentu, dok cijeli Opći okvirni sporazum nije prošao tu demokratsku proceduru.

Ponavljam, ne radi se o pitanju nečije volje, nego se radi o principu vladavine prava, principu ostvarivanja obaveza koje je država potpisala. Ukoliko to nije u stanju, što je i Venecijanska komisija potvrdila u svom izvještaju, tada stupa na snagu onaj organ koji je dobio svojstvo da rješava takve probleme. To je organ koji svoje daljnje nadležnosti crpi iz Aneksa X Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. On ima jedno od najvećih mogućih ovlaštenja, da uspostavlja, po potrebi, kako ustavne, tako i političke institucije u Bosni i Hercegovini.

Visoki predstavnik je konačni tumač civilnog dijela Mirovnog sporazuma. Više je nego jasno da Bosna i Hercegovina ne može sama sprovoditi Mirovni sporazum. U tom smislu postoji i vojni dio Općeg okvirnog sporazuma. Visoki predstavnik održava komunikaciju sa međunarodnim trupama, koje jamče sprovođenje mira u Bosni i Hercegovini.

U tom smislu, evropska politika, bojim se, nije baš za svaku pohvalu. Različitim inicijativama, izgubili smopuno vremena, a nismo prestali da propadamo.

‘BiH može napredovati tek kada primjeni standarde važeće u EU’

RSE:Šta zaključujete, može li BiH napredovati uz ovakve kočnice, uz nepoštivanje ljudskih prava, uz diskriminaciju upisanu u Ustavu?

Sadiković: BiH može napredovati tek kada primjeni standarde važeće u EU, kad BiH dobije Vrhovni sud koji joj je oduzet i na taj način smo svi dovedeni u nejednakost pred zakonom. Napredovati može kada dobije Vladu s premijerom umjesto Vijeća ministara s predsjedavajućim, kada se uspostavi policija u skladu s evropskim standardima, kada se uspostavi jako zakonodavno tijelo čiji će bar jedan dom predstavljati interes svih njenih građana. Tek tada, možda ćemo moći reći: BiH je na pravom putu. Ovako, jasno je da država čak i ne stagnira, ona nazaduje, spada u prvih deset država sa najjadnijom ekonomijom na svijetu, brojni svjetski indexi i parametri pokazuju nezavidno mjesto BiH.

Dovoljan je njen status kao jedine države u svijetu koja direktno u svom Ustavu sadržava diskriminatorne odredbe.

Evropski sud je utvrdio diskriminaciju u predmetima Dervo Sejdić i Jakob Finci, Azra Zornić, Ilijaz Pilav, Samir Šlaku i Fata Orlović. „Sejdić – Finci“ i „Šlaku“ su istovjetni slučajevi jer se radi o uskraćenom pravu nacionalnih manjina (koje se u Ustavu BiH čudno nazivaju “ostali”) da se kandidiraju za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamenta. Ako bi se etnički opredijelili kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, na taj način bi mogli ostvariti pravo da budu birani.

Slučaj „Azra Zornić“ nalaže BiH mogućnost koja je zastupljena u svim evropskim državama, da se čovjek pojedinac izjašnjava prije svega kao građanin, i na taj način koristi i štiti sva svoja građansko-politička prava, pa i pravo na pravične izbore.

Presuda u predmetu Ilijaz Pilav tiče se teritorijalno-etničke diskriminacije prilikom izbora za Predsjedništvo BiH, jer mu nije omogućeno da se kao Bošnjak iz Republike Srpske kandiduje za Predsjedništvo BiH.

Svaka presuda Evropskog suda je iznimno važna, jer može ukazivati na sistemski problem. U BiH je nakon presuda koje se direktno tiču prava na pravične izbore, cjelokupni politički sistem došao u pitanje.

I zato je BiH, kao što sam rekla, „captured state” – zarobljena država.