Rođena Belgijanka u detalje opisala kako su je vrbovali skauti Islamske države
Maysa kroz prozor autobusa promatra ulice Bruxellesa. Kafići, gradska vijećnica, trgovine, uredi, sivi pločnik na jesenskoj kiši. No njezine su misli negdje drugdje. “Umalo sam otišla. Od odlaska su me dijelili tek sati. U svojoj sam glavi već bila tamo: u Siriji, s Islamskom državom”, priča novinaru Guardiana 18-godišnja djevojka.
Maysa je poput svih ostalih tinejdžera – barem onih u njezinom susjedstvu u predgrađu glavnog grada Belgije. Njezini baka i djed ovamo su se doselili iz Maroka prije 50 godina, a njezini su roditelji bili prosječno uspješni u stvaranju karijere i osiguravanju doma za svoju djecu. Maysa govori dva lokalna jezika – francuski i flamanski – vrlo dobro, kao i arapski i engleski kojeg je naučila u školi i preko muzike. Njezini su roditelji umjereni muslimani, daleko od bilo čega radikalnog. U školi je imala dobre ocjene i puno prijatelja. “Moja me učiteljica zvala zrakom sunca”, kaže Maysa, čije pravo ime je, na njezin zahtjev, promijenjeno.
No prije godinu dana ta je “zraka sunca” izblijedila. Prvo je obukla džilbab – lagani ogrtač koji prekriva čitavo tijelo – i na glavu stavila maramu kakvu nose tradicionalnije muslimanske žene. Nije više pjevala, ni plesala – iako je u tome prije uživala – prestala je i pušiti. Nije više bilo glazbe, iako je prije puno slušala američki rap. Maysa ni prije nije pila alkohol, ali je izlazila s onima koji jesu. No, sada je i to prestalo. Tek sada pomalo uviđa što joj se zapravo događalo.
“Kada sada pogledam unazad, sve mi se čini kao velika crna rupa”, kaže Maysa. Nemoguće je otkriti sve detalje Maysinog puta u radikalizam, no socijalni radnici koji ju dobro poznaju kažu da su kod nje primijetili brojne elemente koji su “deprimirajuće poznati”. Prvi kontakt ostvaren je preko društvenih mreža.
Maysa kaže da je prvo počela nositi džilbab kako bi “sakrila nekoliko kila viška”. No, kad je na društvenim mrežama objavila sliku sebe u novoj odjeći, kontaktirala ju je jedna mlada djevojka, također još tinejdžerica. Razgovarale su o “novom izgledu” i dogovorile se da će zajedno poći u kupovinu. Maysa je upoznala grupu mladih žena koje su bile sličnog porijekla kao i ona. Svi osim jedne, bile su potomci imigranata i živjele u nešto siromašnijoj, ali nikako očajnoj četvrti u Bruxellesu.
Maysa je svoju novu prijateljicu i čitavu novu grupu poznanika viđala sve češće. Nalazili su se u fast food restoranima ili kafićima, ali nikada kod nečije kuće ili u džamiji ili bilo kakvom religijskom centru. U početku su razgovarali o islamu i neuspjesima mnogih tzv. muslimana. Zatim o politici i progonu muslimana diljem svijeta. Napokon, tema razgovora je postao ISIS i život u novom “kalifatu” te kako je ondje zapravo jako dobro živjeti. Bar jedna od žena tvrdila je da je bila u kontaktu s belgijskom militantima u Siriji, te da je u nekoliko navrata bila tamo kako bi posjetila muža koji se ondje bori.
“Rekli su mi da u Islamskoj državi nema kriminala ni diskriminacije. Pričali su mi i o odnosu između žena i muškaraca i kako ću ondje naći dobrog muža, pa čak i ako budem jedna od više žena. Pričali su mi o borbi protiv nevjernika i heretika, no nikad nisu spominjali pogubljenja i takve stvari”, kaže Maysa. Već za nekoliko sedmica dali su joj jeftini mobitel s prepaid SIM karticom i rekli joj da nikome ne kaže o tome. Kontaktirali su je isključivo preko tog telefona, obično porukama, i rekli joj gdje će biti sljedeći sastanak grupe.
“Tek sad uviđam da nisam ništa znala o njima. Samo osobna imena. No nisam niti pitala”, kaže Maysa. Bilo je jasno da Belgija ima akutni problem s islamskim militantima i prije napada u Parizu u kojima je ubijeno 130 ljudi i u kojima su sudjelovali ljudi koji su odrasli i živjeli u Bruxellesu. U posljednjih 18 mjeseci u ili iz Belgije je pokrenuto nekoliko terorističkih akcija.
Posljednjih desetak godine iz Belgije je u Irak i Afganistan usmjereno puno dobrovoljaca. Trenutni kaos na Bliskom istoku pokrenuo je novi val. Pretpostavlja se da je oko 500 Belgijanaca otišlo u Siriju što je najveći postotak u odnosu na broj stanovnika od svih europskih zemalja. Među njima je i oko 50 žena. No to nije iznimka. Stotine mladih žena iz Francuske i Velike Britanije također su napustile svoje živote na zapadu i otišle živjeti na teritorij pod nadzorom ISIS-a, koji je preuzeo odgovornost i za pariške napade.
Neke od žena koje su se okrenule ekstremizmu imaju problematičnu prošlost i marginalne živote. Jedna od takvih bila je i Hasna Ait Boulachen, Francuskinja ubijena u policijskoj raciji u predgrađu Pariza pet dana nakon terorističkog napada u glavnom gradu Francuske. Ona je pružila utočište organizatoru napada, inače svojem rođaku. Francuzi su opisali Boulachen kao nestabilnu mladu ženu iz problematične obitelji koja je sve donedavno pušila, pila votku i izlazila. No šest mjeseci prije smrti, zamijenila je sunčane naočale, traperice i kaubojske čizme muslimanskom odjećom i slala SMS poruke da namjerava otići u Siriju. Njezina majka je rekla medijima da su joj ekstremisti isprali mozak.
“Porodice jednostavno ne primijete što se događa. Mnogi su zapravo sretni što im se dijete smirilo, prestalo piti i upadati u nevolje”, kaže Bachir M'Rabet, učitelj koji radi s mladima u Molenbeeku, četvrti Bruxellesa gdje su odrasli pariški napadači i odakle dolazi mnogo belgijskih militanata. No, ima i mnogo ženskih regruta, poput Mayse, koje dolaze iz stabilnih porodica, pa čak i ako su odnosi s roditeljima malo zategnuti. Johan Leman, antropolog i poznati aktivist protiv rasizma koji također radi u Molenbeeku, rekao je da osobe zadužene za regrutaciju često kažu mladima da njihovi roditelji ne poznaju “pravi islam”.
“Oni tipičnoj tinejdžerskoj pobuni daju islamsku dimenziju”, kaže Leman. Nekoliko sedmica nakon što je upoznala nove prijatelje, Maysa je popustila u školi. U nekoliko mjeseci prikupila je i puno neopravdanih sati. Ogrtaču i marami sada je pridodala i rukavice te veo koji joj je potpuno skrivao lice. Tada je stigla vijest da je žena s kojom je Maysa bila bliska, poginula u Siriji. Otputovala je tamo prije dvije godine s grupom tinejdžera iz Bruxellesa koji su svi bili članovi istog kluba borilačkih vještina. Tu su vijest Maysini prijatelji odmah iskoristili.
“Moraš obaviti svoju dužnost. Moraš otići u Siriju”, rekli su joj. Viđala je “sestre” sve češće i češće. Pritisak se povećavao. Nije se razgovaralo o drugim militantnim grupama, širim političkim pitanjima u Europi ili muslimanskom svijetu, niti o učenjima poznatih ekstremističkih učitelja. Sve je bilo usredotočeno isključivo na ISIS. Bilo je vrlo malo govora čak i o osnovnim tekstovima islama. “Sve o čemu smo govorili i svi tekstovi koje su mi pokazivali, bili su izravno od ISIS-a, barem tako su mi rekli”, kaže Maysa. “Došla sam do tačke u kojoj je odlazak u Siriju jedino što sam željela. Vjerovala sam što sam čula. Kad sam poslije vidjela snimke smaknuća, plakala sam.”
Ovo je tipičan način regrutiranja, kažu eksperti. “Ne radi se o politici, niti o religiji. Radi se o određenim osobama koje su se okupile jer uživaju u osjećaju da su dio nečeg većeg. To je mladenačka subkultura u kojoj bivanje dijelom grupa ima značajnu ulogu”, kaže profesor Rik Coolsaet, stručnjak za islamske militante. Prva kriza dogodila se na proljeće. Maysi je rečeno da grupa za nekoliko dana kreće za Siriju. Ona može također poći bez obzira na to ima li dokumente ili ne jer “prelaženje granica nije nikakav problem”.
No, nešto ju je ipak kočilo. Maysa je pitala svoju majku gdje joj je pasoš. S obzirom da su nešto sumnjali, Maysini roditelji su je sakrili. U nedoumici, pitala je vođe grupe da joj daju više vremena. No, vremena više nije bilo, obavijestili su je. Nakon toga su stigle i prijetnje: ako ne otputuje s njima, pronaći će nju, njezine prijatelje i obitelj, a posljedice će biti strašne. Bruxelles je i dalje pod uzbunom zbog “ozbiljne i bliske” opasnosti od terorističkih napada. Prošlo je sedam mjeseci otkako je Maysa razbila “tajni” mobitel tako što ga je stavila na tračnice podzemne željeznice. Bivši prijatelji joj se više nisu javljali, niti se ona želi javiti njima. Njihove prijetnje možda nisu realizirane, no ona ih nije zaboravila.
Maysa opet nosi traperice, obične majice i pulovere. Lakira nokte i ponovno puši. Na glavi nosi laganu, šarenu maramu. Ponovno uči, ali je vrlo nemirna. Želi otići iz Bruxellesa i iz Belgije i sanja o životu u Londonu gdje se želi baviti glazbom. U njezinom su mobitelu slike različitih žena, potpuno pokrivenih koje rukama pokazuju znak ‘V’ za pobjedu. “Bila sam potpuno radikalizirana. Nisam mislila svojom glavom. To nisam bila ja”, kaže Maysa.
