Baka Dara Trnopoljska: Žena čija ljudskost nadmašuje ovo vrijeme

U Trnopolju logor i u logoru ljudi. Dovedeni tog ljeta ‘92. od strane neljudi, od pripadnika srpske vojske, paravojnih formacija i policije. Samo zato što su Bošnjaci ili Hrvati, piše Dragan Bursać za Al Jazeera Balkans.

Pod kupolom nebeskom, pod suncem potkozarskim, tiskaju se tijela u nekoliko objekata, dok im vojnici dobacuju.

Da, ima i žena.

Trnopolje pamti i žene u logoru.

I djecu.

Nije Srpkinja među Bošnjacima, nego čovjek među ljudima

Među njima starija žena, Dara Samardžija. Neko ko razdvaja nacionalna krvna zrnca će se zapitati: otkuda Dara među Bošnjacima? A to je pogrešno pitanje. Pravo pitanje je, otkuda čovjek među ljudima? I odgovor je posve logičan – čovjeku i jeste mjesto među ljudima.

A priča o Dari Samardžiji, o potkozarskoj baki Dari, o ženi čija ljudskost nadmašuje ovo naše bezimeno vrijeme zaslužuje da se nađe u čitankama moje zemlje. Ovako, do sada, nema je niti na Googleu.

Priča o baki Dari počinje nakon Drugog svjetskog rata, kada se kao djevojčica sa partizanima doselila iz sela Pađene kod Knina u selo Kamičane, tu od Kozarca prema Trnopolju. Djevojčica je, i nakon smrti roditelja, ostala da živi sama u Kamičanima. Za one koji ne znaju, Kamičani su većinski, ali apsolutno većinski bošnjačko mjesto.

A onda je došla 1992. godina, godina zvijeri.

I da, zvijeri u srpskim uniformama protjeruju svo stanovništvo Kamičana u logor Trnopolje. I starce i žene i djecu…

Baka Dara ustaje i pridružuje se koloni ljudi, budućih zatvorenika logora Trnopolje. Srpski vojnici znaju ko je baka Dara i govore joj da može kao Srpkinja ostati u svojoj kući. Ona, heroina Potkozarja, to odbija i zajedno sa svojim susjetima postaje logorašica.

A to je početak kalvarijskog puta potkozarske heroine.

Dara je nakon boravka u Trnopolju, gdje je dijelila posljednju koricu kruha sa svojim komšijama, prevezena u teretnom vozu na ratnu liniju, između Doboja i Maglaja. I tu je prešla na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Sve vrijeme rata provela je u izbjegličkim centrima u Zenici. Opet je dijelila sa komšijama, nakon logoraškog i izbjeglički hljeb. Opet je pod svodom nebeskim, samo onim centralne Bosne, bila čovjek čovjeku. Opet pokazuje da je ljudskost sa ljudima biti.

Silovanje kao ‘nagrada’ za ime i prezime

I nakon rata, baka Dara je bila pionir. Pionir povratka u Potkozarje. Vratila se među prvima nastanila u svojevrsnom baznom, povratničkom kampu u Lušci Palanci nadomak Sanskog Mosta.

A onda – šok!

Baka Dara je bila silovana. Neka zvijer, pod krinkom povratničkih muka i neuračunljivosti, zlostavljala je ženu heroja. A kazna? Mala, neadekvatna, nikakva. Kazna ublažena anarhijom i takvim vremenima.

Nema tih vremena koja mogu oprostiti i zaboraviti silovanje žena. Ipak, tako se zbilo, a u Lušci Palanci ne pričaju puno o tome. Mnogi kažu da je za silovanje opet krivo “pogrešno” ime i prezime baka Dare. A njeno ime i prezime je ČOVJEK.

I ne, nije to smelo baku Daru, nije se vratila u “svoj” nacion, nego je sa svojim komšijama čekala da joj se razrušena kuća u Kamičanima obnovi. To je jedino željela.

Kuća, tu pred očima

I negdje 1999. godine Dari Samardžiji je odobrena sanacija i rekonstrukcija kuće u Kamičanima. Dabome, radile su to strane organizacije. Naša zemlja se bavila navodno prečim stvarima od povratka ljudi. No, Dara zato čekala nije, uselila se u zgradu Društvenog doma u Kamičanima, tik preko puta ruševine koja je kućom trebala postati. Nanovo.

I nije sjedila baka Dara. A ne!

Dok je gledala kako joj se kuća obnavlja, sa pionirima povratnicima, pod stražom koja ih je štitila od mržnje lokalnih Srba, baka Dara je čistila i krčila od smeća i drače dvorišta komšijska, lokalne puteve, njive i živice. Baka Dara je radila sa svima da obnovi život, koji je neko ‘92 sistematski pokušao da zatre. I da, policija je opet stajala iznad njih, kao ‘92 u Trnopolju, ali ovaj put ih je zaista štitila.

Radila je baka Dara, radila koliko starica može, izmučena logoraškim mukama, onda izbjegličkim životom, pa silovanjem, pa povratkom na ledinu, pa šikaniranjem lokalnih Srba, pa jednim vidom vještačkog zatočeništva u ovim svojim Kamičanima… Radila je, ali je kuću svoju gledala, kako poput Feniksa niče iz ruševina koje je mržnja ostavila za sobom. Ima nade!

A onda – smrt!

Nije baka Dara dočekala da joj kuća bude obnovljena. Umrla je netom prije. Život koji bi se herojskom patnjom trebao zvati ostavio je neizbrisiv trag na Dari i prepustio je smrti.

I to je bila tek prva smrt bake Dare.

Druga Darina smrt

Ona je, eto, sahranjena je na pravoslavnom groblju u Kamičanima. I na tom groblju danas ne možete naći njen grob jer je maleni drveni krst davno u truleži nestao. Sjetite se, baka Dara je umrla prije tačno dvije decenije. Plastična slova njenog imena su se istopila i sa zemljom sljubila.

Dara Samardžija, heroj moje zemlje – žena logoraš, žena izbjeglica, silovana žena, žena povratnica, pionir povratka, žena radnica, žena koja je život vratila tamo gdje ga godinama bilo nije, leži negdje u Potkozarju, bez spomenika bilo kakvog.

A plastična slova njenog imena istopljena su u izgorenoj suhoj travi. Stopljena sa mutnim sjećanjima pojedinaca na baku Daru. I ta sjećanja blijede, nestaju.

Od svega je ostala jedna prazna kućica, u kojoj Dare nema i jedan neobilježen grob.

Na sramotu svih nas!