Dokumentarne filmove trebali bi gledati političari

Na ovogodišnjem 25. izdanju Sarajevo Film Festivala (SFF) prikazano je 16 filmova u okviru Takmičarskog programa – dokumentarni film, koji su odabrani između više od 250 filmova pristiglih na selekciju, a tiču se tema iz cijelog svijeta.

Selektorica ovog programa Rada Šešić kazala je u intervjuu za Fenu da tih 16 filmova predstavljaju male bisere, ali velike dokumentarističke priče sve vrlo različite jer je željela pokazati autorima iz regije da SFF podržava sve filmske forme unutar dokumentaristike.

– To znači da se ne radi samo o istraživačkom, političkom ili opservativnom dokumentarcu. Ovdje smo imali filozofske eseje, poetske filmove bez riječi rađene u najboljoj tradiciji dokumentarnog filma, po čemu je bivša Jugoslavija bila poznata u cijelom svijetu – pojasnila je.

Dodala je da se mladi autori sada vraćaju toj formi, a na SFF su pristigli i istraživački filmovi koji su na granici eksperimentalnog pričajući poznate priče na novi način.

Gledaoci su ove godine mogli gledati i dokumentarce urađene u takoreći novoj formi koja se naziva hibridni film, što je zapravo film na granici između dokumentarnog filma i fikcije, ali Šešić podsjeća na autore koji su i ranije tu vrstu kinematografskih elemenata uključivali, no sada je ta forma dobila ime.

Teme prikazanih filmova ove godine su se razlikovale, a jedan od njih donio je priču o rumunjskoj gimnastičarki, olimpijskoj pobjednici u Sydneyu kojoj je zlatna medalja oduzeta te ona 15 godina kasnije istražuje šta se dogodilo u svjetskom Olimpijskom komitetu.

Šešić je izdvojila i makedonski film “Medena zemlja” kojim je otvoren taj program. Film je pobijedio na Sundance Film Festivalu osvojivši Grand Prix nagradu, a donosi priču o ženi koja skuplja med od pčela iz kamena i prirode, a ne iz košnica.

Kao jedan od zanimljivih filmova izdvojila je i hrvatsko ostvarenje koje govori o ženi što je izgubila posao nakon što je dugo bila zaposlena na Hrvatskoj radio-televiziji (HRT) te pokušava preživjeti radeći svakojake poslove, a u isto vrijeme ona je veliki muzički talent.

– Muzički elementi su bili prisutni u mnogo filmova poput debitantskog filma Gorana Bregovića koji donosi priču o njemu i njegovom radu. Taj film donosi zanimljiv način interpretacije beckstagea, kako se stvara i kako se inspiriraju autori – podvukla je selektorica Šešić.

Festivalska publika bila je u prilici vidjeti i film o mađarskom jazz muzičaru iz romske populacije, a režirala ga je mlada djevojka koja je također iz te manjinske zajednice, zbog čega je bila u prilici ispričati priču iznutra.

– Prikazali smo filmove koji dotiču gledaoce, diraju ih u srce, a jedan takav je i poetski esej iz Azerbejdžana o majci i sinu, zbog čega mislim da su gledaoci ove godine imali mogućnost dobiti presjek onoga što je vrh dokumentaristike šire regije – stava je Šešić.

Osvrnuvši se na dosadašnje filmove koji su prijavljivani na selekciju, ocijenila je da se njihov kvalitet poboljšava iako posljednjih godina pristiže gotovo isti broj – njih između 250 i 270, ali autori mnogo ozbiljnije shvataju svoj rad pronalazeći načine da finansiraju filmove.

Autori se više ne fokusiraju osigurati novac za film samo u svojim zemljama, dodaje Šešić, gdje su sredstva za dokumentaristiku izuzetno mala, mada Šešić kaže da ne razumije zašto je to tako imajući u vidu važnost dokumentarnog filma.

Zanimljivom je još ocijenila činjenicu da su od 16 prikazanih filmova njih 10 režirale žene, a tu su i brojne producentice.

Također, selektorica Šešić kaže da je ove godine bilo filmova mladih autora od kojih su mnogi debitantski, ali razlog za to nije što je selektorica nastojala dati priliku mladima već zbog činjenice da su mladi autori uradili naprosto dobre dokumentarističke filmove.

Kao jedan od onih koje je izdvojila je i film sarajevske autorice Sajre Subašić “Gomila materijala”, to je sedmominutni film ali koji na poetski, promišljen i filozofski način govori o vrlo značajnoj temi.

– Mislim da će Subašić biti nova buduća zvijezda dokumentaristike i ne samo u Bosni i Hercegovini nego u istočnoj Evropi i želim joj što prije da se počne baviti dokumentaristikom – naglasila je Šešić.

Na pitanje šta presudi da neki film dobije nagradu, Šešić smatra da je to spoj onoga o čemu film govori i načina na koji je ta priča donesena te je potrebno da to dvoje bude u balansu. To je ono što je za nju važno, a vjeruje i za žiri koji odlučuje o nagradama.

– Film je umjetnička forma i on mora imati snažan sinematički jezik, kao i autorski izričaj – podvukla je dugogodišnja selektorica dokumentarnih filmova SFF-a.

Autori dokumentarnih filmova, naglašava Šešić, imaju potrebu da reflektiraju društvo i oni su takoreći termometar društva budući da su korak ispred svih u hrabrosti da progovore o relevantnim temama o kojima bi se trebalo raspravljati.

– Oni na stol donose ono o čemu bi neko društvo urgentno trebalo govoriti, bilo da je u pitanju položaj manjina, odnos sela i grada, položaj ljudi na selu gdje nema struje ili vode. Govorimo o ljudskim pričama običnog čovjeka, a preko toga to su priče o društvu i esenciji kako živimo – kazala je.

Kako je zaključila u intervjuu za Fenu selektorica Takmičarskog programa – dokumentarni film 25. Sarajevo Filom Festivala Rada Šešić, dokumentarne filmove trebali bi gledati političari jer bi onda mogli saznali veoma mnogo detalja šta je ono što narod, kojeg zastupaju, misli, kako živi, ali i šta su to njihove potrebe.