Zašto smo razočarani politikom temeljne partije ljevice: Ima li budućnosti za SDP BiH?

Od rata naovamo kroz našu nerazvijenu parlamentarnu demokratiju i izborne cikluse mogli smo da se uvjerimo u jedno: nema neke prevelike razlike među bh. političkim partijama koje se deklariraju kao ljevičarske, stranke centra, ili desnicu.

Nema prevelike razlike u njihovim politikama i ideologija, svima je draga i mila vlast, svi su slabi na budžetsko parazitiranje, direktorske pozicije i fotelje ministara, i sve i jedna je naslabija na milionske tendere i namještanje državnih poslova rodbini, prijateljima i stranačkim uhljebima, piše Almedin Šišić za Inforadar.

No, čini se da je posljednjih godina fokus posebno na Socijaldemokratskoj partiji (SDP) BiH iz jednostavnog razloga jer su mnogi razočarani. Prevashodno su razočarani korupcijskim aferama (o kojima mlađahno rukovodstvo SDP-a, i samo djelimično umiješano, bahato odbija i razgovarati), kadrovskim rješenjima, lutanjem unutar političkog spektra ljevice, nedosljednošću, na kraju, privatiziranjem stranačkih politika od strane nekolicine ljudi iz vrha stranke koji su, nekada sa Zlatkom Lagumdžijom, a danas sa Nerminom Nikšićem, opstali u vrhu.

Mnogo toga je u međuvremenu promijenjeno, ali oni su i dalje u partijskom vrhu što im, opet, omogućava da više od decenije i po budu birani na privilegirane pozicije ministara i poslanika u institucijama BiH.

Upravo u ovom trenutku dešavaju se velike i duboke turbulencije unutar SDP-a, mnogi istaknuti kadrovi su izbačeni iz stranke, na čelu sa dugogodišnjim predsjednikom Zlatkom Lagumdžijom, raspuštaju se čitavi odbori (kao onaj u Tuzli), pri čemu se svaka izrečena kritika, čak i ona dobronamjerna, dočekuje na nož u vrhu partije.

Tek notorna je istina da je SDP Nijaza Durakovića bio velika, relevantna, objedinjujuća snaga političke ljevice, iznimno popularna među građanima BiH, pogotovo među pojedincima sa izraženim indentitetom, onima koji su odgojeni na način da nikada neće podleći (etno)nacionalnom, kolektivnom identitetu, jer su izgradili pravo na vlastiti.

SDP pod Zlatkom Lagumdžijom već je počeo da se pretvara u društvo jednog lica, partiju koja je vremenom strukturiana i projicirana na način da je Lagumdžija nekoliko uzastopnih ciklusa mogao da mrtav-hladan organizira izbore za predsjednika partije u utrci sa samim sobom. Neponovljiva narcisoidnost sarajevskog profesora, koju je nadograđivala bolesna potreba da se partijom vlada željeznom rukom, po uzoru na nekadašnje poststaljinističke oblike vladavine na istoku Evrope, dovela je do ozbiljnog urušavanja stranke, gubljenja više od trećine glasačkog tijela, velikih unutarnjih previranja koji su na kraju rezultirali Lagumdžijijim odlaskom sa partijskog prijestolja 2014. godine.

Bio sam jedan od onih koji su naivno vjerovali da će uvođenje izbora “jedan čovjek – jedan glas”umnogome otvoriti stranku, pojačati transparentnost izbora, demokratizirati je iznutra, ali to je samo bila šarena laža, bajka za naivne. Jer tamo gdje je Lagumdžija stao – nastavilo je društvo okupljeno oko Nikšića. Što je posebno interesantno, to su isti oni koje je Lagumždija regrutirao, uveo u svijet politike, dao im ovlasti upravljanja i bitne funkcije u partiji (Mašić, Magazinović and comp).

Najžalosnije – a rekao bih i najopasnije od svega – jeste da ti ljudi nisu ni svjesni koliko ne znaju, uz to oni nemaju prijeko potreban osjećaj odgovornosti koje sobom nosi breme upravljanja velikom, temeljnom partijom ljevice, samim tim i političkim procesima u zemlji koju napadaju i rovare izvana i iznutra.

Jer kako drugačije u ozbiljom političkom trenutku protumačiti nevjerovatan broj gafova njihovih rukovodećih ljudi, od kojih su neki i klovnovski, poput onog Čengićevog (generalni sekretar SDP-a), kada je na prozoru općine izvjesio Fatiha za Šefika Džaferovića (kandidata za Predsjedništvo BiH koji je, BTW, pobijedio SDP-ovog Denisa Bećirovića), ili najavu Saše Magazinovića da će pojesti predizobrnu kutijuupravo ako Džaferović pobijedi Bećirovića, što, naravno, uprkos željnom isčekivanju javnosti nije učinio.

Na veliku žalost svih nas razočaranih, politika današnjeg vrha SDP-a personifikacija je ponašanja jednog Damira Mašića, koji je, u vrijeme kada je Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) BiH možda i jedina institucija što brani napadnuti ustavno-pravni poredak države, na Twiteru slavodobitno poručio “da je SDA sada na aparatima”, jer, ko biva, SNSD i HDZ u oktobru neće podržati reizbor Osmana Mehmadagića Osmice za direktora OSA-e.

Treba li posebno naglašavati da je riječ o partijima koje u sadejstvu sa zvaničnim Beogradom i Zagrebom sve otvorenije rade na razgradnji države, no “političaru” Mašiću je bitnije da će oni tako naštetiti SDA, jer ga je ona kadrirala.

Najverovarna količina gluposti, diletantizam, neznanje, nemogućnost razdvajanja stranačkog aktivizma i borbe protiv kriminala SDA (protiv čega se i sam zdušno godinama borim) od pitanja od strateškog značaja za državu, dovešće vrlo brzo do toga da će se SDP raspasti po šavovima, ili će u rukovodećim strukturama ostati tek uski krug međusobno, interesno povezanih, umreženih pojedinaca koji će jedni drugima namještati državne poslove sve dok i konačno partija ne postane nova Stranka za BiH na političkoj sceni.

Pitanje je samo može li se, hoće li se vrlo brzo dogoditi nešto unutar SDP-a što bi preduprijedilo ovaj apokaliptični scenarij.