Izetbegović zagovara dvostruku amnestiju

Bakir Izetbegović ovih dana se javno založio za svojevrsnu amnestiju političara kojim se spočitava da su učestvovali u kriminalnim i nezakonitim poslovima. Lider SDA je rekao kako su tužilaštva u BiH neosnovano progonila političare i kako “nama to ne treba”.

Naravno da bi Bakir bio sretan da se nešto takvo dogodi, da se skine breme sumnji sa desetina kadrova njegove stranke koji su, službeno ili kroz medije, optuživani za nečasna djela. No, ako ima imalo političke pameti, Izetbegović se nakon toga morao ugristi za jezik. Jer, javnost je tom izjavom bila zgranuta, premda nimalo začuđena. Naviknuti smo da vuk pojede magarca u svakoj velikoj priči o politički sponzorisanom kriminalu. Ali, da se javno poziva da se sve to zauvjek gurne u zapećak i da se sve sumnje objasne kao „neosnovano proganjanje političara“, e to je stvarno previše.

Takav prijedlog zaslužuje svaku vrstu kritike. Zar onda ne bi bilo logično, ako su istražitelji, tužilaštva i sudovi bez razloga proganjali političare, da se predlagač jedne takve amnestije barem založi za utvrđivanje odgovornosti onih koji su se bavili tom klevetničkom rabotom? Zar se, umjesto političke nevinašcadi, na tapetu ne bi trebali naći ljudi iz pravosuđa koji su, navodno, donanoćno smišljali spletke, montirali slučajeve i dokaze, a sve u namjeri da bace ljagu na pojedince iz političkih vrhova?

Koliko vidimo, šefu SDA to ne pada na pamet. On traži dvostruku amnestiju: i osumnjičenika i onih koji su ih „neosnovano“ sumnjičili. Elem, sve to u jednom momentu trebaju da prekriju snjegovi, ružmarin i šaš – bilo, zaboravilo se.

Naviknuti smo da vuk pojede magarca u svakoj velikoj priči o politički sponzorisanom kriminalu. Ali, da se javno poziva da se sve to zauvjek gurne u zapećak i da se sve sumnje objasne kao „neosnovano proganjanje političara“, e to je stvarno previše

Vrebajući priliku za ofanzivni povratak na političku scenu, u SDP su procijenili da je to pravi čas za njih. Osuli su paljbu po Izetbegoviću, misleći da će time zgrnuti punu vreću pozitivnih političkih poena, spočitavajući mu da se zalaže za princip po kojem „političari nikada ne bi trebali biti predmet istraga“.

– Naše viđenje se potpuno razlikuje. Smatram da svi građani trebaju biti jednaki pred zakonom – kazao je predsjednik SDP Nermin Nikšić. On je upozorio da je postalo simptomatično da se političari u BiH miješaju u rad pravosuđa. To je nedopustivo – poručio je Lagumdžijin nasljednik na „crvenom“ tronu.

S Nikšićem se nije teško složiti. No, pitanje je ko može da izriče ovu vrstu kritike, ko su oni koji na to imaju moralno pravo. Među onima koji to sigurno nisu, svakako su Nikšić i SDP. Vrijeme njihove vladavine, od 2010. do 2014. godine, jedan je od perioda u kojim su riječi korupcija i kriminal zvonili jače no ikad. Na vrata vlasti su, uostalom, ušli sa aferom „Reket“, jednom od najvećih korupcionaških afera u poratnoj BiH. No, kako je vrijeme protjecalo, od „Reketa“ nije ostalo ni R. A zbog čega drugog nego zbog činjenice da su poluge vlasti bile u rukama onih koji su tom aferom obilježeni kao ljudi ljepljivih prstiju.

SDP je iskoristio sav svoj utjecaj u pravosuđu da se afera „Reket“ skine sa dnevnog reda. I pošlo im je za rukom. Niko više ne radi na svjedočenjima i optužbama „ozvučenog“ Nihada Imamovića i pokušajima SDP-a da od grupe biznismena iznudi 3-4 miliona konvertibilnih maraka.

Svoje prljave rabote, kojih je bilo u izobilju, i SDA i SDP godinama skrivaju zahvaljujući upravo činjenici da je pravosuđe kod nas prćija vlasti i političkih stranaka. Njima se diriguje daljinskim upravljačem iz kabineta šefova stranaka, sa naredbom da se neko oslobodi, iako dokazi traže drugačije, ili da se nekome otvori kriminalni ili korupcijski dosije, bez obzira što za to nema dovoljno razloga.

Stoga odgovor, ipak, nije u gustom češljanju samog pravosuđa. Ono nije sila za sebe, samostalni izvor moći ili nezavisni dio vlasti (kako ih Ustav definiše). Istražitelji, tužitelji i sudije samo su pijuni u velikim političkim igrama, na šta sami pristaju: što zbog vlastite komocije i bogaćenja što zbog straha da će, ako ne budu poslušni, izgubiti svoje dobro plaćene pravosudne funkcije.

Umjesto zakonskih paragrafa, bolje je poznavati centre političke moći, njihovu volju i njihove interese. Tu su lekciju istražitelji, tužioci i sudije davno naučili

Ključ je opet u politici, u vlasti, u rukama ljudi u vodećim strankama. Stoga ne treba da začudi ako, umjesto ipak učestalih hapšenja i procesuiranja nekadašnjih miljenika vlasti, za koje javnost želi da postani još češći, dobijemo obratni efekat: da Izetbegovićev poziv na amnestiju političara dobije svoju praktičnu potvrdu. Jer, on je danas oličenje moći, njegova stranka i njegova politička koalicija vedre i oblače u Federaciji BiH. Njihova riječ je zakon, oni su pravi gospodari pravosuđa.

A to ljudi u pravosuđu dobro znaju. Davno su oni shvatili da je u Bosni i Hercegovini pravo relativan pojam. Umjesto zakonskih paragrafa, bolje je poznavati centre političke moći, njihovu volju i njihove interese. Tu su lekciju istražitelji, tužioci i sudije davno naučili, pa će im biti tim lakše da se koriguju u pravcu koji im je Bakir Izetbegović ovih dana pokazao. Riječju – ako ste to očekivali, odmah zaboravite na mogućnost da u skoro vrijeme neku politički poznatu glavu vidite među zasluženim rešetkama.