Prije 25 godina svijet je mirno gledao pokolj 800.000 ljudi (FOTO)

Prošlo je tačno 25 godina od početka genocida nad Tutsima u Ruandi, tokom kojeg je ubijeno najmanje 800.000 ljudi, piše Anadolu Agency (AA).

Stanovnici Ruande su pred očima svjetske javnosti bili suočeni s jednim od najokrutnijih genocida u historiji, a Ujedinjene nacije (UN) su 7. april proglasile “Danom sjećanja na žrtve genocida u Ruandi”.

Dok danas još uvijek traje potraga za pravdom i kažnjavanjem odgovornih za genocid, svjetska javnost i stanovnici Ruande ne zaboravljaju kolonijalnu Belgiju koja je potpaljivala etnički nacionalizam u ovoj zemlji, UN koji nije intervenisao, ali isto tako ne zaboravljaju ni Francusku i Sjedinjene Američke Države (SAD).

Nakon Nijemaca u 19. stoljeću, Ruanda je 1922. godine pala pod kolonijalnu vlast Belgije, a pravo lice mržnje i etničkih podjela koje su naslijeđe kolonijalizma, pokazali su se 6. aprila 1994. godine.

Sistematski pokolji započeli su nakon što je srušen avion tadašnjeg predsjednika Ruande Juvenala Habyarimana, a pleme Hutu je za njegovu smrt optužilo pripadnike plemena Tutsi.

Radio stanica RTLM imala je značajnu ulogu u genocidu u Ruandi, a pripadnike plemena Tutsi uspoređivala je sa žoharima. Ovo su bile riječi spikera Kantana Habimana koje je izgovorio 12. aprila:

“Vi, ljudi koji živite u blizini Rugunga, izađite napolje. Vidjet ćete u močvarama kako se kriju žohari. Mislim da bi svi koji imaju oružje trebali krenuti prema žoharima, opkoliti ih i ubiti.”

Tokom pokolja koji su trajali oko 100 dana, a koje su predvodili predstavnici plemena Hutu, na svakom mjestu gdje bi zatekli pripadnike Tutsija ubijali su ih, kao i pripadnike Hutu koji su se protivili nasilju.

Dok su pokolji trajali, većina vojnika Ujedinjenih nacija (UN) napustila je zemlju, Francuska je tada pružila podršku grupama Hutua, što je zločine u ovoj zemlji dovelo do nesagledivih razmjera.

– Kolonijalisti pokrenuli etničke podjele

Ruanda je u periodu od 1922. do 1959. godine bila unutar kolonijalne vlasti Belgije, koja je politikom doprinijela nastanku etničkih podjela u zemlji, nakon čega je između Hutua i Tutsija, koji su kroz historiju živjeli u miru i zajedništvu, počelo se javljati neprijateljstvo i politička konkurencija. Belgija je vodila politiku kojom su Tutsi smatrani višom klasom.

Belgija je napravila duboke podjele među etničkim grupama Hutu, Tutsi i Twa, a za svaku od ovih grupa izdavala je posebne identifikacijske dokumente. Belgija je time rasizam iz Evrope prenijela u Ruandu. Tako su Hutu i Tutsi, koji su godinama živjeli zajedno i govorili isti jezik, podijeljeni dolaskom Belgije u zemlju.

Narod Hutu nije želio prihvatiti stanje u kojem Tutsi imaju privilegije te je 1957. godine objavljen Manifest Hutu na 10 stranica.

Tutsi kralj je svrgnut 1959. godine, a time su između dviju etničkih skupina počeli prvi sukobi, a potom i raseljavanje Tutsija, kojih je na stotine hiljada pobjeglo iz zemlje.

Jedan dio njih se u periodu od 1963. do 1967. godine vratio u Ruandu, no tamo su bili suočeni sa strašnim zločinima. Tokom sukoba ubijeno je 20.000 Tutsija, a oko 300.000 ih je raseljeno.

Izbjegli Tutsi su 1987. godine formirali Patriotski front Ruande (RPF), koji je 1. novembra 1990. godine pokrenuo napad iz Ugande prema sjeveru Ruande te zauzeo sjeverni dio ove zemlje.

Oružanu borbu RPF je vodio sve do 1993. godine, nakon čega je s Vladom Ruande potpisala mirovni sporazum za uspostavljanje mira i prevazilaženje krize u zemlji.

No, ovaj sporazum je prestao važiti kada je srušen avion predsjednika zemlje Habyarimana. U momentima kada još nije bilo potvrđeno ko je srušio avion, obje strane su se počele međusobno optuživati za rušenje aviona.

Neredi u zemlji počeli su 6. aprila 1994. godine, i u roku od svega nekoliko sati proširili su se na cijelu zemlju. RPF je 8. aprila pokrenuo napad od regije Mulundi prema Kigaliju.

– Francuska štitila počinioce genocida

UN, uz podršku SAD-a, je 21. aprila smanjio broj Plavih beretki u regiji za 90 posto. Bilo ih je 2.500, a ova brojka smanjena je na 250 vojnika. Broj poginulih u Ruandi 12. maja je dostigao cifru od 200.000. Iako UN tada nije želio koristiti termin genocid, poručeno je kako su to “aktivnosti kršenja međunarodnog prava kojima se nastoji potpuno ili djelimično uništiti jedna etnička grupa”.

Vijeće sigurnosti UN-a je 17. maja uvelo embargo na oružje Ruandi, a tadašnji generalni sekretar UN je 31. maja izjavio da je broj poginulih između 250.000 i pola miliona.

Francuska je 23. juna pokrenula operaciju na jugozapadu zemlje sa ciljem formiranja sigurnosne zone. Umjesto da zaustavi genocid, Francuska je predvodnicima genocida dala oružje i time onemogućila dalji napredak RPF-a.

RPF na čelu s Paulom Kagameom, koji je Tutsi i aktuelni predsjednik Ruande, 4. jula je uspostavio kontrolu nad regijama Kigali i Butare.

Kagame

Vojska RPF-a, 17. jula 1994. godine je uspostavila kontrolu na nivou cijele zemlje i genocid je time zaustavljen. Tokom tromjesečnih pokolja, prema podacima UN-a, poginulo je 800.000 ljudi, dok je prema zvaničnim podacim Ruande poginulo više od milion Tutsija i pripadnika Hutua.

Preživjele žrtve genocida u Ruandi počele su tražiti pravdu na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području Ruande (ICTR), a osim toga su aplicirali i na sudovima u Belgiji i Francuskoj. Na ICTR-u su procesuirane 93 osobe, od kojih je 62 proglašeno krivim.

– Kagame optužio Francusku

Predsjednik Kagame je 2006. godine optužio Francusku da je otvoreno podržala genocid, a Komisija za borbu protiv genocida u Ruandi je 2016. godine također iznijela tvrdnje da su francuski oficiri počinioci i saradnici u genocidu.

Francuski novinar Patrick de Saint-Exupery je za magazin “XXI” napisao članak pod naslovom “Naša krivica u Africi”, u kojem je, pozivajući se na francuski arhiv, objavio da je Francuska pomagala izvršiocima genocida u Ruandi.

Saint-Exupery navodi kako je 2.500 francuskih vojnika u Ruandu poslano u sklopu operacije “Tirkiz”, s ciljem sprječavanja genocida, no ovim vojnicima je data tajna naredba kojom su zaduženi da naoružaju Hutue, počinioce genocida. Naveo je također kako je ovu naredbu izdao predsjednika Francuske Francois Mitteran, preko generalnog sekretara Huberta Vedrinea.