Puhovski: Evo zašto Bosna i Hercegovina postepeno propada

Treba biti jako oprezan s ideologijskim funkcioniranjem koji se zove euroatlantske integracije, kaže, uz ostalo, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) penzonisani sveučilišni profesor Žarko Puhovski, istaknuti hrvatski analitičar i filozof.

Profesore Puhovski kako ocjenjujete odnose zemalja regije. Jesu li ti odnosi unaprijeđeni ili su tenzije među zemljama sve izraženije?

Meni se čini da je puno važnije pitanje, iako je i vaše pitanje veoma važno, ali ja mislim da je puno važnije pitanje odnosa svake od novih postjugoslovenskih država s etničkim ili nacionalnim manjinama na svojem teritoriju, sa stajališta ljudskih prava. Tek onda dolazi pitanje odnosa među zemljama. Jednostavno rečeno, odnosi Hrvatske i Srbije su uvijek bili bolji nego li odnosi Hrvatske sa srpskom manjinom ili odnosi Srbije s hrvatskom manjinom.

Drugi problem je što su se odnosi među državama pokušavali provesti u konceptu neke vrste pomirbe, a zaboravilo se da je pomirba nešto što dolazi tek nakon normalizacije. Pritisak izvana je bio ogroman, pritisak diplomata, novinara, špijuna. Svi su htjeli da se opet svi volimo kao da ničega nije bilo. To je naprosto jedan perverzni pokušaj da se preskoče neugodna iskustva iz rata. Ubijanja je bilo i to ubijanja s etničkim ciljem. Što znači da se nismo mogli tako lako uhvatiti ponovno za ruke i opet svi zajedno plesati. Nego, trebalo se zaključiti i odlučiti da više jedni na druge nećemo pucati, a onda da se ide korak po korak nečemu što bi najprije bila normalizacija odnosa, a onda pomirba.

Za pomirbu bi trebala sposobnost svake od tih nacija da učini ono što se u Njemačkoj zvalo “ovladavanje prošlošću”, da shvati kakvi su kolektivni elementi odgovornosti za rat na svakoj strani, koji sigurno nisu na svakoj strani jednaki, ali ih je bilo na svim stranama. Onda tek da kažemo šta drugima treba prigovoriti.

Pred Hrvatskom je predsjedanje Evropskom unijom. Šta mislite, bi li Hrvatska trebala napraviti jedan iskorak u s smislu pomirenja i unapređenja povezanosti politika zemalja na Balkanu

Hrvatska ima tu obvezu naprosto zato što je ušla u klub u koji drugi žele ući. I zato što Hrvatska, a što su njeni lideri rekli, mada im ne treba previše vjerovati, da neće činiti Srbiji ono što je Slovenija činila Hrvatskoj ili ono što je Italija činila Sloveniji. Naime, onaj koji je bio u Europskoj uniji je maltretirao onoga koji nije bio zbog nekih starih računa. Jer kad jednom uđeš u EU niko ti više ništa ne može. Dakle, očekuje se od Hrvatske da ne bude uskogrudna, tako sitnonacionalistička kao što je slovensko vodstvo bilo prema Hrvatskoj. I vidjet ćemo hoće li to uspjeti.

Kako gledate na političku situaciju u BiH?

Jedini pravi zastupnici BiH u tradiciji su bosanski franjevci. Međutim, njih su izbacili s hrvatske strane hercegovački franjevci koji su drugačije orijentirali glavnu riječ i ova vodeća struja oko Hrvatske demokratske zajednice u BiH koja ih je marginalizirala, a kao katolike Bošnjaci bosanske franjevce smatraju stranim tijelom. I onda nema suvisle bosanskohercegovačke pozicije, nego ovu na razini doslovce “neukog” Izetbegovića koji priča o tome kako je njegov otac ostavio turskom predsjedniku Bosnu u amanet.

Imate Dodika koji pet dana u tjednu radi za hrvatske, slovenske, austrijske ekonomske interese u BiH, a onda preko vikenda drži četničke govore. On je najpopularniji političar među Hrvatima u BiH i to je hrvatski politički problem, jer je hrvatska strana u BiH kuhana i pečena s Dodikom, a hrvatska strana u Zagrebu je u sukobu s njim na razne načine jer je to europska politika.

S druge strane Vučić bi htio da mu je Dodik svaki čas pri ruci, ali ne bi se htio obvezati da će Republika Srpska kad tad postati moguće rješenje za proširenje Srbije. Drugi u Sarajevu će reći da Dodik razbija BiH. Međutim Dodik uvijek razbija BiH do neke točke, nikada ne ide predaleko. Tako da BiH ima situaciju u kojoj se ne događa ništa. To postupno propadanje je najvažnija karakteristika BiH zadnjih deset godina, ako ne i decenija.

Šta mislite kako bi Hrvatska trebala nastupati prema BiH?

Puhovski: Ja mislim da bi bilo bolje da Hrvatska i Srbija ne pomažu. Hrvatska pomaže svojima, Srbija svojima. Hrvatska intervencija je imala sasvim neke racionalne argumente koji se tiču recimo izbornog zakona. Međutim, Hrvatska se prema Hrvatima u BiH stalno postavlja kao stariji brat. Također, mi imamo jednu potpuno sumanutu situaciju da je žena u petak ambasador BiH u Italiji, a u ponedjeljak je zastupnica Hrvatske u Europskom parlamentu. To je neukusno i to je rezultat ove histerije katastrofalnih dvostrukih državljanstava. Jedan od prvih koraka u normalizaciji odnosa bi moralo biti okretanje prastaroj rezoluciji Vijeća Europe o ukidanju dvostrukih državljanstava. Ona potpuno onemogućuju i pravosudni i politički sustav. Tako onda Srbija ima svoje, Hrvatska ima svoje i onda Bošnjaci ostaju u poziciji da sebe smatraju jedinima kojima je stalo do BiH.

Vratimo se opet na odnose među zemljama regije. Šta mislite kako ova migrantska kriza utječe na te odnose?

Migrantska kriza je samo naglasila stvari koje smo već znali. Prvo da sustavi sigurnosti u državama nisu dobri, mada oni stalno ponavljaju da imaju situaciju pod kontrolom. Drugo, da postoji visoki potencijal nacionalističkog odbijanja pomoći ljudima kojima je pomoć potrebna. I to u nacijama kao Hrvatska koje su prošle tešku kalvariju izbjeglištva. Među Bošnjacima koji stalno govore da su oni muslimanski solidarni, ali to baš i nisu pokazali kada se radi o migrantima muslimanskog porijekla. S treće strane se pokazalo da, kada su recimo, u Mađarskoj žicom zatvorili granicu, onda se malo zatvorila Hrvatska pa se zatvorila Srbija. Sada je BiH ispala rezervoar u kojoj se oni skupljaju, naročito u regiji Velike Kladuše dok negdje ne pukne. Puknut će zato što više nemamo situaciju protočnog bojlera kao prije tri godine kada ih je Njemačka sve primala. Sada je to zatvoreno.

Niko nema pojma šta se događa u Africi i šta tamo treba napraviti. Postoje užasni sukobi među europskim državama i sve je veći rast populizma koji počiva na stalnoj histerizaciji opasnosti od migranata koja nije ni približno onakva kako se govori. Naprimjer, za mjesec dana u Hrvatsku će doći milijun turista i sve će biti normalno. Nasuprot tome ideja od 5.000 migranata izaziva strašnu histeriju. Znači, radi se o tome da su ovi došli s novcem, a ovi su došli bježeći što se ljudima ne sviđa. To je zatvoren krug, on pojačava populističke radikalno desne orijentacije koje inzistiraju na zatvaranju granica i onda naravno rastu napetosti među državama, projekt Europske unije kao europski projekt dolazi u ozbiljnu krizu.

Šta onda mislite, hoće li zemlje regije ikada više postati savezničke ili?

Prije svega treba shvatiti da regije više nema. Od kada su Hrvatska i Slovenija u EU, regije više nema. Imat ćemo deset jako neugodnih godina ako se ne raspadne Europska unija, što je jedna od opcija. Prije nego što druge zemlje počnu ulaziti u EU očito će biti ideja o tome da Srbija i Kosovo istovremeno neke stvari preskoče. Očito da će pritisak na velike države biti velik u cilju da ih se pripremi na to članstvo. Imali smo nedavno jedan veoma neugodan trenutak na koji niko ni reagirao, a to je da je Makedonija pod pritiskom primitivnog grčkog imperijalizma bila prisiljena mijenjati svoje ime jer drukčije nije mogla ni u NATO ni u EU. Uvedena je, po meni, potpuno nejasna praksa, da je članstvo u NATO uvjet za članstvo u Uniju.

Tu treba biti jako, jako oprezan s tim ideologijskim funkcioniranjem koji se zove euroatlantske integracije. Kada svi budu unutra onda ćemo se pitati što će nam NATO, protiv koga se mi onda borimo, tko su nam neprijatelji, zašto imamo obrambeni pakt. NATO je stvoren da bi se borio protiv komunizma, ali nije nestao kada je nestao komunizam. Sada se bori protiv terorizma. Onda će biti nam NATO biti obrana protiv valjda migranata, ili tako nečega, jer ćemo mi biti unutra i pokušavati spriječiti one koji su vani da dođu k nama unutra, uzmu dio nečega što mi imao kao privilegiju. Meni to ne izgleda kao pozitivna perspektiva, ali je sigurno manje negativna od onoga što imamo danas.