Uzbunjivač Obradović za BIRN: Želio sam da se sazna istina o Krušiku

„Tačno je, sve sam rekao tužiocu. Nemam šta da krijem. Ništa nisam sakrio, ništa slagao, ništa nisam ukrao. Samo sam želio da istina o poslovanju Krušika izađe na vidjelo“, kaže Aleksandar Obradović za BIRN, u svom prvom intervjuu po izlasku iz Centralnog zatvora.

Obradović je 18. septembra 2019. godine uhapšen na svom radnom mjestu u fabrici namjenske industrije u Valjevu pod sumnjom da je počinio krivično djelo odavanje poslovne tajne, jer je novinarima dostavio dokumentaciju iz koje se vidi da je firma GIM koju je zastupao otac ministra policije Branko Stefanović, po povlašćenim cijenama kupovala naoružanje iz Krušika.

Javnost tri nedjelje nije bila obavještena da je Obradović uhapšen, sve dok nedjeljnik NIN 10. oktobra 2019. godine nije objavio prvu nezvaničnu informaciju nakon koje je BIRN objavio detalje o slučaju.

Iako Aleksandar Obradović priznaje šta je radio, on kaže da nije počinio bilo kakvo krivično djelo.

„Ništa nisam slagao niti falsifikovao. Ovo su činjenice – i to samo dio činjenica – o poslovanju Krušika. Tvrdim da je u pitanju sistematsko isisavanje novca od strane države iz ove firme. Mene su zanimala samo dokumenta koja se tiču korupcije“, kaže Obradović.

BIA, agenti, džipovi, mediji

Prisjeća se kako je izgledala ta srijeda 18. septembra kada je u pola tri popodne desetak policajaca došlo da ga uhapsi.

„Došli su na moje radno mjesto, to su bili ljudi iz BIA, neka ekipa koja je ne znam šta očekivala. Mislili su da ja radim za neku službu, da ja uzimam novac. Prvi put imam kontakt sa policijom, prvi put imam to iskustvo, to je bio taj početni šok“, objašnjava sagovornik.

Pripadnici BIA su u prvih 15-20 minuta bio malo grublji, dok ga nisu preuzeli nadležni iz Tužilaštva za visokotehnološki kriminal.

„To su sve mladi ljudi. Preuzeli su me i sa njima sam bio sve dok me nisu odveli u stanicu policije u ulici 29. novembar u Beogradu. Stvarno ne mogu da kažem ni jednu lošu riječ za te ljude“.

Kaže da ne može da se požali ni na komandire u Centralnom zatvoru i policiju uopšte.

„Što se tiče policije bio bih nečovjek kada bih rekao bilo šta loše. Osim te početne demonstracije sile – dva džipa, dva audija, četiri automobila, možda je to bilo pretjerano. Ko zna šta su oni očekivali u tom trenutku“.

Obradović je u ponedeljak 14. oktobra prebačen iz Centralnog zatvora u svoj stan u Valjevu u kom će biti u kućnom pritvoru do isteka zakonskog roka od 30 dana koji ističe u petak 18. oktobra.

Kaže da se dobro osjeća i da pokušava da se obavijesti o svemu što su mediji pisali dok je bio u zatvoru.

Najviše informacija dobijao je od sestre s kojom je razgovarao preko slušalice kroz neprobojno staklo.

Porodici je bilo odobreno da ga posjećuju samo tri puta mjesečno.

„Pojma nisam imao šta se dešavalo van rešetaka prethodnih dana. U zatvoru imate šest državnih TV kanala, kada ih gledate imate utisak da je u zemlji stanje kao u Švajcarskoj, da je sve u redu, da se u zemlji Srbiji ništa ne događa. Pojma nisam imao kakva je situacija u vezi sa mnom u posljednja dva-tri dana“.

Zahvalio se svim novinarima, posebno novinarima NIN-a, BIRN-a i N1, ali i svim ljudima zbog podrške koju je dobio.

„Ne bih želio da nekoga izostavim, svima sam mnogo zahvalan. Jer u jednom trenutku sam i ja počeo da se pitam – ostao sam sam i porodica sa mnom – da li je bilo vrijedno. Jer, završiću u zatvoru, znate i sami, robija od dvije do deset godina“.

Borba se nastavlja

Nastavljajući svoju priču o svemu što se u proteklih skoro mjesec dana dešavalo, Obradović kaže da je to što je isplivalo, samo jedno poglavlje o zbivanjima u Krušiku, a ima još mnogo toga što bi valjalo ispričati.

„Tvrdim da ne postoji način da se ijedna firma, a ovdje se sad govori o GIM-u, odbrani. Oni sad pokušavaju zamjenu teza, ali ne postoji način. Ja sam posljednjih godina toliko ušao u tematiku, ekonomski i matematički sam pismen, tako da ne postoji način da oni odbrane bilo šta što se tiče povoljnije cijene, pokušaja negiranja da je bilo povlašćene cijene i slično“, odlučan je Obradović.

On objašnjava da postoje kalkulacije koje radi stručna služba, gdje je tačno utvrđeno po stavkama koliko košta materijal, radna snaga, gdje je ukalkulisan profit.

Na osnovu te kalkulacije Služba prodaje dostavlja zvaničnu ponudu koja ide GIM-u i ostalim firmama i nakon toga po toj cijeni treba da se sklopi ugovor.

Međutim, sklapa se ugovor koji uopšte nije iz te ponude, nego ispod cijene.

Osim povlašćenih kupaca, postoje i povlašćeni dobavljači.

„To je krš nekih novih firmi koje su došle, koje su ušle u Krušik kao dobavljači, a potisnuli su višedecenijske dobavljače, lokalne dobavljače…“, priča Obradović i dodaje jednu veoma bitnu stvar.

„Ovo što se dešava u Krušiku, ne dešava se samo u Krušiku, nego se dešava i u ostalim fabrikama namjenske industrije. Ne znam samo da li iko ima hrabrosti i želje da to iznese“.

Smatra da je Krušik jedinstven primjer, jer problemi počinju od dolaska Mladena Petkovića, bivšeg direktora Krušika.

„Od dolaska Mladena Petkovića, stranačkog vojnika na čelo fabrike, to je sistematsko isisavanje novca, sistematsko! Ja uopšte ne znam kako Krušik i dalje opstaje. I danas Mladen Petković svojom nevidljivom rukom preko ljudi koje je postavio da budu izvršni direktori, upravlja Krušikom i to nije tajna“, kaže Obradović koji je o tom sistematskom isisavanju javnog novca govorio javnom tužiocu kada su ga saslušavali. „Tu se pojavilo toliko novih firmi bliskih vladajućoj stranci koje su očerupale Krušik. I to se već pokazuje, mada se vješto krije“.

Prvi koraci i motivacija

Prije nego što je odlučio da se obrati novinarima, pokušavao je da o sumnjivim poslovima obavijesti i Nadzorni odbor i sindikate, ali dodaje da nije vjerovao državnim organima.

„Žalosno je što u ovoj zemlji imamo više povjerenja u istraživačke novinare nego u istražne organe. Pokušavao sam o tome da skrenem pažnju i sindikatima. Svi ti sindikati su dobili privilegije od generalnog direktora tako što su svim vođama sindikata zaposlene žene, porodice, švalerke, djeca, i njih nije briga šta se dešava“.

U Krušiku je od 2017. godine radio sa tehničkom dokumentacijom. Da je htio i da ga je to zanimalo, mogao je da je otuđi, da je da nekome za novac, ali to ga nije zanimalo niti je tako nešto učinio.

„U Krušiku je skinuta oznaka vojna tajna, ona ne postoji. Postoje dokumenta koja usvaja Nadzorni odbor i ona nose oznaku strogo povjerljivo. To su odluke koje se tiču, na primer, pozajmica. Mene su zanimala samo dokumenta koja se tiču korupcije.“

Dodaje da jedan takav dokumenat sa oznakom strogo povjerljivo, a tiče se korupcije, jeste dokument o tome da je direktor Mladen Petković, odobrio sredstva – 110.000 eura za rješavanje stambenog pitanja osobe koja ne postoji u Krušiku.

„Znači, ta dokumenta su mene zanimala. Ili da je Petković dobitnik nagrade Kapetan Miša Anastasijević, a da je par mjeseci prije toga agenciji iz Novog Sada koja organizuje i dodjeljuje tu nagradu on uplatio pozajmicu… i tako… ili da je Krušik uplatio BIA za nešto… Takva neka dokumenta su meni bila sumnjiva i ona nose oznaku strogo povjerljivo. Inače, neka vojna tajna, to veze s mozgom nema“, izričit je Obradović.

Prije nego se obratio novinarima, prvo je pisao bivšem predsjedniku Nadzornog odbora.

„Pokušavao sam i našim lokalnim portalima, da im skrenem pažnju. Ali da vidite samo dokle sve to ide – Krušik je zakupio banere na sva tri valjevska `nezavisna` portala, kako se sami predstavljaju. I tako je za cijenu koštanja banera onemogućeno da priča iz Krušika i komentari iz Krušika, budu objavljeni“.

Na kraju je odlučio da o tome obavijesti BIRN, pa KRIK, pa Pištaljku.

„Sve poruke sam sačuvao, nijednu nisam htio da obrišem. Jeste sve sam rekao tužiocu. Prvu poruku sam poslao Slobodanu Georgievu, Dragani Pećo i Vladimiru Radomiroviću i ovoj bugarskoj novinarki. Ja nemam šta da krijem tu. Nisam ništa sakrio, ništa slagao, ništa ukrao. Želio sam da istina o poslovanju holding korporacije Krušik izađe na vidjelo“.

Negira navode prorežimskih medija koji posljednja dva dana pišu kako je sve učinio iz osvete jer mu je majka dobila otkaz u Krušiku, kao i da on nije nikakav uzbunjivač, već špijun jer je godinama prikupljao dokumenta sa oznakom državne i vojne tajne.

„Ja da sam pitao majku i da je znala bilo šta od ovoga, ja to ne bih uradio. To nema veze s mozgom“, kaže Obradović i potvrđuje da je tačno da je njegova majka „15-20 godina bila direktor u Krušiku i da je poznati i priznati ekonomista što je lako provjerljivo“.

„Ponavljam, moj jedini motiv je bio da se sazna istina o korupciji i ništa drugo“.