Šesti april je dio kolektivne memorije koji se ne smije izbrisati

Za grad Sarajevo, 6. april je od iznimnog značaja, to je dio kolektivne memorije koji se ne smije izbrisati, poručio je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) akademik Kemal Hanjalić, nekadašnji gradonačelnik Sarajeva.

“Za mene je 6. april, koji se slavi kao Dan Grada Sarajeva, ali i Dan oslobođenja u Drugom svjetskom ratu, nešto slično kao lokalno obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom kojeg, inače, 9. maja praktično čitava Evropa i veliki dio svijeta proslavlja. Treba se sjećati toga. Ipak je to nama donijelo, ne samo oslobođenje od fašizma nego jednu promjenu sistema, koji, možda se neće svi složiti, ali mislim da je donio radikalno poboljšanje u mnogim segmentima našeg društva. Dao je jedan veliki impuls razvoju čije plodove i sada mi uživamo”, cijeni akademik Hanjalić.

Opasnost od zaborava važnih događaja i datuma

Stoga, taj dan, 6. april, kaže, treba slaviti i treba ga ostaviti kao jedan od veoma bitnih datuma.

“Ne mora to biti državni praznik, ali za grad Sarajevo je to od iznimnog značaja, koji ne smije izblijediti”, poručio je akademik Hanjalić.

Akademik Hanjalić komentirao je i ideje koje se povremeno pojavljuju u javnosti, o tome da se neki drugi dan obilježava kao Dan grada Sarajeva.

“Nisam čuo puno o toj ideji. Ne znam šta bi bilo preče, da li bi to bio Dejtonski sporazum ili prestanak ovog posljednjeg rata, ne znam. Možda i to ima smisla. I to treba obilježavati na svoj način. Ali, ne vidim razloga zašto bi se ukidao jedan praznik koji toliko znači za Sarajevo. I mi sa ovim što sada imamo, način kako ga obilježavamo, nije u potpunosti adekvatan značaju tog događaja”, stava je akademik Hanjalić.

Ističe da se nekoliko dana prije 6. aprila 1945. godine, tačnije krajem marta, desio zločin na Marindvoru, kada su ustaše Maksa Luburića objesile 55 civila ilegalaca koji nisu učinili nikakav zločin, nego su bili politički angažirani protiv fašističkog režima koji je okupirao zemlju.

“Uzgred rečeno, koliko sam ja vidio, dvije trećine su bili Bošnjaci. I sada se niko od zvaničnika nije sjetio da oda počast. Malo građana zna o tome. Hoćemo li sada zaboraviti i sve ostalo tako”, pita se akademik Hanjalić.

Nešto slično se, veli, desilo kada je bila proslava obilježavanja ZAVNOBiH-a u tadašnjem Muzeju Revolucije (danas Historijski muzej BiH).

“Pokazivali su na videu stanje u kojem se nalaze spomenici Narodnooslobodilačke borbe. To je zaista katastrofa. Pa nismo toliko siromašni da ne možemo popraviti i opraviti devastacije koje nisu toliko napravljene u ratu nego iz obijesti. Prema tome, ukidanjem 6. aprila na bilo koji način, pored već toliko ukinutih manifestacija kojima bi trebalo obilježavati taj preriod historije grada, mislim da bi bilo pogrešno”, smatra akademik Hanjalić.

Grad zaslužuje veće ovlasti

Smatra da je napravljena pogreška konstituisanjem Kantona Sarajevo i kantona uopće u Bosni i Hercegovini.

“Tu mislim i na nadležnosti koje su prenesene na kanton, a ima i drugih nelogičnosti, kao što je pitanje obrazovanja, kulture… Kada je u pitanju grad, on zaista mora djelovati kao grad, odnosno gradonačelnik bi trebalo da ima više ingerencija. To se jasno vidi da nedostaje sada u Sarajevu”, stava je akademik Hanjalić.

Možda, navodi, ne bi bio prevelik problem kada bi tu bilo prave koordinacije, zajedničkog napora da se radi, ali to izostaje na sadašnjim principima.

“Kada prođete ulicama vidite da tu nešto ne štima. Uvijek nešto ne štima, u svim oblastima. Dovoljno je pogledati Ferhadiju, od Katedrale pa dalje. Tu su ispucale ploče. Možda bi trebalo dovesti dubrovačke kamenoresce da nam konačno naprave te trotoare kao njihov Stradun da može trajati malo duže. Kakav je to kvalitet radova, kakva je to odgovornost izvođača i tih koji su te tendere raspisivali, birali izvođače… Kada idete dalje u analizu, pogledajte higijenu u Sarajevu”, navodi akademik Hanjalić.

Kaže kako je pozitivno iznenađen kada je u Sarajevu ovih dana vidio novi usisivač koji kupi otpatke po ulicama, kojih je novi resorni kantonalni ministar nabavio nekoliko, ali da je to parcijalno rješenje.

“Ali, čitavo pitanje komunalne higijene, pitanje infrastrukture je loše. Jer, ono zaista 25 godina poslije rata nije za pohvalu ni u kom smislu”, naveo je akademik Hanjalić.

Nekadašnji gradonačelnik Sarajeva komentirao je i sve učestalije proglašenje općina u BiH u status gradova.

“Ne znam koje su razlike u ingerencijama grada i općina. Grad Sarajevo kao grad, odnosno ono što se zove grad i gradonačelnik, ima vrlo malo ingerencija. Prema tome, ne vidim sada avanziranje neke opštine u grad šta će se time dobiti. Sarajevo je specifično sa tim opštinama koje su autonomne i koje trebaju biti opštine i osnovne samoupravne jedinice. Ali, grad je taj, gdje ne postoje granice kroz dijelove ulica, opština mora imati neke zajedničke funkcije i ingerencije grada koji će se brinuti za kontinuitet od komunalne higijene, saobraćaja, infrastrukture u cjelini kao što su vodovod, kanalizacija… Ne znam koliko je to sada na nivou Grada Sarajeva, opština, kantona. Najviše je, ipak, na nivou kantona i ta podjela prvo znači povećanu administraciju, a drugo, takva podjela, posebno u našoj klimi komuniciranja, gdje se rijetko kada i teško dogovaramo, može samo da šteti. Znači trebalo bi mnoge te funkcije objediniti i staviti na jedan nivo kako bi funkcionisale”, naglašava akademik Hanjalić.

Pamtiti napad na Sarajevo 1992. godine

U vrijeme kada je akademik Hanjalić bio gradonačelnik Sarajeva, grad je bio sa deset opština.

“Bio sam gradonačelnik, odnosno tako se kolokvijalno zvalo predsjednik Skupštine Grada Sarajeva. Imao sam legislativnu i reprezentativnu funkciju. To je bila funkcija gradonačelnika, ali je bila posebna gradska vlada, Izvršni odbor sa sekretarijatima, današnjim ministrima, koja se brinula o izvršenju, odnosno svakodnevnom vođenju grada Sarajeva. Mi smo izvrsno sarađivali. To je bilo kao jedno tijelo. Ja sam se čak par puta našao u prilici da predlažem nešto što nije bilo u mojoj ingerenciji, pa su mi rekli: gradonačelniče, to nije tvoja nadležnost. Rekao bih, znam da nije, ali evo, da ja sugerišem. Tadašnji predsjednik Izvršnog odbora Ranko Pejić je znao reći: neka, neka, da čujemo gradonačelnika, svi imamo pravo da iznesemo prijedloge. Fantastično je funkcionisalo sve. Bio je to period euforije, poslije Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Svi smo bili veliki entuzijasti. Krenulo nas je baš”, prisjeća se akademik Hanjalić.

Kaže kako ga je 6. april 1992. godine, kada se nakon 47 godina desio novi napad i razaranje Sarajeva, posebno pogodio.

“Apsolutno da sam bio potresen. Nema nikoga u Sarajevu koga to nije potreslo izuzev onih koji su prouzrokovali to. To je zaista tragedija u povijesti čitave Bosne i Hercegovine i regiona, da se bombarduje i pokrene agresija na grad i da to traje više od 1.400 dana naočigled čitavog svijeta. Ali, desilo se. I to treba pamtiti i to treba obilježavati na svoj način, kao i Dan oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu. Možda upravo zbog toga, što se to desilo na isti dan, ne treba mijenjati 6. april kao Dan oslobođenja i Dan Grada Sarajeva bez obzira što se desila i ta agresija na grad Sarajevo isti dan. Treba to razlikovati, a i jedno i drugo uporedo pominjati i pamtiti”, cijeni akademik Hanjalić.

Princip ZAVNOBiH-a epohalno rješenje

Kaže kako ne mora biti da BiH jedino na idejama ZAVNOBiH-a nudi zaštitu prava svima, ali da je to “za nas jedno epohalno rješenje bilo”.

“Ogromna je šteta što taj princip ZAVNOBiH-a nije zaživio bar još jedno 50-tak godina pa da se i naredne generacije naviknu na taj suživot. Za vrijeme rata sam jednom gostovao u njemačkim medijima sa fra Markom Oršolićem i još nekim ljudima i rekao sam da je šteta što Jugoslavija nije živjela još 50 godina kao takva da se konačno prevaziđu takve nacionalističke i separatističke tendencije. Možda bi mi još bili jedna pristojna država. Ali, da se ne vraćamo u taj period. To je bio jedan zdrav princip. To nema veze sa komunizmom. To je jedan etički princip jednakosti svih naroda i svih građana u zajednici koja živi. Sada je, mislim, to vrlo teško vratiti. Jednostavno, odvojili smo se, nismo više tako izmiješani. Ima tu sada nekoliko elemenata. Prvo, kako smo mi postali izmiješani. Nismo mi bili izmiješani tako nacionalno do oslobođenja u Drugom svjetskom ratu. Nismo mi ni prisilno miješani. Nije nas neko gurao da stanujemo jedni sa drugima, jedni pored drugih. To je donio razvoj”, naglašava akademik Hanjalić.

Jer, to je, veli, bila projekcija i možda objašnjenje zašto su i drugi prevazišli te nacionalističke razlike i te etničke podjele.

“To je donio ekonomski razvoj. Došla je industrija. Počeli su se ljudi zapošljavati u iste firme svih nacionalnosti, počeli su dobivati stanove, stanovati zajedno, biti komšije jedni sa drugima, počela su djeca ići u škole zajedno, u obdaništa… Tu su se onda upoznavali, tu su i te nekakve etničke i nacionalne razlike blijedile i iščezavale da bi se sada ponovo pojavile posljednjim ratom i nacionalizmom, ovom pošasti. Da bi se to vratilo što je nekada bilo, ne možete vi razmjestiti to tek tako, ponovno prisilno vratiti povratnike. To ne funkcioniše. Mislim da je jedina šansa u razvoju privrede, u razvoju ekonomije, u migraciji ljudi za poslom, a ne za teritorijom moga entiteta. To bi se tako desilo”, navodi akademik Hanjalić.

Kada je u inozemstvu kaže da gleda kako u Holandiji, Engleskoj, SAD-u ljudi žive zajedno.

“I oni imaju periode u svojoj istoriji, ratove između protestanata, katolika, Stogodišnji. Bile su velike podjele u Holandiji. Katolici su išli na jug s one strane Rajne, a protestanti ostali gore. Čak su fudbalske utakmice igrane jende subotom, druge nedjeljom. Podjele su bile. Ali, to je iščezlo. Sada vi ne znate ko je ko. Meni se takav sistem dopada, to je za mene građanski sistem. Mogu da vjerujem slobodno što hoću i u koga hoću i da ispovijedam slobodno svoju vjeru na način kako hoću, ali ne smijem nametati to i ne smijem stalno isticati to, a što je najvažnije, ne smijem to koristiti u političke svrhe da uzmimam neke prednosti za sebe i svoje suvjernike ili sunarodnjake. Mislim da je jedina šansa u ekonomskom razvoju i do unutrašnjih migracija stanovnika za poslom”, cijeni.

Akademik Hanjalić radi na veoma zanimljivoj ideji, a to je osnivanje naučno-tehničkog instituta u Sarajevu čija bi realizacija značila puno za glavni grad, ali i BiH.

“Ideja postoji među nekim kolegama. Ja sam to predlagao i prije desetak-petnaest godina. Ako pogledate zemlje okruženja, bez obzira na razdvajanje i osamostaljivanje, imate u Beogradu institut ‘Vinča’, jedan centralni institut iz oblasti prirodoslovnih nauka, institut ‘Mihajlo Pupin’, kao i još nekoliko, u Zagrebu postoji institut ‘Ruđer Bošković’, u Ljubljani institut ‘Jožef Štefan’. To su nacionalni instituti u kojima se odvijaju veoma važne stvari. Oni su servis vladi s jedne strane, ako treba ispitati nešto, proučiti, izmjeriti, razviti, ali egzaktno, ne samo na papiru”, kaže akademik Hanjalić.

Uništena privreda unazađuje

Instituti su tu, kaže akademik Hanjalić, i kao podsticaj razvoja, pogotovo proizvodnih tehnologija u raznim oblastima.

“Nama to nedostaje. Ni prije rata nismo imali nikada institut, ali imali smo insitute i razvojne centre velikih sistema. Energoinvest je počeo sa tim, pokrenuo nekoliko istraživačko-razvojnih centara, po 300-400 zaposlenih. Počeo je isto raditi Unis, Famos, Šipad… Svi su praktično imali institute za potrebe sopstvenog razvoja, ali i za potrebe države kao cijeline. Treba reći da su ti instituti egzistirali na dotacijama, često donacijama, ali su pametno vođeni. Sakupljali su talentovane istraživače, stručnjake, obezbjeđivali im egzistenciju. Ali, poticali su ih na stvaralački rad. Važan faktor je bila privreda koja nama jako nedostaje. Ako vi proizvodite nešto, stalno vas tržište tjera da poboljšate to, da poboljšate kvalitet, asortiman. Ta istraživanja obično delegirate na te institute ili čak na fakultete, što je isto vrlo važno, gdje postoji neka infrastruktura i laboratorije, gdje se opet nešto može izmjeriti, izračunati, a za što ljudi u proizvodnji nemaju vremena ni vještine. Toga sada više nema”, ističe akademik Hanjalić.

Usljed nedostatka takvih institucija smo, naglašava, u Bosni i Hercegovini jako puno izgubili.

“Jedna komponenta koju ja kao profesionalni nastavnik osjećam je ta veza između studenata i proizvodnje, posebno govorim o tehničkim fakultetima. Često me pitaju, ti si iz mašinskog sektora, gdje se sada zapošljavaju mašinski i elektroinženjeri. Ne znam da kažem. I ja se sam pitam. Imate nekoliko oblasti, klimatizacija, gdje se traži neko projektovanje, uslužne djelatnosti, gradsko saobraćajno, koje zaposli par takvih inženjera, Vodovod, Toplane, ali nema onog tržišta koje je nekada bilo”, poručuje akademik Hanjalić.

A, očekivalo bi se, naglašava, da inženjeri, dobri inženjeri i sami kreiraju ideju šta da proizvode.

“Što bi rekao jedan moj kolega, prethodni gradonačelnik Sarajeva, kakav je to inženjer koji nije u stanju da usposli sebe i još četvoricu. Naši inženjeri u prosjeku, bez obzira na intelektualnu sposobnost, mislim da ne dobivaju to znanje, jer nemaju poduzetničke kulture, a sve zato što nema privrede, nema posla, a tu je država potpuno zakazala”, cijeni Hanjalić.