Nezaštićeni “štićenici” pazarićkog zavoda

Mediji širom Bosne i Hercegovine objavljuju kako je Redžep Salić, direktor Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić „šokirao“ Parlament Federacije BiH svojim izjavama u vezi sa stanjem u toj instituciji.

Briga i senzibilnost našeg sistema o ovom mjestu je vrlo slikovito i eklatantno opisana u samom nazivu Zavoda za „mentalno invalidnu djecu i omladinu“ jer sam termin „mentalno invalidni“ je neprihvatljiv, diskriminatoran i apsolutno neljudski, piše Aida Hrnjić za Aljazeeru Balkans.

Upravo je Parlament FBiH taj koji je donio niz zakona, akata i pravilnika u kojima stoje termini od kojih se ledi krv u žilama – oštećeni, invalidi, duševno bolesni, retardirani, posebnih potreba, te niz drugih najpogrdnijih izraza.

No, ovo nije tekst o terminima nego o samom Zavodu, uslovima u kojima borave „štićenici“ unutar istog.

„Nezaštićeni“ bi bio, zapravo, jedini valjan termin za njih, a o čemu je posvjedočio sam direktor Salić stojeći za govornicom Parlamenta FBiH.

Isti jelovnik 15 godina

Već 15 godina imaju isti jelovnik. Svake sedmice jedu ista jela. Petnaest godina su više gladni nego siti, svjedoči direktor. Nisu gladna usta pojela ni kurbane njima namijenjene, jer ih je neko prodao, dodaje.

Dokle ide ljudsko zlo, pomislih, pa se sjetih sopstvenog djeteta koje u vrtiću koji je pohađalo punih pet godina nikada nije imalo obezbijeđen nijedan obrok. Sjetih se i njega i svih njegovih drugara, te svih posuda po ruksacima, svih restorana iz kojih smo naručivali hranu, sopstvenog bola što postoji sistem koji im je iz usta uzimao.

U cunamiju i oluji sopstvenih misli ispliva i jedna koja čini razliku. Moj sin ima mene, svoju mamu i svog tatu da ga nahranimo i pobrinemo se, dok „neštićenici“ u Pazariću nemaju nikoga. Kako vrtlog misli raste, ispliva i sjećanje na listu želja koje su djeca iz Zavoda Pazarić imala, a mi Sarajlije je ispunjavali svojim donacijama.

Coca-Cola bijaše jedna od njih. Hej ljudi, obična Cola, neko je nje bio željan.

Skupljali smo i činili čuda da pružimo ljubav i ispunimo želje, sve to dok su nekakvi odbori koje je stavila politika uzimali pola miliona u svoje džepove za svoje naknade! Vrate mi se misli opet na sopstveno dijete i sjetih se da je evo sada već bivši direktor Centra kojeg je pohađao moj sin također „objasnio“ nama roditeljima da kuhinja ne radi i da nema obroka jer je kurbansko meso koje su dobili u donaciji, prema nalazu sanitetske inspekcije, imalo bakteriju Ešerihiju koli (Escherichia coli).

Novca ima za odbore, a nema za korisnike

Mi nalaz, naravno, nismo vidjeli, ali evo pitam se sada: da neko nije prodao meso namijenjeno djeci, pa zatvorio kuhinju? Kako to da za djecu i osobe sa poteškoćama u Sarajevu nikada nema obroka ili je on tek polovičan? Je li to neko pravilo? Kako to da ima pola miliona konvertibilnih maraka za nekakve odbore, a nema za korisnike?

Znam ja već odavno da je sistem u našem gradu djeci sa poteškoćama u razvoju namijenio Pazarić kao krajnju stanicu, jasno mi je da sistem sebi utabava put, samo da bi opstao takav nakaradan, ali po milioniti put se pitam: a ko je sistem? Valjda smo svi mi ljudi neki sistem, mi ga tvorimo i kreiramo, pa imamo li i mrvu samilosti? Zar ni da imaju jesti!?

Direktor Zavoda je hrabro stao pred Parlament i zatražio pomoć zvaničnih institucija, Tužilaštva, SIPA-e, MUP-a FBiH i ja mu kao majka skidam kapu. Je li moguće da se sistem odlučio obračunati sa samim sobom, a zarad čovjeka, promišljam. Jer direktor je sistem, a vidi, ustao je protiv kriminala i neljudskosti.

Iako je Zavod u nazivu namijenjen djeci i omladini, u njemu su smještene i starije osobe, pa djeca i stariji borave zajedno. Ministarstvo ne vrši kontrole, niko nikome ne odgovara nizašta. Najcrnja je pomisao svakoga od nas roditelja djece sa poteškoćama – a šta kad me ne bude, hoće li mi dijete ostati u nekoj takvoj instituciji.

Šutnja iz straha od sistema

Neki od njih su sedirani pod izgovorom da su agresivni, neki od njih su sposobni za rad pa okopavaju bašte ovih što im treba pola miliona, jer ih je uhljebila neka stranka. Sve zajedno su ih vodili na stranačke skupove kao publiku (dokumentovano) i još bezbroj drugih zloupotreba djeteta, osobe koja u biti ne zna šta joj se čini. Odbijam i pomisliti na gore stvari i nadam se da će prozvane i pozvane institucije obaviti svoj posao profesionalno i u duhu zaštite svojih građana.

Upoznala sam korisnike Zavoda Pazarić jednom prilikom kad su dolazili djeci u Centar koji vodim, slikali se zajedno, pa i dan danas imam na zidu sliku dvadesetogodišnje djevojke koja je nacrtala sobu punu malih krevetića asimetričnog rasporeda. Često gledam tu sliku i sve što vidim i osjećam su rešetke. Nekako u meni budi paniku, tugu, bol, najnevjerovatniji miks emocija, neopisiv za sve one koji taj strah ne nose u sebi.

Upoznala sam tada i ljude koji rade u Zavodu – psihologa, socijalnog radnika – i činili su se tako brižnim. Zar su i oni bili nemoćni spriječiti zlo koje se čini? A onda se rodila misao koja se nadzirala u meni već neko vrijeme, samo je sada sazrela i jasna – ljudi kod nas šute bojeći se represije sistema, poginju glave jer i ako ih dignu i glasno kažu, taj isti sistem vremenom učini da se oni koji govore istinu osjećaju loše i krivima. Govorit će se par dana u medijima o tome i – nikom ništa.

‘Šokirani Parlament’

Parlament pred kojim je iznesena priča se „šokirao“ kad je čuo šta se dešava, a zapravo je on taj koji je kreirao okvir za sva dešavanja unutra. Znaju to i Tužilaštvo, i policija, i SIPA. Tamo sjede opet neki ljudi iz politike, zato nam se to i dešava.

Zato nam ustanova koja se treba brinuti o nemoćnima i pružiti im život dostojan čovjeka zvuči kao logor. Jer logor je zbilja živjeti ovako ukoliko ste van poimanja zacrtane linije, kreirane od strane nekog ko se zove Upravni ili Nadzorni odbor i ničim nije kvalificiran crtati uopće osim što mu je članska karta neke partije u džepu. I onda misli da je bog, pa će dijeliti nafaku po svojim aršinima. Sebi pa sebi, a ako nešto ostane, onda drugima ima jesti.