Velikim Bogom se kunemo, da pristati nikada nećemo… na ono što već imamo

„Ne stavljajte okove četiri puta brojnijem narodu, organizirat ćemo se i razbiti ih“, sažetak je poruka koje je predsjednik SDA Bakir Izetbegović u intervjuu za jednu tursku novinsku agenciju uputio svojim koalicijskim partnerima iz reda hrvatskog naroda (jasno, mislimo na HDZ, ne na koalicijskog partnera Željka Komšića). Barem su sažetak u tako militantnoj formi u naslove i naslovnice stavili portali mnogih respektabilnih i nerespektabilnih medija u BiH.

Istina, u izvornom obliku Izetbegovićevo obraćanje nije toliko smrdilo na nacionalističko huškanje i razbijanje okova drukčije je kontekstualizirano; stoga je pitanje, zašto se članak s baš takvim naslovom našao na službenoj Facebook stranici Bakira Izetbegovića uz opis „jasne poruke“. Na radost ostrašćenog dijela publike i glasača koji smatra da „manjini“ treba iskeziti većinske zube.

No, neka o pojmovima većine i manjine u nečemu što je po definiciji federacija i država ravnopravnih naroda i građana rasprave na nekom sljedećem koalicionom dogovaranju, ili pak u nekom mogućem redefiniranju Bosne i Hercegovine u kojoj više ne bi postojao princip ravnopravnosti naroda. Već je prije godinu i pol Bakir Izetbegović uveo u diskurs pojmove većine i manjine kao kriterij vladanja, a otada je tu ideju provukao nekoliko puta. Sa strane hrvatske nacionalne politike nije na to bilo nikakvog konstruktivnog odgovora, a ako je ponekog i bilo nije se čuo od gromoglasnog pucanja u vlastite noge.

Uostalom, sve što jača „hrvatsko jedinstvo“ i homogenizaciju tjera vodu na HDZ-ov mlin, a kud će za to bolja stvar od manjinskog refleksa. Čitava ta čovićevska hobotnica nacionalističkog poduzetništva trebala bi na svojim imanjima podići i spomenik zahvalnosti izetbegovićima i komšićima.

S aspekta logike još zanimljivije od toga jesu neke druge Izetbegovićeve izjave u tom intervjuu.

„Nikada mi nismo pristali, niti ćemo pristati na izborne jedinice koje će uskratiti pravo ljudima da glasaju iz svakog dijela Bosne i Hercegovine za svakog kandidata“, kaže Izetbegović, te uskoro nastavlja: „nešto što će stvoriti izborne jedinice gdje će se uskratiti pravo nekome da se kandiduje ili da glasa za koga god hoće, takva stvar se sigurno desiti neće“.

Na šta to niste pristali, mili predsjedniče!? Imamo li od početka ove i ovakve Bosne i Hercegovine izborne jedinice za izbor članova Predsjedništva koje uskraćuju pravo ljudima iz Republike Srpske da glasaju za kandidata iz Federacije BiH? Imamo. Može li građanin Federacije BiH glasati za srpskog člana Predsjedništva? Ne može. Može li se netko tko je Srbin, a živi u Federaciji, kandidirati za člana Predsjedništva? Ne može. Može li se netko tko je Hrvat ili Bošnjak, a živi u Republici Srpskoj, kandidirati za člana Predsjedništva? Ne može. Može li se autor ovog teksta, pod uvjetom da pred izbore ne bi promijenio način na koji se izjasnio na Popisu stanovništva, uopće kandidirati za člana Predsjedništva BiH? Ne može, jer to mogu samo oni koji se pišu kao Bošnjaci i Hrvati (FBiH), odnosno Srbi (RS).

Sve to što nam se desilo i dešava treću deceniju, što je dio ustavne strukture ove zemlje, Izetbegović obećava da se sigurno desiti neće.

Naravno, izbor članova Predsjedništva nije jedini koji se odvija po izbornim jedinicama: jednako je za sve druge nivoe vlasti, s bitnom razlikom da nije presudan etnički kriterij.

Jasno, Izetbegović nije neznalica i svega rečenog je svjestan, što je i u tom intervjuu pokazao usputnim spominjanjem apelacije Sejdić-Finci, Zornić, Pilav… Upravo iz te svjesnosti dolazi potreba da se ovim akrobacijama baca prašina u oči, računajući na stvarno i hinjeno neznanje onih kojima su upućene.

Šta zapravo traže „Hrvati“ kad su u pitanju izbori za članove Predsjedništva? U jednom od predloženih modela, ugrubo, bilo koji građanin Federacije BiH (bez obzira na etničku pripadnost) mogao bi se kandidirati za Predsjedništvo, a u tu instituciju išla bi dvojica: onaj koji je osvojio najveći broj glasova u općinama s hrvatskom većinom i onaj koji je osvojio najveći broj glasova u općinama s bošnjačkom većinom. Time bi se riješio i problem „Sejdić-Finci“ i 95-procentna hrvatska frustriranost Željkom Komšićem. Da li je taj prijedlog dobar? Vjerovatno ima boljih, pogotovo u idealnom Platonovom svijetu izdvojenom iz svake real-političke stvarnosti, a možda bi najbolji bio da se s konceptom trojnog Predsjedništva završi.

No, svaki takav prijedlog koji podsjeća na „teritorijalizam“ i „etničku podjelu Federacije“, kontaminiran i samom činjenicom da dolazi iz stranke nečistih namjera, promptno se odbija od strane većine i obrana ovog postojećeg rasističkog i do kraja diskriminatorskog modela ostaje sveta patriotska dužnost.

“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“