Nije proklet novac, proklet je čovjek!

Otkad su Feničani smislili novac, a tome je već skoro tri hiljade godina, valjda je toliko stara i izreka da je para prokleta, da novac kvari ljude. A kako bi drugačije i bilo ako se u povijesnim spisima, sačuvanim do današnjih dana, za taj narod govorilo da nije imao “ni najosnovnijeg pojma o ugodnim vrlinama kao što su poštenje ili čestito poslovanje”. Zbog toga su ih “od srca prezirali ljudi s kojima su dolazili u dodir”.

Tako je novac, u stvari, rođen grešnim začećem, upravo onakav kakvi su bili njegovi roditelji, oni koji su ga uveli u međuljudske odnose; prvo u trgovinu, a potom i u sve ostalo. Kako je nastao, tako je i odrastao, takav se uvriježio i u naše, moderno doba. Ma kakvi sveci, kraljevi i mudraci: valjda nema tog “veličanstva” kojem se ljudi tako pokorno klanjaju kao što ničice padaju pred blještavilom i snagom novca.

Sam po sebi, novac ne predstavlja ništa, pogotovo se ne može reći da je proklet. Prokleti su ljudi koji s njim barataju, koji su sredstvo za lakšu razmjenu roba i usluga pretvorili u veliko božanstvo pred kojim se sa zemljom sravnjuju i moral i čovječnost i vlastito dostojanstvo.

Ako nekog problema ima i u samom novcu, onda stvar opet nije u njegovoj kakvoći; nevolja je u njegovoj količini. Prokletstvo je u tim famoznim nulama koje razlikuju deseticu od stotke, stotku od hiljade, hiljadu od miliona, milion od milijarde… Otkako je novca, od tada je vjerovatno i te neutažive žeđi za gomilanjem, kojoj zdrava pamet ne vidi ni smisao ni kraj.

Da je živ, legendarni Ejub Mrkva vjerovatno bi zažalio što je ikad na roštilju ispržio svoj prvi ćevapčić

Nemoguće je pobrojati koliko je ljudi, za proteklih tri hiljade godina, novcu prodalo dušu i zbog njega izgubilo obraz i ugled. A zbroju kraja nema: pohlepa je i danas jedna od pojava kojim dnevno svjedočimo. Koliko je samo ljudi koji više uživaju u dodavanju nula na svom kontu nego u trošenju novca?

Opsjednuti zgrtanjem blaga, i kad su već pretrpali podrum, rizikuju čak i čast da na to brdo dodaju još neki, u suštini potpuno beznačajni, suvišni novčić.
Sve ovo, u jednoj savremenoj priči, koja je ovih dana prostrujala kroz medije i javnost, stalo je u šture pravne fraze o kriminalu i poreznim utajama. Adnan Mrkva, Amel Ćapin, Ermin Špilja, Adis Biberović i Arif Malići uhapšeni su u akciji SIPA-e, kodnog naziva Rebus, zbog sumnje na organizovani kriminal, poreznu utaju, krivotvorenje ili uništenje poslovnih ili trgovačkih knjiga ili isprava, podnošenje lažne poreske prijave te pranje novca.

Između ostalog, postoji sumnja da su pomenute osobe izbjegle plaćanje poreske obaveze u ukupnom iznosu od najmanje pet miliona KM. Istražitelji su “snimili” period od 1. januara 2011. do 12. oktobra ove godine.

Na neslavan način ovim se u centru pažnje našlo jedno pola stoljeća poznato, ugledno, popularno, pa i slavno sarajevsko prezime – Mrkva. Nisu u pitanju nikakvi piljari ni povrtlari, nego familija čuvena po valjda najpopularnijem bosanskom proizvodu – ćevapčiću. Sve pobrojane osobe, od Adnana Mrkve nadalje, uposlenici su firmi Mrkva Group i Mrkva d.o.o. Sarajevo, lanca ćevapdžinica nastalog na onoj koju je, među prvima u Sarajevu, davne 1963. godine, sa suprugom Pašom i troje malodobne djece, otvorio Ejub Mrkva.

Za svoga života, do 1994. godine, Ejub je zgrnuo pravo bogatstvo. Malo ko se s njim u Sarajevu mogao mjeriti. Pred njegovom radnjom znali su se zamotati i redovi dugi desetine metara.

Čim su stale granate, poratnu eru možda i najčuvenije sarajevske ćevapdžinice obilježile su Ejubove kćerke, Fadila i Amira, koje su nastavile biznis svojih roditelja. Kad su i njih stigle godine, na scenu su stupila njihova djeca, unuci legendarnog Ejuba. Raširio se Mrkvin lanac po cijelom gradu, u nekoliko objekata. Pare su se u kasu slijevale kao kiša u oluke. A onda hladan tuš! Istrage, sumnja, hapšenje, bruka da ne može biti veća.

Vidjećemo šta će istražitelji, tužitelji i sudije na sve ovo da kažu. No, narod svoje već govori: pobogu, ima li kraja ljudskoj pohlepi? Na svu silu davno skupljenih miliona, šta je Mrkvama trebalo da na nečastan način zgrću, bolje rečeno kradu, kako ih država sumnjiči, još poneki miliončić, njima ravan feningu većine njihovih sugrađana?

Siromaha je, kad nešto ukrade, moguće i razumjeti, premda mu se to ne može oprostiti. Ali, kako je zdravom mozgu provariti činjenicu da od lopovluka ne prezaju ni oni bogati, prebogati, koji do kraja života ne mogu ni prebrojati sav svoj već stečeni imetak?

Ljaga je sad pala na Mrkve, prethodno na druge, sutra će na neke treće. Jer, od Feničana do danas, toj bolesti nema ni lijeka ni smiraja. Jedan milion priziva drugi, on opet treći, pa nula krene nulu dozivati… Moraš biti dobro vičan matematici da uopšte znaš iščitati cifru kojoj oni, obuzeti prljavom strašću, neutaživo streme.

Gladne oči ništa ne može nahraniti. A ni opšte zgražavanje, kojim je javnost popratila prosipanje Mrkvinih ćevapčića po blatu, nažalost, neće biti nauk ni opomena mnogim sličnim bogatunima. Ljudi su takvi, ne samo kod nas, da često ne umiju stati na pošteno stečenom. Zanešeni otrovnim okusom novca, oni gube svaku mjeru i obzir, pa zbog potpuno suvišne siće (prema onome što veći imaju) u jednom času kaljavog obraza završavaju među rešetkama i na javnom stubu srama.

Da je živ, legendarni Ejub Mrkva vjerovatno bi zažalio što je ikad na roštilju ispržio svoj prvi ćevapčić.