Više hiljada bh. državljana posredstvom readmisije vraćeno u BiH

U Bosnu i Hercegovinu je do sada posredstvom readmisije iz inostranstva vraćeno nekoliko hiljada osoba koje su zahvaljujući projektu koji se implementira putem Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH pronašli novi dom ili im je obnovljen raniji, ako su ga imali u nekoj od više od 20-ak općina u BiH koje su u njega uključene.

Među osobama koje su vraćene u BiH u okviru readmisije ima i djece, ali i starijih osoba, a u velikom broju radi se o Romima. Radi se o osobama koje dolaze iz različitih socijalnih kategorija, a za one koji imaju neko obrazovanje provode se i edukacije i prekvalifikacije na osnovu kojih je određeni broj njih već pronašao zaposlenje. Među onim koji su se vratili u BiH mnogi su čak i nepismeni tako da se za njih provodi opismenjavanje.

Unija za održivi povratak i integracije u BiH kao organizacija bila je uključena u izradu Studije za prihvat i integraciju bh. državljana koji se vraćaju po osnovu Sporazuma o readmisiji, a predsjednica unije Mirhunisa Zukić kao konsultantica na njenoj izradi.

“Zahvaljujući našem upornom radu i komunikaciji s ljudima koji su zaduženi za readmisiju usvojena je studija, što je bitno, i od FBiH, RS-a i Brčko distrikta. Taj dokument će zasigurno pomoći u narednom periodu da ovakvu složenu pojavu, koja je zahtjevna, na što bolji način implementiramo na terenu. Kao država BiH potpisali smo protokol o zbrinjavanju naših građana koji su prije rata živjeli u BiH, a ne mogu živjeti više u zemljama u kojima su do sada bili”, navodi u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH.

Navodi da vlasti zemlje iz koje bh. građani treba da budu vraćeni to prijave putem Ministarstva sigurnosti BiH, koje daje informacije Ministarstvu za ljudska prava BiH.

“Tačno se zna vrijeme kada dolaze ti ljudi i gdje treba da budu. To je proces koji traje i koji će trajati. Jako je bitno da taj proces može biti na oba entiteta jednako implementiran iz razloga što vidimo da u RS-u više ne postoji ministarstvo za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske. Postoji sada Sekretarijat za raseljene osobe i migracije pa se nadamo da će oni nastaviti ulogu bivšeg ministarstva u RS-u. Jako je važno ne samo da ljudi dođu, da se zbrinu, da mogu živjeti u nekim prostorima, nego i da im se osigura kako će tu živjeti. Za njih se prave određene zgrade koje finansiraju strani donatori, a dijelom i lokalna vlast kao sufinansijer gdje oni mogu boraviti i živjeti”, naglašava Zukić.

S druge strane, ističe, ukoliko se ti ljudi vraćaju u svoje kuće, one koje su neobnovljene, u tom slučaju se za potrebe njihovog smještaja rekonstruišu, odnosno izgrade.

“Tako dobivaju obnovljenu stambenu jedinicu. Ali, ono što je najvažnije je od čega će živjeti. Ta socijalna komponenta je vrlo bitna da ljudi znaju šta ih čeka, jer ipak, oni dolaze iz jedne zemlje koja je standardizovana i koja je pružala usluge tim ljudima da se mogu liječiti, da mogu boraviti. Dakle, njih se želi prilagoditi da to sada ne bude šok za te ljude koji se vraćaju u BiH, odnosno nastanjuju iz jednog entiteta u drugi entitet, iz jednog kantona u drugi kanton. Cilj je da to bezbolno nekako prevaziđu i da se ujednači to pravo gdje oni dolaze da borave”, ističe Zukić.

Rješavanje pitanja od čega živjeti najvažnije

Ističe da je ta ekonomska komponenta jako važna. Ulažu se određena sredstva, kaže, kako za svaku tu porodicu istražiti šta je neophodnije i najbolje da bi ona mogla živjeti na neki način od svog rada.

“To su sve modeli, koji po nama, daju šansu da mi u regiji dosta prednjačimo u tome. Mi smo u izradi studije imali priliku da vidimo kakve su prakse u Srbiji, koje su prakse u Crnoj Gori. BiH bez obzira što mi znamo da je ona složena, kao što jeste, da ima dvanaest ustava, dva entiteta, Brčko distrikt i deset kantona, veoma je dobro postavila, na realnim osnovama ovaj problem. Mislim da je to pozitivna priča da ipak ljudi, koji su bili dugo u inostrantsvu, a koji jednostavno gube pravo da mogu boraviti u toj zemlji, budu što adekvatnije zbrinuti i adaptirani u novim sredinama. Ima tu starih ljudi, imamo dosta djece, Roma, nepismenih, kojima se mora omogućiti neko školovanje, neformalno obrazovanje, pa čak i neke prekvalifikacije. Ta studija je predstavila sve te probleme i kako ih riješiti. Tako da je studija dala odgovore kako možemo ispravljati greške koje smo imali kod povratnika, gdje i sada stalno s nekim apelima, s nekim zahtjevima idemo iz institucije u instituciju, a ljudi ostaju bez elementarnih ljudskih prava. A, čitav Ustav BiH zasnovan je na idealno postavljenoj zaštiti ljudskih prava gdje su ugrađeni svi elementarni standardi, evropski standardi ljudskih prava. Prema tome mi smo onda neka zemlja apsurda gdje sve garantujemo, sve možemo, a običan čovjek nema ta prava”, navodi Zukić.

Kaže kako su željeli da kroz ovakav oblik zbrinjavanja ljudi koji se vraćaju posredstvom readmisije oni zaista ljudi imaju svoje adrese u BiH.

“Što je jako važno taj sistem se razvija prema opštinama koje su uključene u projekat. Imamo više od 20 opština koje su potpisale sporazume o prihvatu tih ljudi. Postoje službe i osobe koji se bave tim ljudima, tako da to poprima dosta obima u Tuzlanskom kantonu. Uloga nevladinih organizacija i svih socijalnih službi je veoma važna i one su te koje bi na jedan određen način se morale maksimalno uključiti”, ističe Zukić.

Predsjednica Unije za održivi povratak u BiH naglašava kako su ključni problem četiri stvari kod bh. državljana koji se vraćaju posredstvom Sporazuma o readmisiji u BiH, a to su smještaj, obrazovanje, zapošljavanje i socijalna komponenta.

“Upravo socijalna komponenta je jako bitna kod tih ljudi, a što je najvažnije to zdravstvo koje mi znamo nije najidealnije, ali ne možemo reći ni da je loše. Ono je dobro samo što usluge tog zdravstva nisu dostupne na jedan adekvatan način koji je potreban građanima”, ističe Zukić.

Ističe da se ne može reći da je stanje u sredinama u koje su se vratili bh. državljani iz inostranstva idealno, ali da su jako dobro prihvaćeni u lokalnim zajednicama gdje su se vratili.

“To je omogućeno prvenstveno zahvaljujući projektnoj mreži i tom načinu prihvata. Jednostavno se tačno zna ko dolazi i ono što je vrlo važno da nevladine organizacije rade anketiranje tih ljudi o njihovim sposobnostima, mogućnostima i potrebama. Tako da to sinhronizovano ide sa socijalnom službom, lokalnom vlasti ili gradom kao što je recimo slučaj s Gradom Mostarom. Uključeni su i drugi kao što su službe i kantonalne i entitetske koje učestvuju u tom procesu, kao i oni koji su finansijeri stambenog stanovanja”, navodi Zukić.

Što je jako važno, kaže, je što se uključuju i zavodi za zapošljavanje u slučajevima prekvalifikacije ljudi ili dokvalifikacije ili opismenjavanja.

“Imamo dosta i nepismenih koji su jednostavno živjeli tako nekim svojim životom. Pokušavamo da budemo zaista aktivni prema tim ljudima. Radi se inače, o ukupno nekoliko hiljada ljudi koji su se vratili u BiH posredstvom Sporazuma o readmisiji”, naglašava Zukić.

Najveći broj povrataka u Tuzlanski kanton

Predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH navodi kako imamo isto tako period poslije rata kada se desilo “prisilno vraćanje” bh. građana.

“Taj proces se nije zvao readmisija, nego prisilni povratak. Njemačka je 1997. i 1998. godine želila da vrati 20-ak hiljada bh. građana koji jednostavno nisu mogli dobiti papire. Na taj način su se ljudi snalazili kako znaju, vraćali su se u BiH ili su tražili dalje destinacije kao što su SAD, Australija, Novi Zeland…”, navodi Zukić.

Ističe da kada su u pitanju povraci bh. građana po Sporazumu o readmisiji da u tome prednjači Tuzla.

“Gotovo svi gradovi Tuzlanskog kantona su potpisnici tog sporazuma gdje će oni raditi na pomoći pri prihvatu ljudi, edukaciji, gdje se uključuju nevladine organizacije koje će pomoći ljudima ne samo humanitarno nego i na drugi, edukativni način. U gotovo svim kantonima je zastupljen povratak tih ljudi iz inostranstva, iako ne baš veliki broj. Ali, imamo tih slučajeva kao što je Goražde, čak i Sarajevo gdje se uključuje Ministarstvo za rad, socijalnu politiku raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo i opštine gdje se ti ljudi vraćaju. Sistem je malo i jednostavan i komplikovan u isto vrijeme, ali ako se zna ciljano gdje osoba ide onda se zna ko mu prilazi u pomoć i ko će mu pomoći”, naglašava Zukić.

Mnogi bh. građani, ističe Zukić, koji se vraćaju po Sporazumu o readmisiji u BiH nemaju puno izbora.

“Jednostavno se njima ponudi rješenje jer ipak, tu dosta ima ljudi koji nisu imali svoju imovinu prije rata. Tako da oni prihvaćaju novosagrađene objekte koji su vrlo kvalitetno za njih pripremljeni i na neki način imat će komunikaciju s nadležnim institucijama koji će im pomoći da se ljudi mogu snaći. Jer, jedan je šok kada neko boravi u jednoj zemlji, bilo kako da mu je tamo i onda se vrati u novu sredinu, u BiH. Sigurno treba mu neko adekvatno neko pružiti pomoć, a sada u našoj stalnoj migraciji kada ljudi odlaze, a drugi nam dolaze treba od tih koji su došli izvući maksimum koliko oni mogu biti korisni sebi i društvu u kojem se vraćaju”, stava je Zukić.

Ističe da je veoma važno što su se tu uključile nevladine organizacije koje su pružile veliku podršku, a koje su intervjuisale ljude i postavile realne mogućnosti koliko oni mogu učestvovati u obezbjeđivanju sredstava za svoj život, svoju porodicu i samo društvo.

“Tu se uključuje i poslovni sektor, poslodavci koji su zasigurno po dosadašnjim našim informacijama i praksi pokazali veliku zainteresovanost. To pogotovo sada kada nam je i radna snaga opadajuća, kada ljudi odlaze, da se oni prekvalifikuju, da se uključe u normalne tokove i da budu zaista korisni za društvo. Imamo takvih primjera da su poslodavci sigurno učestvovali u tome”, navodi Zukić.

A, navodi različite su kategorije stanovnika koji se vraćaju od djece, a najčešće su to Romi i veoma je specifičan odnos prema njima obzirom da se zna da mnoge nevladine organizacije, a i institucije imaju iskustva sa njima.

“Tako da se zaista na jedan određen način, ja to pričam da je to sve tako dobro, kao što i jeste, da se s ljudima maksimalno bavi, razgovara, da se ljudi usmjeravaju u pravcu da oni zaista budu poželjni u BiH i da ne budu odbačeni, a pogotovo kada su stari u pitanju. Tu je, u slučaju starijih osoba, najneophodnija njihova zdravstvena zaštita. Tu se uključuju centri za socijalni rad, ministarstva jer smo mi zemlja potpisnica takvog povratka. Mi smo to dobrovoljno potpisali da kao zemlja prihvata svoje građane. To prihvatanje mora zaista da prati sve naše određene obaveze u skladu sa tim sporazumom”, naglašava Zukić.

Osobe koje su se vratile iz Francuske počele novi život

Ističe da su kao organizacija koja dugo radi na procesu “običnog” povratka ljudi i raseljenih osoba, tako da imaju ogromno iskustvo, te da su zato zahvaljujući Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH i ljudi koji rade na tom poslu dobili veliko povjerenje da izrade studiju.

“Nakon nje uslijedila je i strategija koja će na jedan način biti putokaz u rješavanju ovih problema i to će trajati u narednom periodu. U svakom slučaju to je jedan zaista iskren odnos u rješavanju ovih problema koji se iskazao kroz ovaj projekat i on će nastaviti. Jer, mi svakodnevno od Ministarstva sigurnosti BiH dobivamo informacije da li će ljudi doći avionima, da li će doći na granicu i obaveza je naših organa da te ljude prihvate i da ih vraćaju na adrese gdje se dogovore, odnosno da li će to biti neka zgrada koja je za njih predviđena, da li će to biti neki domovi ili će to biti njihovi domovi koji će biti obnovljeni ili ako su uslovni kao takvi ispunjeni”, navodi Zukić.

Ističe primjer sjeveroistočne Bosne. U tom dijelu, navodi, ima dosta njih koji nisu mogli dobiti papire u Francuskoj i koji su se morali vratiti u BiH.

“Mi smo imali ljudi u Kalesiji i dalje prema Zvorniku, i u Tuzli gdje su se ljudi morali prisilno vratiti iz Francuske. Francuska vlada je posredstvom EU obezbijedila po 7.000 eura i obavezala je institucije BiH da sprovedu način njihovog zbrinjavanja. Mi smo radili na implementaciji projekta gdje smo ljudima napravili biznis planove i tačno ih zaposlili onako kako su prema svojim kvalifikacijama imali mogućnosti. Neki su kupili skele i sada rade na građevinama, neki stočni fond, neko je osigurao infrastrukturni objekat ili neke poljoprivredne mašine tako da ti ljudi zaista žive od svog rada, zahvaljujući eto i tom prisilnom povratku”, ističe Zukić.

Kaže kako je cilj Unije za održivi povratak i integracije u BiH ekonomsko osnaživanje bh. građana.

“Suvišno je pričati koliko smo mi jedna divna zemlja, atraktivna. To kada ljudi dođu u nju vide, taj bosanskohercegovački duh. Svaki dio BiH daje mogućnost uživanja svakom čovjeku bez obzira šta se desilo u BiH. Jednako je lijepo otići na Drinu, na Unu, Neretvu, a koliko je tek prelijepih planina, netaknute prirode. Nedavno sam bila u Posavini, u jednom selu gdje živi 19 ljudi. To je jedno prelijepo bogato selo koje nudi mnogo što boravak tih ljudi može učiniti atraktivnim i lijepim. Takvih sela je puno. Naše geslo je ‘Zajedno učinimo život boljim u BiH’. Naslov je lijep i on obavezuje. I nas i sve one bosanskohercegovačkog porijekla da se BiH izvuče iz ove krize. A, BiH ima mogućnosti da nudi turističke i agroturističke ponude, ne samo našim ljudima, dijaspori koja zna dobro BiH. Nekada neko čisto istraživački ako je iz Prijedora doći će u Foču da vidi kako je to tamo. Međutim, imamo veliki broj stranaca koji obilaze”, navodi Zukić.

Ističe da je pokrenut portal bhselo.ba koji nudi, za sada, manji broj porodica i kuća koje svoje usluge daju turistima, ali da im je želja da u narednom periodu prošire aktivnosti da svaka opština učestvuje u tome.

“To nisu veliki novci. Treba samo organizovati, educirati ljude i uspostaviti sistem. Ako je entitetski da to budu ministarstva okoliša i turizma da se njihove usluge primjene i da ljudi iskoriste to što im se nudi, a da to budu i kantonalni i opštinski projekti. Putem projekta Via Dinarica koji ima zelenu, plavu i bijelu zonu imamo dosta opština koje su uključene u te projekte. Ono što mi želimo u narednom periodu jeste da naš čovjek, običan čovjek zaista bude koristan za sebe, da može zaraditi”, navodi Zukić.

Srbija primjer kako se domaćinstva mogu iskoristiti

A, to se, kaže, pokazalo jako dobrim u okviru projekta “Zajedno učinimo život boljim u BiH”.

“Taj smo projekat uradili zahvaljujući švicarskoj vladi. On je bio u Gradu Bihaću, odnosno Kulen Vakufu, u Lukavcu i Čapljini. Tu je oko 60 porodica koje su dosta dobro prošle u turističkoj ponudi i zaradile, ali i izmirili svoje obaveze prema državi. To je jedan legalni put i to je jedan model koji se pokazao kao jako koristan. Ne treba puno da se ulaže. To je ustupanje viška stambenog prostora ako ga osoba ima. Ako već želi, a nije u mogućnosti onda mi tražimo da li postoje neki javni pozivi ili neki tenderi ili bilo što da im neko može pomoći da bar toliko dovedu u red svoju stambenu jedinicu koja bi bila normalna za jednog posjetioca koji će biti tu pet ili deset dana. Imali smo priliku da su po 15 dana boravili u selima istočne Bosne. A, oni se direktno javljaju tim ljudima i razgovaraju. Imamo i načina kako da razgovaraju na 20 jezika, imamo prevodioca. Što je najvažnije da imaju internet. Žene su se toliko aktivno uključile”, ističe Zukić.

Jako je važno, navodi, što sada lobiraju da sve proizvode koje bh. žene proizevdu u toj lokalnoj zajednici, ruralnoj mogu naći svoga kupca.

“Da se plasira roba. To se sada čini. Prvo što oni mogu ponuditi svojim turisti koji dođu, a istovremeno postoji mogućnost, politika da će se ministarstva na jedan način direktno uključiti s hotelima da oni otkupljuju te proizvode, a da oni za neke određene sume novca budu stimulisani od ministarstava. Pokazalo se u praksi da je jako atraktivno to, da je dobro. Ne treba puno ulaganja, ali je zaista veliki rezultat. Morali smo da vodimo računa da i putna komunikacija bude dobra, infrastrukturna, da ima vode, električne energije, interneta… Možda one sredine gdje to još uvijek nema smatramo da bi se trebalo ulagati organizovano”, stava je Zukić.

Ono što je jako važno, ističe, da je ovo model u Srbiji koji već ima tradiciju, više od 2.400 domaćinstava.

“Mi smo jako borimo da uvežemo lokalnu i kantonalnu vlast i stalno smo kao neka ping-pong loptica. Kažu nam, nije to naša nadležnost, to je jako divno, ali ne možemo ništa. Mi tu još nismo našli jednu poveznicu koja bi bila sugurna da bi se to moglo omasoviti. Mi imamo to na divlje, ali to nije to. Ovo je sistem i jedan standard koji treba da se uspostavi na lokalnoj zajednici i da država ima koristi od dolaska tih ljudi, te takse. Mi imamo mnoge turističke zajednice koje ne mogu opstati jer se ne plaćaju njima te takse od kojih žive. Jako je važno da agroturizam za koji je naša zemlja u EU zasigurno dobila vidno mjesto u regiji da može da povlači fondove. To je jako važno da se država uključi putem ministarstava i da povlači novac. Imamo uređeni sistem u RS-u, a zakon o turizmu na nivou FBiH stoji. Mi se nadamo da će on uskoro biti donesen”, navodi Zukić.